Stručnjaci smatraju da je vrijeme da se ovaj sadržaj promijeni i prilagodi djeci koja žive u vremenu i društvu opterećenom velikim brojem slučajeva nasilja u porodici. Za Anu, žrtvu porodičnog nasilja, neshvatljivo je da će njena kćerka, koja je trpjela ozbiljne zdravstvene posljedice zbog zlostavljanja oca alkoholičara, u učionici jednog dana čitati pripovijetku o alkoholičaru koji ubija svoju kćerku. Prema sadržaju čitanke, nakon čitanja će trebati odgovoriti na pitanje da li žali muškarca koji je to uradio.
– Mislim da bi se ona jako ružno osjećala kad shvati da je nju otac mogao ubiti – kaže Ana.
Njena kćerka gotovo je vršnjakinja Evice iz pripovijetke “Iz velegradskog podzemlja”, poznatog hrvatskog književnika Vjenceslava Novaka. U čitanci za sedmi razred osnovnih škola u Federaciji ova je pripovijetka skraćena, tako da ne spominje ime majke niti širi kontekst nasilja s kojim se porodica suočava zbog oca Mike. U jednom od svojih pijanstava, on pretuče svoju petogodišnju kćerku Evicu, zbog čega ona narednog dana umire.
Nakon niza pitanja za učenike, na dnu stranice je napisano: “Najljepše što čovjek uopće može učiniti jeste oprostiti”.
U vrijeme kada bh. društvo pokušava spriječiti porodično nasilje i zaštititi žrtve, književni klasik iz prošlog vijeka treba izučavati iz drugog ugla, smatraju stručnjaci s kojima je razgovarao Detektor.
Način na koji je pripovijetka predstavljena u čitankama može ozbiljno ugroziti učenike koji trenutno doživljavaju nasilje, ukoliko se ne promatra u potpunosti senzibilizirano, smatra psihologinja Nermina Vehabović-Rudež.
– U ovakvim situacijama nikad ne znaš ko sjedi u učionicama. Možda neko dijete to proživljava i onda ga tim tekstom ti dodirneš, otvoriš ranu, ali ne zatvoriš, jer nemaš pojma šta je tamo – smatra ona.
– Toliko je izazova u kojima mi živimo, različitih okolnosti, da ne možemo tek tako stavljati ovakav sadržaj – dodaje Vehabović-Rudež.
Sagovornici Detektora slažu se da s djecom treba razgovarati o nasilju i rodnim stereotipima, ali pojedini sumnjaju da djeca u sedmim razredima mogu shvatiti sve aspekte novele stare više od 120 godina.
– Suptilno i eksplicitno opravdavanje nasilja, u ovoj konkretnoj priči – opravdavanje ubistva svog djeteta koje se najočitije dešava pred kraj pripovijetke, može biti važna tema za razgovor u učionici – smatra Jasmina Čaušević iz feminističko-aktivističke Fondacije CURE.
– Ovdje je veliki problem što djeca u sedmom razredu, dakle oko svoje 13. godine, ne mogu dovoljno kritički da sagledaju teme o kojima se piše, niti da razumiju kontekst teškog života radnika u velikom gradu od prije 120 godina – dodaje Čaušević.
Ana, čija se kćerka suočila s nasilnim ocem, zabrinuta je zbog načina na koji je u čitanci interpretiran odlomak. U čitanci je djelo jednog od najpoznatijih hrvatskih pisaca najprije prepričano kroz interpretaciju autorice čitanke, a onda ostavljen samo odlomak u kojem niti jednom nije spomenuto ime majke. Pitanja za učenike više su fokusirana na osjećaje oca i ne traže od učenika kritički odnos prema nasilju u porodici.
– S obzirom na to u kakvom vremenu sad živimo i s obzirom na to da vidimo koliko se femicida i nasilja nad ženama i djecom dešava, ne vjerujem da bi uopće nastavnici mogli to iznijeti – smatra Ana koja se i danas bori sa sistemom kako bi zaštitila dijete i sebe.
S druge strane, Irma Kaltak, pomoćnica direktora za izdavaštvo, udžbenike i nastavne materijale iz Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo, smatra da su ovakve priče edukativne i da su djeca uzrasta 12 do 13 godina, koliko uglavnom imaju u sedmom razredu, sposobna kritički promišljati o njoj.
