Res, non verba! Bilo bi dovoljno reći kada se spomene Izet Nanić. Djela, ne riječi! Ukratko, bio bi opisan vjerovatno najznamenitiji Bužimljanin u cjelokupnoj historiji.
Rođen je 4. oktobra 1965. godine u Nanića Dolini (tada MZ Varoška Rijeka) u općini Bužim. Bio je drugo od sedmero djece majke Rasime i oca Ibrahima. U rodnom Bužimu završio je osnovno obrazovanje odličnim uspjehom. Kao mladić je svirao gitaru i trenirao taekwondo. Srednju vojnu školu upisao je u Zagrebu. Maturirao je 1984. godine. U Beogradu je upisao vojnu akademiju, smjer R(atno) V(azduhoplovstvo) P(rotiv) V(azdušna) O(dbrana), na kojoj je proveo prve dvije godine. Jednu godinu pohađa u Sarajevu, a završava je 1987. godine u Zagrebu.
Nakon završene akademije, prvi vojni angažman u JNA imao je u Kragujevcu, gdje je radio kao poručnik RV PVO. Iste godine oženio se Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke, koja mu je rodila troje djece, kćerku Izetu (1988) te sinove Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993). Na dužnosti poručnika u Kragujevcu ostao je četiri godine, sve do početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, kada napušta redove JNA i dolazi kući. Prozrijevši velikosrpske namjere unutar JNA, slomio je sam sebi nogu i tako spriječio odlazak na hrvatsko ratište. S porodicom i nogom u gipsu vratio se kući. Po povratku u Bužim aktivno učestvuje u organiziranju odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica na tom prostoru. Bio je jedan od osnivača ŠTO Bužim te od 1. augusta 1992. godine i njegov prvi komandant. Od 15. augusta 1992. godine postavljen je na dužnost komandanta 105., kasnije 505. bužimske viteške brigade, na čijem je čelu ostao sve do smrti.
Velikan i vojskovođa
“Igman”, kako mu je glasilo šifrirano ime u akcijama, izgradio je brigadu sa specifičnim načinom ratovanja. Do tančina razrađene akcije, vojničko znanje i velika samouvjerenost, u kombinaciji s hrabrošću njegovih boraca, iz sedmice u sedmicu donosili su željene rezultate. Brigada kojoj je bio na čelu postala je poznata širom bihaćke regije, ali i cijele Bosne i Hercegovine (na objema suprotstavljenim stranama). Bila je to prva motorizovana brigada u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine, a još 14. decembra 1993. godine dobila je epitet “viteška”.
Kakva je bila brigada koju je vodio, najbolje je opisao upravo general Nanić 29. aprila 1995. godine u intervjuu za list „Ljiljani“. Na novinarsko pitanje da objasni šta to 505. vitešku motorizovanu brigadu razlikuje od drugih brigada, odnosno, po čemu je ona specifična, odgovorio je: “Vjerovatno se sve brigade Armije RBiH razlikuju jedna od druge i svaka ima svoje specifičnosti i kao takve ih je teško porediti. Zbog toga i ne bih poredio i pravio razlike između 505. viteške motorizovane brigade i drugih brigada ARBiH, već ću probati u nekoliko riječi kazati šta je to što 505. čini takvom kakva jeste i koje su njene specifičnosti – opredijeljenost boraca i starješina 505. brigade za RBiH bezrezervna je, kao i uvjerenost da se u ovim uvjetima samo borbom i pobjedom nad agresorom može doći do slobode. 505. brigada predstavlja zdrav kolektiv u kojem svaki pripadnik daje maksimum od sebe u izvršavanju zadataka, naročito borbenih u kojima izrastaju najbolji sinovi Bosne. Iza 505. brigade bogat je ratni put i mnogi uspjesi. To je brigada koja svoje bošnjačke rane liječi pobjedom i čiji pripadnici za pobjedu polažu živote, s osmjehom na usnama i pogledom ka slobodi. Jednom riječju, u 505. brigadi vlada potpuno povjerenje između jedinica i komandi, između boraca i starješina, i na kraju je to brigada na koju narod BiH može u potpunosti računati kao garant pobjede i postojanja Republike BiH.”
Koliko je dobar, pokazale su vojne operacije kojima je rukovodio: Ćorkovača, Munja 93’, Breza 94’, samo su neke od uspješno završenih. Po svjedočenjima njegovih boraca, već nakon operacije Munja 93’ pokazao je svoju maštovitost, odlučnost i sigurnost. Time je stekao povjerenje kod boraca i u njega se gledalo kao u pravog vođu. U vrijeme međubošnjačkog sukoba, Izet Nanić pokazao je svoju dosljednost, patriotizam i domoljublje te se odlučno i pravovremeno suprotstavio formiranju kvislinške paradržavne tvorevine AP Zapadna Bosna.
