Puno je teških i bolnih priča iz vremena koje je iza nas. Neke su posebno bolne. Pročitajte ovu:
“DA TI SRCE PUKNE 😥
" Ne, nemoj nju" govorim, dok mi moju kćerku Nejlu uzima vojnik i baca niz basamke.
"Balije, sve ću vas pobiti" reče mi, pa me puškom udari u plećku, gurajući me za njom.
"Što me ne ubi' odmah ? Jel'? " rekao sam povišenim tonom, dok sam pljuvao krv iz usta. Što onu sliku vidjeh , što to doživi ? Tresao sam se od bola, huje, sudbine.
Moja Nejla sa svega tri godine života, surovo uvijena padom niz basamke.
Njena mala, mila, glavica bila je okrenuta prema kuhinji, gdje je bila njena mala, crvena zdjelica sa udrobljenim hljebom u mlijeko. Nije ni jela, ni htjela, dok ja ne dođem.
"Jedan balija manje" reče mi ponosno i sretno monstrum koji nogom udara malu glavicu, već mrtvu.
"Ubi', ubi' me , odmah" govorim mu, ali on se smije. Dok gleda mene, kako klečim pokraj nje i suzama joj čistim ono mlado, nevino, krvavo lice.
"Najlakše je ubiti baliju , ja želim da se patite, da umireš od naše muke bez metka".
Zavezao mi je ruke, i istjerao iz moje kuće. Ima li veće muke, nego na svom' doći u dušmanske ruke.
Niz svoju avliju, kao hajvan gonjen, kao da nisam insan, nisam čovjek.
A, jesam, jesam tako' mi Boga.
Ja idem ispred njega, on mene goni, a ja već mrtav. Čim je Nejlina duša Gospodaru otišla, ja sam sebe otpisao.
Znam da nije vjerski, ali nisam na se' ruku digo'. Nego ostao bez evlada, šta je meni bitno?
Približavao se neki kamion, stao je ispred mene. Iz njega je izašao drugi vojnik i onako svezanih ruku me ubacio kao kladu na prikolicu. I to na druge ljude, moje komšije.
Niko nije smio da progovori, odmah bi metak dobio. Ko se pomjeri, odmah puška od glavu.
Vožnja pred smrt, gdje se miješaju suze i uzdahi.
Izveli su nas na jedno lijepo polje, vezali oči i streljali. Čim je meni stavio platno na oči.
Vidio sam...vidio sam svoju Nejlu, kako u ljevoj ruci drži crvenu zdjelicu, a desnu pruža meni. Govori mi: "Ade babo, žuri" a ispred nje vrata sa natpisom: "Džennet".
Nisam pošao, dok nisam osjatio blagi vjetar na potiljku, onda sam krenuo.
Njima je to bio metak u potiljku, meni blagi vjetar pred Džennetskim vratima.
Pamti, opominji da ti se ne ponovi.
Dijelite dalje, jer i do nas je da se NE zaboravi.
Preuzeto sa FB.
Cazin.net
