Studija "Mapiranje dijaspore iz Bosne i Hercegovine" je rezultat istraživanja koje je proveo međunarodni i interdisciplinarni tim istraživača, uključujući dr. Hariza Halilovića, dr. Jasmina Hasića, dr. Dženetu Karabegović, dr. Ajlinu Karamehić-Muratović i dr. Nermina Oruča, u koordinaciji sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) Misijom u BiH i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice (MLJPI) Bosne i Hercegovine, u okviru projekta "Uvrštavanje koncepta migracija i razvoja u relevantne politike, planove i aktivnosti u Bosni i Hercegovini (BiH): Dijaspora za razvoj (D4D)". Projekat ima za cilj jačanje uloge dijaspore iz BiH u razvojnim procesima u BiH.
Djeca mlađa od 18
Postoji balans između ispitanika koji imaju djecu mlađu od 18 godina i onih koji nemaju. Ovo pitanje je reprezentativno kada se uzme u obzir da od ukupnog uzorka jedna polovina ispitanika ima djecu koja će možda trebati dopunsku nastavu. Osim toga, ukazuje i na broj osoba druge generacije koje imaju pravo na državljanstvo BiH po osnovu barem jednog roditelja.
Djeca rođena u dijaspori i državljanstvo BiH
Kako pokazuje izvještaj, jedan veliki problem koji pogađa dijasporu iz BiH u svih 10 zemalja je manjak državljanstva BiH kod djece koja su rođena van BiH. Odgovori na ovo pitanje ukazuju da oko 50% od ukupnog broja djece rođene u dijaspori nemaju državljanstvo BiH. Odgovori ukazuju i na činjenicu da je relativno mali broj roditelja pokrenuo proces ili namjeravaju aplicirati za državljanstvo BiH za svoju djecu.
Djeca koja pohađaju dopunsku nastavu na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku
Zanimljivo je spomenuti da velika većina (80%) djece od onih koji su odgovorili na pitanje ( 491 ispitanik je odgovorio na pitanje) ne idu na dopunsku nastavu na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku. Kako je ranije spomenuto, na rezultate utiču ispitanici iz SAD-a gdje ne postoje formalno organizirane škole na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku za razliku od Australije, Austrije, Njemačke ili Švedske, u kojima postoje organizacije dijaspore, udruženja ili obavezni školski programi koji dozvoljavaju djeci da pohađaju nastavu na maternjem jeziku. Odnosno, skoro 40% ispitanika u ovoj grupi su rekli da je dopunska nastava organizirana u njihovoj zemlji odredišta, dok je samo 4% njih reklo da nastavu organiziraju privatne organizacije.
Približno jedna četvrtina djece koja pohađa dopunsku nastavu, pohađa je putem organizacija dijaspore i udruženja, u kojima nastavnici rade na volonterskoj osnovi. Ovdje je bitno napomenuti da su vjerske organizacije preuzele brigu o očuvanju jezika među dijasporom i 32% ispitanika su rekli da njihova djeca pohađaju dopunsku nastavu pri vjerskim organizacijama. Ipak je bitno spomenuti da približno jedno od pet djece u dijaspori ide na dopunsku nastavu na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku. Ovi nalazi govore da među pripadnicima dijaspore postoji interes za kontinuiranim obrazovanjem na maternjem jeziku u zemljama u kojima je provedeno ispitivanje, što potvrđuju i kvalitativna istraživanja, objavljeno je na Oslobođenje.ba.
