Obrazovni sistem Bosne i Hercegovine zapeo je u 20. stoljeću i služi se metodom podučavanja koja uključuje samo memoriranje i ponavljanja naučenog, a ne kritičkog promišljanja, čime djeca ne mogu u potpunosti ostvariti svoje potencijale.
Kada se još uzme u obzir da prema zvaničnim statističkim podacima polovina stanovništva živi na granici siromaštva, te da su potrebne dvije prosječne plate da se pokrije potrošačka korpa, roditelji rijetko mogu priuštiti da sami, izvanškolskim aktivnostima, razviju potencijale djeteta u nekoj oblasti, umjetnosti, muzici, matematici, sportu i slično.
Nova studija Svjetske banke o indeksu ljudskog potencijala pokazala je da dijete rođeno danas u BiH ima 62 posto šanse da ostvari puni potencijal, svrstavši se na 58. mjesto u svijetu od ukupno 157 rangiranih zemalja.
Poređenja radi, dijete rođeno u Sloveniji ima 79 posto šanse da razvije potencijal i ostvari punu produktivnost (13. mjesto), Srbiji 76 posto (27. mjesto), Hrvatskoj 72 posto (36 mjesto), Crnoj Gori također 62 posto (59. mjesto), Kosovu 56 posto (80. mjesto) a u Makedoniji 53 posto (88. mjesto).
Najbolje pokazatelje ima Singapur (88 posto), Južna Koreja i Japan (84 posto), Hong Kong (82), te Irska i Finska (81 posto), Australija, Kanada, Holandija, Švedska i Njemačka (80 posto), a najgore su afričke zemlje, Južni Sudan (30 posto), Liberija i Niger (34 posto).
Ovaj indeks Svjetska banka računa na osnovu vjerovatnoće da će dijete preživjeti petu godinu, upisa u školu, kvaliteta učenja tokom obrazovanja, zdravog razvoja i šanse dosezanja zrelije životne dobi.
Obrazovni sistem zapeo u 20. stoljeću
Što se tiče BiH, pitali smo stručnjake koliko danas obrazovni sistem, porodica i društvo utječu na to da se kod djeteta prepozna, razvije i ostvari potencijal.
Prema Svjetskoj banci, iako dijete u BiH ide u školu do svoje 18. godine, u školi efektivno provede 8,6 godina, kada se govori o kvaliteti učenja.
“U BiH je još uvijek dominantan frontalni tip nastave kao metod podučavanja kojim se doseže samo do memoriranja i ponavljanja naučenog, ne i kritičkog promišljanja i vještina usmjerenih na problemska rješenja, primjenjiva u životu i koji ne potiče razvijanje i sticanje viših nivoa znanja koja će biti krucijalna za 21. stoljeće”, kaže Andrea Žeravčić, direktorica organizacije Save the Children za sjeverozapadni Balkan.
Objašnjava da razvijene zemlje svijeta, uključujući EU, decenijama uvode inovacije u obrazovne sisteme kako bi pripremili mlade ljude za buduće razvojne tokove i trendove koje nosi 21. stoljeće - globalizaciju, tehnološki razvoj i umjetnu inteligenciju.
“BiH ne ispunjava ovu ulogu jer je obrazovni sistem, najblaže rečeno, zapeo u 20. stoljeću i ne pruža šansu za ostvarivanje potencijala. Nema prepoznavanja individualnih potreba i potencijala djeteta – fokus je na sadržaju koji nastavnik treba da prođe kroz zacrtani nastavni plan i program”, ističe.
Senija Tahirović, profesorica pedagogije i dječije psihologije, objašnjava da je nedostatak obrazovnog sistema u BiH uklapanje sve djece u neku prosječnu kategoriju, što znači da se prosječna djeca mogu vrlo dobro uklopiti a svi oni koji su iznad ili ispod prosjeka ostaju isključeni.
Djeca koja imaju natprosječne potencijale, dodaje, čini nekih od 15 do 10 posto populacije i zahtijevaju dodatni rad i pomoć roditelja.
“To mogu biti djeca koja su jako nadarena u sportu, u muzici, umjetnosti, matematici, jezicima, sve su to specifične oblasti koje se mogu razvijati. Međutim, ti potencijali se ne razvijaju jer to zahtjeva dodatni rad i podršku roditelja, a nažalost nemamo društvene sisteme da se taj teret posebne podrške podijeli, kako ta nadarena djeca ne bi bila oslonjena samo na roditelje i nastavnike, nego i na druge aktivnosti - dodatne treninge, projekte, istraživanje u slično.”
Finansijske mogućnosti roditelja
Djeca u BiH su uspješna isključivo velikim naporima njihovih roditelja, i to onih koji imaju finansijske mogućnosti, i koji puno ulažu u njihov razvoj.
Žeravčić se slaže da u situaciji kad javni obrazovni sistem ne služi svrsi da djeca u BiH razviju svoje potencijale, to rade roditelji koji to finansijski mogu priuštiti kroz neformalni sistem obrazovanja, koji nije besplatan.
“Time se djeca iz siromašnih porodica ili onih koje su na granici siromaštva dovode u još veći rizik od socijalne isključenosti u budućnosti. Dodatno, roditelji koji jesu uključeni u tržiste rada i razvoja su i sami suočeni s nizom izazova u svojim profesijama, te svoj strah od budućnosti prenose i na djecu i jačaju pritisak i očekivanja prema djeci. Roditelji u većini situacija sami pronalaze prilike za bolju pripremu djece na očekivanja koja nosi budućnost i praktično brinu i lično i financijski o razvoju i napretku djece jer gube povjerenje u sisteme podrške u obrazovanju.”
Međutim, dodaje Tahirović, roditelji često nisu svjesni da se potencijali trebaju početi poticati još u predškolskom periodu kada oni svojim različitim aktivnostima mogu stimulisati dijete da razvija svoju kreativnost. Ključna stvar za to jeste razvijanje dobre emocionalne veze i dobre porodične atmosfere u kojoj djeca borave.
“Današnja porodica u BiH je ona u kojoj se jako puno radi, a ostvaruje se mali prihod. Roditelji malo vremena provode sa djetetom i vrlo rijetko su fokusirani na to da je razvijanje potpunih potencijala djeteta jedan proces koji se treba voditi i stimulirati a ne prepustiti samo onako nekom utjecaju videoigrica, nekih drugi ljudi u vrtiću, što je jedan nesistematski pristup u razvoju tih potencijala.”
'Prisutni trendovi kao što su talent takmičenja'
Osim porodice i obrazovnog sistema, postoje i drugi faktori koji utječu na razvoj potencijala djece. To su tehnologije i novi nivoi komuniciranja, društvene mreže, kao i socio-ekonomski i društveni konteksti, kaže Žeravčić.
“Mediji uopćeno također imaju ogroman utjecaj, često i poguban, trendovi poput talent natjecanja, 'reality shows' i ostalih trendova koji okružuju djecu i mlade, dok je s druge strane premalo sportskih natjecanja, natjecanja u znanju, vještinama, inovacijama i drugim oblastima od višeg značaja.”
BiH ima jako puno uspješne djece, ali nažalost, zaključuje Tahirović, ta djeca odlaze u druge zemlje, jer su im tu otvorena vrata da se razviju, što je gubitak za cjelokupno bh. društvo.