Borci ga opisuju kao veoma mirnog čovjeka. Osim što je bio veliki patriota i strateg, pamte ga i kao razumnog sugovornika i prijatelja. Nije podizao ton niti se služio psovkama, a bio je privržen vjeri. Izuzetno hrabar, u borbama je bio prvi. Tako je 18. juna 1994. godine u jednoj od bitaka na području Velike Kladuše (rejon Kapana) bio i ranjen. Više je puta pohvaljivan i nagrađivan od komandanta Petog korpusa Atifa Dudakovića, a 15. aprila 1994. godine pohvaljen je i od komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine, generala Rasima Delića. Za svoje podvige u ratnim danima odlikovan je 14. augusta 1994. godine najvećim ratnim priznanjem, ordenom “Zlatni ljiljan”. U svaku bitku kretao je prvi, pa i u onu 5. augusta 1995. godine. Iz te se bitke nije vratio, iako je ona bila pobjednička.
Smrt i historijski kontekst
Četvrtog augusta 1995. godine centar ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije bio je u Liki, na Kordunu i Baniji u Republici Hrvatskoj (nekadašnje Vojne krajine) i djelomično u Cazinskoj krajini u Republici Bosni i Hercegovini. Bio je petak. U Hrvatskoj će taj dan ostati urezan u povijest kao jedan od ključnih iz perioda domovinskog rata. Tog dana započela je operacija Hrvatske vojske (HV) pod nazivom „Oluja“, s ciljem konačnog oslobađanja okupiranih teritorija od paravojnih formacija tzv. Republike Srpske Krajine. Martićeva paradržavna tvorevina našla se pod do tada neviđenim udarom hrvatskih snaga.
U Bužimu je tog dana brigadir Nanić klanjao džumu namaz u gradskoj džamiji. Kratko i vrlo nadahnuto (kao i u uvijek) obratio se prisutnima. U poslijepodnevnim satima, uz prisustvo visokih vjerskih i političkih predstavnika, izvršena je svečana smotra novoformirane jedinice BSN „Hamza“ te uručena ratna zastava njihovom komandantu Asimu Bajrektareviću. I tom prilikom održao je lijep i nadahnut govor.
Komanda Petog korpusa imala je u vidu značaj same operacije „Oluja“ za Unsko-sanski kanton. Spajanje bosanske vojske s hrvatskom značilo bi praktično i deblokadu cijelog bihaćkog okruga. Zbog toga je Komanda korpusa odlučila svoje jedinice uputiti u susret Hrvatskoj vojsci. Osim toga, Izet Nanić bio je svjestan i opasnosti za Bužim. U naletu hrvatskih vojnika Martićeve snage mogle bi pokušati izvršiti proboj preko Bužima u Cazinsku krajinu, što bi svakako imalo velike posljedice za civilno stanovništvo. Zbog toga je Naniću bilo bitno po svaku cijenu izvršiti spajanje s Hrvatima.
Iste večeri zapisao je u svom dnevniku: “SVE JE U IGRI. NADAM SE DA ĆE USPJETI I JA SA NJIMA – a onda i narod. Pobjeda je blizu. Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. SRETNO.”
Sljedećeg dana, 5. augusta, krenuo je s Ćorkovače u proboj i spajanje s HV-om u smjeru Dvora na Uni. Posljednja naredba glasila mu je: “Znate svi zadatak, cilj nam je spojiti se s Hrvatskom vojskom u Dvoru, ali, ako Hrvata ne bude u Dvoru, mi idemo u Kostajnicu. Uglavnom, spojit ćemo se. Sretno.” Na području je Ćorkovače (rejon Vijenac) tog dana i poginuo u 14 sati i 30 minuta iz neprijateljske zasjede. Otvorio je vatru sa svojom pratnjom na neprijatelja i ispalio okvir metaka. Naknadno je izbrojano 28 metaka koji su pogodili stablo bukve iza koje je bila zasjeda. Četnici su iskoristili ubacivanje novog okvira u pušku pogodivši Nanića u vrat. Bio je odmah mrtav. Tako je završio život mladog bužimskog komandanta, koji je bio na čelu 505. viteške brigade od njenog osnutka.
Zaostavština komandanta Nanića
Operacija „Oluja“ HV-a bila je uspješna i RSK je slomljena. U popodnevnim satima 5. augusta bosanske i hrvatske snage spojile su se kod Tržačkih Raštela. Time je izvršena i deblokada Unsko-sanskog kantona (u okruženju je bio preko 1.200 dana). Historijski uspjeh ipak se u Bužimu nije slavio, jer nikome nije bilo do veselja saznavši za pogibiju komandanta Nanića.
Sljedećeg dana, 6. augusta, na osmu godišnjicu braka, klanjana mu je dženaza. Dženazi su prisustvovali svi borci i starješine 505. viteške brigade, general Atif Dudaković, ostali vojni i politički predstavnici i desetine hiljada Krajišnika, a dženazu je predvodio muftija bihaćki Hasan ef. Makić. Pokopan je u rodnoj Nanića Dolini.
