Indira Bektić, predsjednica Udruženja “Horizonti” , tuzlanska aktivistkinja, na svom Facebook profilu podijelila je neugodno iskustvo koje je doživjela u Tuzli. Nakon objave na društvenoj mreži, dobila je veliki broj poruka podrške. Evo o čemu se radi.
Piše: Indira Bektić
Prije par dana primijetila sam velike plakate sa natpisom “i ja sam branio BiH”.
Na plakatima dvoje djece i muškarac, dizajn sličan maskirnim uniformama. Danas, maksuz usporim da pročitam šta piše, šta se “reklamira”… Ime i prezime, oženjen, otac dvoje djece…
Plakat je znači predizborni. Reference, oženjen, otac dvoje djece.. Kako vas nije stid. Nije bilo dosta 30 godina vladavine u kojoj ste nam djecu iz vlastite države istjerali, da bi svoje poštedili ičeg težeg od kašike. Moju kćerku prvu. A i mi smo branili BiH. Otac joj RVI, dva puta ranjen, mati joj /čitaj ja/ u MUP-ovim jedinicama cčtav rat / a nisam bila obalaš, nit umjetnička četa, nit kuhinja, nit manjerka/ i nigdje nas na slikama.
Kao ni večine boračke populacije koja muku muči da preživi od prvog do prvog i pati za svojom djecom rasutom po bijelom svijetu /ovako kao i ja što patim/. Smučili ste mi se, sa svojom vladavinom, sa svojim rasipanjem, sa svojom balavurdijom predodređenom da čim iz guzice izlete u direktorske fotelje zasjednu.
Jer im je djed bio ovo, a strina ono. Pa sad moraju i oni. Potomci moraju nastaviti da nas jašu kao jahači apokalipse. Kad čujem onu rečenicu, znaš ti čiji je on/ona zuč mi pukne po drugi put. Nezasiti gotovani, glupani i ublehaši. Krajnji domet… znaš ti ko sam ja. E pa eto da znate i ko sam ja. I muka mi je od predizbornih nacionalističkih serviranih priča, vraćanja u prošlost, svakodnevnog ispiranja mozga ratnim dešavanjima, ubijanjima, slikanjem u Srebrenici. To je sve što možete da ponudite jer ste propali ko kauč. Samo ponovnim utjerivanjem straha u kosti ovom jadnom narodu možete svoje guzičetine zadržat u foteljama, a to vam je i jedini cilj…