– Nastavnik će u učionici voditi razgovor o tekstu, pomoći će učenicima da razumiju širi kontekst, da nauče reagovati na nasilje, da prepoznaju nasilje. Dakle, prenijet će ono što se desilo u pripovjeci na stvarni život, da sutra mogu reagovati. Ako se desi u porodici nasilje, da mogu reći pa dobro, mi smo učili da to nije uredu, da trebamo reagovati – navodi Kaltak, uz napomenu da treba vjerovati školi i profesorima.
Sam sadržaj čitanke niti jednom rečenicom ne upućuje da se u djelu govori o porodičnom nasilju i da je ono neprihvatljivo. Isječena pripovjetka u čitanci završava odlomkom u kome žena, čije ime se ne spominje, Miki, koji je ubio Evicu, kaže da on nije toliko kriv i da je sve Božija volja, a da je dijete od rođenja bilo slabašno.
Nakon toga slijede pitanja i citat koji nije potpisan: “Najljepše što čovjek uopće može učiniti jeste oprostiti”.
– Ta je pouka katastrofa – jasna je Vehabović-Rudež.
– To je dugotrajan proces, da li će neko nekome oprostiti. Ja imam odrasle ljude u savjetovalištu koji ne opraštaju zlostavljanje roditelja kada su bili djeca… Jednog dana, možda, radom na sebi dođeš do trenutka da nekome oprostiš – navodi.
Iskrivljena slika žene žrtve nasilja
U čitanci je uvršten samo treći dio novele, dok su prva dva sažeta u paragraf u kojem su, prema Selmi Zulić Šiljak, istraživačici u oblasti socijalne pravde, suočavanja s prošlošću i rodnih politika iz Mediacentra Sarajevo, autori “izostavili što su željeli izostaviti” – ime žene – Lucija, njen otpor nasilniku, te generalno sliku potlačenog i surovog života svih likova ove priče.
– Junakinja koja se suprotstavljala svom mužu, otela mu dijete iz ruku, pozvala liječnika, svedena samo na ženu koja prihvata nasilje koje joj se dešava kao neminovnu datost, sažaljeva nasilnika i oprašta mu – kaže Zulić Šiljak i dodaje da, ako čitatelji slučajno nisu shvatili da mu je oprostila, to je pojačano konačnom rečenicom anonimnog autora.
Učenici se, kaže ona nakon uvida u čitanku, trebaju više baviti postupcima žene i onog što ona jeste ili nije uradila, nego postupcima muškarca koji je počinio ubistvo njihovog djeteta. Zulić Šiljak, analizirajući izvornu novelu, primjećuje u čitanci da je 17 pitanja za učenike mnogo sugestivno.
– “On je duboko ganut i kaje se zbog svojih postupaka duboko u sebi. Zbog čega ne želi tu bol da pokaže pred ženom?”, pitanje je na koje učenici trebaju da odgovore – valjda u kontekstu razumijevanja radnje? – govori Zulić Šiljak.
Dio pitanja odnosi se na to “da je Mika dobar čovjek i sve je Božija volja”.
– Lik žene Lucije sveden je na bezimenu i bezličnu žrtvu koja ne pobuđuje ni suosjećanje čitatelja jer kako to da se jedna majka bar malo ne pobuni što joj je ubijeno dijete – pojašnjava ona.
Ana, preživjela žrtva nasilja, kaže da nikad neće oprostiti bivšem suprugu što je podigao ruku na dijete.
– Prvo mu ni ona ne može oprostiti, ona i danas spominje te slučajeve kad se to dešavalo i šta se dešavalo. Čak je skoro imala povredu i spominje tu povredu glave, kad je on nju udario glavom od zid i kad je ona vožena u kolicima, i ona to ponovno proživljava i ona priča o tome – kaže Ana.
Osim oduzimanja imena junakinji Luciji, kojoj se prebacuje krivnja brisanjem onog što je ona učinila, ovako izrezana novela interpretaciju upućuje na dijalog, razumijevanje, pomirenje i opraštanje nasilja da bi se spasila porodica, kaže Zulić Šiljak.
