Izgledno je da Njemačka, za razliku od BiH, čvrsto drži vodu poznatoj rečenici: „Ima posla ko hoće da radi.“ Dok se u našoj državi visokoobrazovani ljudi zapošljavaju na niže kvalificirane pozicije zbog potrebe za poslom, a nemogućnosti pronalaska istog u svojoj branši, Njemačka je u prošloj godini donijela novi zakon o nostrifikaciji diplome što je znatno ubrzalo i olakšalo proces pronalaska posla
Nezadovoljstvo, koje je prisutno u različitim sferama života, od obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva, je evidentno širom BiH, a sve se svodi na, kako mnogi ističu, neadekvatne uslove i svakodnevnu neizvjesnost. Upravo zbog toga, veliki broj ljudi, ponajviše mladih, se odluči za odlazak iz BiH i često biraju upravo Njemačku kao „obećanu zemlju“.
Ekonomske i socijalne (ne)prilike u BiH
Prema podacima ankete koju objavljuje Agencija za statistiku BiH, našu državu je u proteklih sedam godina napustilo više od pola miliona osoba. Unatoč ograničenjima i mnogim preprekama koje su došle s pandemijom COVID-19, trend iseljavanja je nastavljen i tokom prošle godine kada je preko 3.000 osoba napustilo BiH, a tužna činjenica jeste da neće stati. S olakšanim uslovima odlaska u zemlje poput Njemačke s novodonesenim zakonom o nostrifikaciji diplome, sve veći broj ljudi bira život van BiH.
Jedan od ključnih razloga zbog kojeg se u BiH preživljava, a ne živi jeste i poražavajuća je činjenica da je, prema podacima iz jula 2021. godine, prosječna isplaćena plata u FBiH iznosila 982 KM, dok je potrošačka korpa u istom mjesecu bila 2.070,79 KM. Ne moramo biti naučni fizičari da shvatimo kako je nerealno obezbijediti osnovne stvari za život u ovakvim uslovima.
Da li se onda život u Njemačkoj zaista isplati?
Kada pričamo o brojkama, Zavod za statistiku u Njemačkoj, ističe kako mjesečni troškovi za prosječno domaćinstvo, uključujući i troškove stanovanja, prehrane, prevoza, čak i „luksuznih“ izdataka poput odlazaka u restorane, izlazaka u klubove, uređenje domova i sl., iznose do 2.500 eura. Poređenja radi, stalno zaposleni radnik u Njemačkoj je u 2020. godini u prosjeku zarađivao 2,559 eura mjesečno. Da li su ovo samo sušte brojke na papiru ili se život u Njemačkoj zaista isplati, odlučili smo istražiti i pitati osobe koje su „trbuhom za kruhom“ otišle iz svojih rodnih krajeva.
Jedna od njih je i Selma D., koja je svoj poziv pronašla upravo u Njemačkoj i ne krije svoje zadovoljstvo životom van granica BiH:
– Kada sam završila fakultet, nisam iskreno ni razmišljala o ostanku u BiH. Iako sam tu rođena i odrasla, realnost kojoj sam svjedočila čitav svoj život, a koja se nije nimalo mijenjala kako sam starija bila, mi je bio dovoljan razlog da svoju karijeru gradim u zemlji poput Njemačke. Moj proces odlaska je zaista bio manje stresan nego što sam zamišljala. Danas živim i radim u Minhenu i ono što mi se najviše sviđa jeste red i disciplina, mentalitet, perspektiva, ali i to što ljudi gledaju svoja posla, što nije slučaj u BiH.
Izgledno je da Njemačka, za razliku od BiH, čvrsto drži vodu poznatoj rečenici: „Ima posla ko hoće da radi.“ Dok se u našoj državi visokoobrazovani ljudi zapošljavaju na niže kvalificirane pozicije zbog potrebe za poslom, a nemogućnosti pronalaska istog u svojoj branši, Njemačka je u prošloj godini donijela novi zakon o nostrifikaciji diplome što je znatno ubrzalo i olakšalo proces pronalaska posla.
Mladen B. je jedan od osoba koji je, zahvaljujući agenciji za posredovanje Jobstep International, u veoma kratkom roku ostvario svoj san o radu u Minhenu:
– Oglas za posao u Staračkom domu sam vidio na internetu, tačnije na Facebook stranici Jobstepa. Nakon što sam poslao prijavu, u vrlo kratkom roku su mi se javili sa uputama i informacijama o intervjuu koji je bio u Minhenu. Sve je proteklo u najboljem redu, moja diploma je nostrificirana i dobio sam posao. Zahvaljujući susretljivim, ljubaznim i jako profesionalnim uposlenicima Jobstep-a, cijeli proces je bio lakši. Moj život u Minhenu je upravo onakav kakvog sam ga zamišljao jer ne brinem kako ću preživjeti do svoje naredne plate.
Da odlazak van BiH nije samo „stvar pojedinaca“, dokaz su Amra i Semir V., koji su zajedno sa svoje dvoje djece potražili, kako oni kažu, bolje prilike za život u Hamburgu:
– Djeca su nam bila najveći razlog odlaska jer želimo da im pružimo sve potrebne uslove za obrazovanje koje Njemačka nudi. Kada je suprug prvi otišao i našao posao, predali smo zahtjev za spajanje porodice i nedugo nakon toga sam otišla zajedno s djecom kod njega. Sada i Semir i ja radimo, djeca idu u školu i odlično su se uklopili u sredinu. Ne kajemo se što smo otišli i sigurna sam da nikada ne bi dobili prilike u BiH kao što ih imamo ovdje – rekla je Amra.
Svi smo svjesni da situacija nigdje nije savršena, pa tako ni u zemlji poput Njemačke, ali iskustva ljudi koji su otišli preko granice, pronašli posao, započeli porodicu i žive bez briga koje su imali u BiH, dokaz su da imamo jako dug put ka postizanju uslova koje ova država nudi.
