Za vrijeme ljetnog doba, ašikovalo se i napolju, najčešće ispred kuće. Nije bila rijetkost da se za ljepotu neke djevojke čuje daleko, pa su momci iz drugih mjesta i sela dolazili vidjeti čuvenu ljepoticu. Ašikovalo se naravno sa više momaka i djevojaka u isto vrijeme. Ako neko nije želio ašikovati i pričati s određenom osobom jer mu se nije svidjela, to bi izrazio svojom nezainteresiranošću i drskošću prema toj osobi.
Kada bi momak odlučio da želi oženiti djevojku, prvo je pitao nju. Nakon njenog pristanka dogovarali su se kada bi prosci došli kod djevojke. Prosci koje su činili stariji članovi mladoženjine porodice dolazili bi kod djevojke u kuću, i to u vrijeme ručka. Prosci su trebali da uđu u kuću buduće mlade sa metalnom kutijicom koja je na vrhu imala ogledalo ili maramicu u kojoj je bio prsten, i baciti je na siniju. Ako djevojka uzme smotuljak sa prstenom i stavi je u krilo, prihvata ponudu za brak i tada se čestitaju zaruke. Prosci su ostajali na ručku i na konaku, da bi se ujutro nakon doručka vratili u selo i donijeli obavijest o zarukama. Ukoliko djevojka ne prihvati pouđeni brak, prosci su se vraćali kući bez ručka. Dešavalo se da momak prevarom oženi djevojku tako što čeka na vratima kada nailazi velika grupa ljudi i u tom trenutku baca joj smotuljak s prstenom u krilo. Prije nego što bi se djevojka snašla, on bi već grupi ljudi obznanio zaruke.
Djevojke muslimanke su na dan svog vjenčanja najčešće nosile bijelu odjeću, dimije, bluzu, a preko lica crveni veo koji se nazivao duvak. Duvak se skidao samo dok bi djevojka potpisala vjenčani list. Nakon zakonskog vjenčanja, povorka na konjima krenula bi prema kući mladoženje, na čelu bi išao jedan čovjek na konju koji je držao državnu zastavu (to je tada bila jugoslovenska). U kući u koju se djevojka udala čekao je hodža, koji je tu šerijatski vjenčavao bračni par. Nevjesta je nakon vjenčanja darivala stanovnike kuće u koju je došla. Običaj je bio da žene daruje košuljama, donjim vešom, šamijom, mirisnim sapunima itd., a muškarce košuljom, vezenim maramicama ili simboličnim poklonima koje je mlada sama pripremila, izvezla, isplela i sl.
Iako se period od proteklih 50 godina čini relativno kratkim, običaji i tradicija su se znatno izmijenili u pravcu modernizacije i odbacivanja dijelova tradicije. Mada se ta činjenica na prvi pogled čini izenađujućom, ona to ustvari nije. U periodu prije Drugog svjetskog rata pravila ponašanja i odijevanja, kao i sama tradicija, bili su puno strožiji i davali su manje slobode, djevojkama pogotovo. Sloboda i manje poštivanje običaja se moglo naslutiti. Narodna uzrečica koju sve više koristimo “u onaj vakat” je dokaz koliko se današnje vrijeme razlikuje od nedavno minulih perioda, a kamoli od nekih davnina. Iako je “onaj vakat” bio konzervativan, ne znači da su se baš svi pridržavali tradicije, jer izuzetaka je bilo. Nadajmo se da naša porodična tradicija neće izumrijeti ili se svesti na minimume. Na nama je da je se pridržavamo ili da bar prenesemo idućim generacijama priče o nekadašnjim običajima, samo tako neće biti zaboravljena. Da li ćete to učiniti pismeno ili usmeno, ostaje da sami odlučite. Ali ono što se pamti, zaboravlja se, ono što se zapiše, zauvijek ostaje. Tako i ja zapisah doživljaje i sjećanja svoje nane.
Autor:Hasan Keranović