Od početka ove godine u Bosni i Hercegovini je zabilježeno deset slučajeva ubistava žena i dvoje djece, napominje ona. Zbog toga joj nije prihvatljivo da udžbenik za djecu sedmog razreda osnovne škole izučava statične i dinamične motive u književnosti, kroz skraćivanje novele na način da se fokusira isključivo na nasilje uzrokovano alkoholom i nešto što pripada siromašnima i malograđanima.
Prema podacima Federalne uprave policije, samo tokom prve polovine ove godine zabilježen je porast nasilja u porodici za gotovo 50 posto u odnosu na godinu ranije. Tokom šest mjeseci prijavljeno je skoro 700 slučajeva nasilja u porodici, a jedna trećina počinitelja već je ranije bila nasilna.
Pjesnikinja, spisateljica za djecu i kolumnistica Ferida Duraković kaže da je generalno starija književnost priča o nasilju, te da je sav teret tumačenja na autoru udžbenika.
– Ako autor udžbenika odmah ne signalizira da to nije današnje vrijeme i da nije prihvatljivo, onda će, naravno, djeca čitati ili ono što doživljavaju, kao što znate, ili će prihvatiti priču bez tumačenja. Sve je na autorima čitanki, autorima udžbenika i nastavnicima – kaže Duraković i podsjeća da su u nekim drugim djelima djeca u osmom razredu osnovne škole čitala o nabijanju na kolac.
Interpretacija je najvažnija, a rezanje djela nije poželjno, smatra ona.
– Ja nisam za izbacivanje, ja sam za interpretaciju pametnog autora čitanke i pametnog nastavnika. Ako to nemamo, onda moramo izbaciti sve. A vi znate da je naše savremeno vrijeme prepuno nasilja, porodičnog, (…) ako čitanka ne valja, onda neće ni djeca razumjeti zašto je stavljena ta priča u čitanku – smatra Duraković.
Ovu čitanku, autorice Almire Hadžihrustić koja je u međuvremenu preminula, Sarajevo Publishing izdao je prvi put 2010. godine, po odobrenju Federalnog ministarstva obrazovanja.
– Ona je bila obavezna po nastavnom planu i programu, pet recenzenata je to pročitalo, odobrilo, potpisalo svaku stranicu – kaže Amra Mekić, urednica ove izdavačke kuće.
Ona kaže da priželjkuje nove udžbenike, s obzirom na to da su ovi stari 14 godina.
Zastarjeli udžbenici normalizuju stereotipe
Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke u odgovoru Detektoru navodi da je u toku kurikularna reforma koju provode kantonalna ministarstva obrazovanja, a prema kojoj će se izraditi i novi udžbenici i nastavni materijali.
Da bi pomogla vlastima u uključivanju rodnih aspekata u njihov rad, Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini pruža obuku o rodnim aspektima u obrazovanju za stručne timove koji rade na pripremi novih predmetnih kurikuluma u okviru reforme, rečeno je Detektoru u odgovoru Misije.
– Očekivanje je Misije da se ovaj konkretni tekst (Vjenceslava Novaka) koristi i za razgovor u vezi s preispitivanjem rodnih stereotipa i mitova o nasilju nad ženama i nasilju u porodici. U svim slučajevima konstruktivni razgovori i analize osjetljivih pitanja trebaju biti u skladu s principima rodne ravnopravnosti i nediskriminacije – navode u odgovoru.
U Federalnom ministarstvu obrazovanja kažu da odmah reaguju kada zaprime bilo kakav zahtjev o uočenim nedostacima ili nejasnoćama u udžbenicima, pa će tako biti i s ovim upitom o opravdanosti uvrštavanja odlomka “Iz velegradskog podzemlja” u čitanku.
O primjerenosti odlomka treba odlučiti Koordinacija ministara obrazovanja i nauke u Federaciji koja pokreće proces superrecenziranja, a koja je do danas povukla tri udžbenika iz upotrebe. Koliko traje sam proces, nisu odgovorili iz Ministarstva.
