Umjesto spomenika žrtvama, murali ratnim zločincima. To je prvo što žene koje su preživjele silovanja i torture, danas okupljene u Udruženje žena žrtava rata, ugledaju na ulazu u Foču.
“Naše prvo reagovanje je bilo kada smo imali obilježavanje 19.06.- međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama, kada smo došli u Foču, prvo što nas je dočekalo, prije tri godine, je bio mural Draže Mihailovića, neposredno, 50ak metara od mjesta zločina. Mi smo reagovali kao Udruženje, imale smo tada podršku i od Žena u crnom, nesebična zahvalnost, a nijedna, nijedna organizacija, bila vladina ili nevladina, nas nije podržala u tome da se ukloni odmah u startu prvi mural koji je nacrtan u Foči. I odatle je sve krenulo. Niste dirali jedan, niste uspjeli da ga sklonite, eh onda se pojavio Pelemiš, Ratko Mladić, pa jedan po jedan”, govori nam Midheta Kaloper, sekretarka Udruženja žena žrtava rata Foča.
Veliki mural Ratka Mladića, naslikan na samom ulazu u Foču, u međuvremenu je uklonjen. Nije poznato ni ko je bio autor, niti ko je odlučio da više ne provocira povratnike i preživjele žrtve. No, ostali su drugi murali, ostala je ideologija, strah. Najveći broj murala, ulica koje nose nazive osuđenih zločinaca, upravo je u Istočnoj Bosni, kaže novinar BIRN-a, Semir Mujkić. Odgovarajući na pitanja zašto u BiH nema građanskog otpora takvim pojavama, kaže:
“Kada govorimo o Foči, o Višegradu, Klainoviku tamo postoje jako, jako male povratničke zajednice Bošnjaka koji su se vratili. Oni da nešto poduzmu, pretpostavljam da se previše boje da bi uradili nešto tako, a druga stvar, ko god da to uradi – to bi bilo adresirano njima. Njihov život bi se u mnogome pogoršao u tim sredinama, znam iz razgovora s ljudima konkretno u Foči da govore da pokušavaju na sve načine da uspostave miran život i da sve što dolazi sa strane, sve što se uskomeša u tom gradu se adresira na neki način njima i život im postaje teži”, objašnjava nam
Semir Mujkić, novinar BIRN-a.
Zato se, kaže Mujkić, teži sistemskim rješenjima. Jer povratnicima je lakše okrenuti glavu od murala, nego strahovati za sigurnost. Osim toga, čak i da murale unište, prekreče, sutra bi osvanuli novi. No, sistemska rješenja su bar do sada zakazala. Stvari se moraju rješavati kroz obrazovni sistem, smatraju u Inicijativi mladih za ljudska prava u BiH. A to je pogotovo težak zadatak.
“Naročito u manjim mjestima gdje imate neki dominantni narativ koji nužno ne mora biti tačan i u najvećem broju slučajeva i nije tačan, tako da je jako teško mladoj osobi pokušati se istaknuti, izdići iznad toga, jako teško je mladoj osobi pronaći neka mjesta gdje se može obrazovati ako je zanima, gdje se može informisati o određenim detaljima, bez da bude u skladu s onim što im govore ili roditelji, komšije, lokalna sredina, pa i onoga što uče u školi”, mišljenja je Fuad Avdagić, iz YIRH BiH.
Uz nekoliko izuzetaka, i danas širom BiH, ostaju murali, ulice, biste onima koji su naređivali ili direktno ubijali. I zato su pravosnažno presuđeni.
“Jako je teško naći pravu riječ kako se preživjela žrtva osjeća u momentu kada ugleda npr. mural Ratka Mladića, to je toliko ogorčenje, toliko, po ko zna koji put, nezadovoljstvo, i, po ko zna koji put, uvreda. Svi znamo ko je bio Ratko Mladić, šta je uradio Ratko Mladić, kakve je posljedice ostavio po ovu prelijepu državu. A mi kao Udruženje žrtava rata ne možemo da postavimo nijedan hladni kamen metar sa metar, da kažemo, da, ovdje je počinjen zločin nad ženama. Ništa drugo ne tražimo, a nemate podršku, e to nas najviše boli”, rekla nam je Midheta Kaloper, sekretarka Udruženja žena žrtava rata Foča.
Od stupanja na snagu Inzkovog Zakona profitirali su mnogi, no najamnje žrtve. Bar do sada nije bilo konkretne reakcije pravosuđa. Iako je osjetan pad javnog negiranja genocida.
Foto : N1