Već mu je 8. augusta 1995. godine na mezaru pred njegovu dušu Fatihu proučio predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Od tada do danas njegov mezar postaje nezaobilazna stanica svih putnika koje put navede u Bužim i Krajinu. Bužimljani su 1997. godine njemu i njegovom mlađem bratu Nevzetu podignuli šehidsko turbe, koje je postalo mjestom trajnog izvora nadahnuća, prvenstveno mlađim generacijama. Također, mnoge njegove lične stvari moguće je danas vidjeti u Muzej-sobi 505. brigade u Bužimu, gdje se nalazi i njegova autentična radna soba iz ratnih dana.
U januaru 1996. godine unaprijeđen je posthumno u čin brigadnog generala Armije Republike Bosne i Hercegovine, a 1998. godine odlikovan je „Ordenom heroja oslobodilačkog rata“.
Svojim ratnim zaslugama general Izet Nanić postao je jedan od najvećih simbola oslobodilačkog rata. Danas se njegovo ime skoro svakodnevno spominje u Bužimu. Najveća ulica dobila je po njemu ime. Dva udruženja građana, koja njeguju i čuvaju uspomenu na ratne dane i generala, nose nazive: Udruženje građana „Izet Nanić“ te Udruženje građana „Nanićevi Bužimljani“. Najveća kulturna i vjerska manifestacija „Slobodarski dani viteškog grada Bužima“ (od 4. do 15. augusta) nastala je upravo s ciljem da njeguje uspomenu na slavnog komandanta i njegovu brigadu. U sklopu manifestacije obilježava se i dan pogibije učenjem Jā‑Sīna i tevhida. Njegovo ime nosi i tradicionalni memorijalni malonogometni turnir koji se održava u danima manifestacije. Osim u Bužimu, po njemu je imenovana i po jedna ulica u Sarajevu, Bihaću, Velikoj Kladuši, Cazinu, Bosanskoj Krupi i mnogim drugim bosanskim gradovima. Kulturno i sportsko udruženje Bošnjaka u austrijskom gradu Dornbirnu nosi naziv „Izet Nanić“.
Danas general Nanić slovi za jednog od najvećih, ako ne i najvećeg krajiškog junaka u cijeloj historiji. Opjevan u mnogim pjesama, uzor je i inspiracija svim Krajišnicima. Posebnu težinu imaju njegove poruke koje je često upućivao borcima, kao naprimjer: “Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad električar bude električar, a ne obavještajac, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo ćemo tako biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT!”
U očima neprijatelja i prijatelja
Nanića su krasili humanost i vojnička disciplina. Kao takvog, pravog vojnika i protivnika vrijednog poštovanja, nerijetko ga opisuju i oni protiv kojih se u ratu borio. Neki od njih su o tome i javno govorili. Posebnu težinu ima izjava nekadašnjeg premijera Republike Srpske Gojka Kličkovića. Gostujući u emisiji „Goli život“ (Happy TV), emisije srbijanskog novinara Milomira Marića 5. jula 2014. godine, na novinarski upit o tome da li je Nanić činio zločine nad Srbima, odgovorio je sljedeće: “On lično, njega što se tiče, nema nijednog dokaza da je počinio bilo koji zločin on nad Srbima.” U istoj emisiji o Naniću i njegovoj brigadi kazao je: “Vrlo sposoban rezervni oficir i profesionalac vojnik, koji je svoj zadatak shvatao onako kako treba, jer je 505. bužimska brigada najelitnija brigada koju je Armija BiH imala u svojim redovima. (…) On je bio strah i trepet zbog svoje jedinice koju je tako pripremio i obučio. (…) To je bila najbolje opremljena, obučena jedinica i spremna za izvršavanje zadataka…”
Godinu ranije u augustu, slične riječi hvale o Izetu Naniću i 505. brigadi imao je, opet u istoj emisiji, i nekadašnji pripadnik Arkanove garde Rade Rakonjac. Nanića kao „disciplinovanog vojnika profesionalca“, kako ga je tom prilikom opisao, ali i njegovu brigadu, uspio je upoznati tokom boravka u Velikoj Kladuši, odnosno u borbi na strani Fikreta Abdića i njegove Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. Tom prilikom rekao je: “O tim ljudima, koliko god oni bili neprijatelji, ja sam uvek govorio reči hvale, jer su stvarno mnogo, ali mnogo hrabri. Ako može da se kaže ludo hrabri, onda su oni ludo hrabri.”
O liku i djelu Izeta Nanića u ratnim danima najbolje govori svjedočenje njegovog pratioca Sehudina Aleševića iz dokumentarnog filma o Naniću snimljenog u produkciji TV SA: “Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično, mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću: ‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”
Res, non verba! Neka mu je vječni rahmet i lahka zemlja bosanska.