S djecom je važno govoriti o nasilju, smatra profesor bosanskog jezika i književnosti Namir Ibrahović, koji kaže da je književnost važno polje koje može pomoći prepoznavanju i povezivanju s onim što djeca eventualno dožive ili primijete u svom okruženju, ili u medijima. Ali o tome je teško razgovarati jer odlomak nije cijela pripovijetka Vjenceslava Novaka.
– Četrnaest godina djeca uče iz istih čitanki, četrnaest generacija je prošlo kroz tu čitanku. Moglo se uraditi million promjena i dati savremeniji oblik razgovora o samoj književnosti kao takvoj – kaže on i dodaje da su nastavnici poslije fakulteta prepušteni sami sebi, te da su rijetki imali priliku educirati se dodatno o rodnoj osjetljivosti i nasilju.
Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo nije odgovorilo na pitanje koliko obuka o rodno zasnovanom nasilju i nasilju u porodici prolaze nastavnici. Kaltak iz Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo kaže da je djecu teško “zaštititi” od nasilja jer je svuda oko nas.
– Ali sam sigurna da će i naši profesori koji rade u školama imati takav pristup da književna djela budu, da kažem, prilika za rast i razvoj, a nikako izvor zabrinutosti. (…) Profesor koji je završio književnost zna na koji će način interpretirati to, povezati s drugim predmetima, povezati sa situacijama koje se dešavaju oko nas – kaže Kaltak.
Borba protiv nasilja počela je baš u stoljeću iz kog datira priča Vjenceslava Novaka, kaže Radmila Žigić iz Fondacije “Lara”, koja radi na razvijanju programa zaštite žena od svih oblika rodno zasnovanog nasilja.
Pisci, aktivisti i politički mislioci 19. vijeka, posebno marksisti, nasilje u porodici tumačili su klasnim, a ne rodnim razlikama. I opravdavali potlačenog radnika – muškarca koji, nakon teškog rada, zlostavlja svoju ženu i djecu jer je to njegovo jedino polje moći – kaže Žigić.
Ova bi pripovjetka trebala ostati u čitankama, ali ostaje pitanje, kaže Žigić, da li su savremeni autori udžbenika, nastavnici i nastavnice obrazovani da čitaju djela klasičnih autora iz novih perspektiva. Skraćivanje analizirane priče, njeno smještanje u kontekst opraštanja, ukazuje da nisu, smatra ona.
– Problematičnost skraćene priče Vjenceslava Novaka je i u nedvosmisleno stereotipnom prikazivanju žene koja je bezimena, svadljiva i dijelom kriva za nasilni incident jer “neprikladno dočekuje” pijanog muža i isprovocira nasilje sa smrtnim ishodom – dodaje Žigić.
Ovako izrezana pripovijetka pokazuje normalizaciju nasilnih obrazaca ponašanja i alkoholizma.
– Bez analize konteksta, transgeneracijskog prenosa nasilja, analize uzročno-posljedičnih veza i afirmacije borbe za iskorjenjivanje nasilja, ona je vrlo neprikladna za učenje i obradu – smatra Žigić.
U organizaciji CURE smatraju da ovakvoj pripovjeci, u kojoj se opisuje ubistvo djeteta, nije mjesto u čitankama.
– Sve ono što djeca uče kroz ovu pripovijetku, sigurno mogu naučiti i kroz neku drugu pripovijetku koja u svojoj radnji neće obrađivati ovako brutalan motiv. Ovim se struka mora baviti i revidirati čitanke i lektire, ukoliko želi da nove generacije s više ljubavi čitaju, ili makar više čitaju – kaže Čaušević.
Pogled na razumijevanje stvarnosti u kojoj živimo bitno se promijenio u prethodnih 120, 80, pa i 30 godina, i školski sistem bi morao da prati i uvažava te promjene, dodaje ona.
Važni kontakti za prijavu nasilja:
Policija: 122
SOS telefon za žrtve nasilja u FBiH: 1264
SOS telefon za žrtve nasilja u RS: 1265
plavitelefon.ba – Savjetodavna linija za djecu Plavi telefon: 080 05 03 05
sigurnodijete.ba – Centar za sigurni internet
SOS linija za podršku: 0800 22 323 podrska@sigurnodijete.ba
