“Sunce obasjava 55 malih i dva velika šatora Crvenog krsta, u kojima dnevno boravi 450 a nekim danima i 700 izbjeglica. Oni najčešće dolaze iz Afganistana, Pakistana, Sirije, Maroka i Alžira. Na mjestima gdje je raspaljena vatra peku se pogače, iznad šatora se suši odjeća. Spavaju na na dekama na zemlji. Imaju na raspolaganju dva kontejnera za tuširanje, dva kontejnera sa WC-ima, četiri rezervoara vode, koju koriste za piće i pranje. Jednom dnevno dolazi cisterna sa svježom, pitkom vodom. ‘Ovo nije lijep kamp. Cijela finansijska pomoć stiže iz Turske a ne iz Njemačke, Francuske, Italije. Nema dovoljno hrane ni vreća za spavanje’, kaže jedan migrant. Drugi dodaje: ‘Naš plan je otići u Njemačku, Španiju ili Francusku. Tamo je moja cijela porodica. Ništa nam više ne treba. Nismo ni teroristi ni kriminalci. Trebalo mi je dva, tri mjeseca da dođem ovdje. I to sve pješke, od Pakistana do Bosne’.
Prvoga dana, kada je centar otvoren, Ministarstvo unutrašnjih poslova je ovdje poslalo 150 migranata. Od tada svaki dan dolazi od 50 do sto novih ljudi. Jedni idu, drugi dolaze. ‘Nekad ih je ovdje u kampu i 700. Svaki dan kuhamo za 600 ljudi. Važno nam je da niko ne ostane gladan’, kaže šef Crvenog Krsta u Bihaću Selam Midžić.
Druga dva izbjeglička logora, kojima upravlja Međunarodna organizacija za migracije IOM i UNHCR su prepuna, kaže nam Edin Morankić, glasnogovornik načelnika Bihaća. ‘Ni mi nismo zadovoljni sa ovim novom lokacijom. Ali za nas to nije dugoročno rješenje’.
Njemački novinar Dirk Planert za izbjegličko naselje Vučjak kaže da je po tvrdnjama komšija i IOM-a to bivša deponija smeća. I mada se stalno govori da tu dolazi do isparavanja gasova, on sam ne može reći da je to metan. Međutim, kilometar dalje, ukazuje on, je minsko polje, koje je ostalo od rata i koje vodi u pravcu Hrvatske – članice EU. ‘A to je situacija u kakvu se ljudi obično ne dovode’.
Većina ljudi koji su tu, pokušali su se domoći Hrvatske, ali ih je policija uhvatila i vratila u Bosnu. Zbog loših higijenskih uslova ljudi u kampu oboljevaju od kožnih bolesti, pojedini imaju otvorene rane na stopalima ali i tragove udaraca po nogama i glavi. Svako veče nova grupa pokušava preći granicu, udaljenu svega jedan kilometar od izbjegličkog kampa, piše na portalu radija Deutschlandfunk.
O migrantima u Bihaću reportažni zapis donosi i prvi program njemačke televizije ARD. U tekstu na web-stranici citira se najprije jedna stanovnica Bihaća: ‘Nije u redu što su izbjeglice i migranti smješteni na bivšoj deponiji smeća Vučjak’, smatra Fatima koja sa prijateljicom sjedi u kafiću u Bihaću. Dodaje međutim da je načelnik morao naći neko mjesto za njih kao i da je sada situacija bolja a da grad može malo da odahne. Fatima, koja je tokom troipogodišnje opsade Bihaća od strane Srba i sama bila primorana da bude izbjeglica i koja je boravila u Njemačkoj, kaže: ‘Znamo da tim ljudima nije lako, ali to nije naša krivica. Mi smo kroz to isto morali proći’. Njena prijateljica Ifeta klima glavom i dodaje da je migranata bilo jednostavno previše u Bihaću i da je sada situacija znatno bolja.
U tekstu se potom spominje i Branka Ivušić, koja sa svojim desetomjesečnim sinom sjedi u vrtu majčine kuće. Ova filologinja, koja živi u gradu Halle u Njemačkoj i radi na tamošnjem univerzitetu, je u posjeti svojoj porodici. ‘Svako poslijepodne policajci u novi kamp eskortiraju izbjeglice i migrante koje nađu u gradu a koji ne mogu da nađu mjesto u dva izbjeglička logora’. “Kao stoku’, kako formulira Branka Ivušić, oni ih provode pored kuće njene majke, gore na Vučjak. Na pitanje zašto to rade, ona odgovara: ‘Kako bi se stanovnicima pokazalo da se postupa strogo i da se nešto poduzima’.
Dirk Planert, koji je tokom rata 90-ih kao student dovozio humanitarnu pomoć u Bihać ovako objašnjava promjenu raspoloženja prena migrantima među lokalnim stanovništvom: ‘Na početku, otprilike godinu i po dana ranije kada je krenula migrantska ruta preko Bihaća, lokalno stanovništvo je pomagalo izbjeglicama, donosilo im hranu, vodu i sve moguće. Ali morate uzeti u obzir da je granica sa Hrvatskom zatvorena. Migranti ne mogu dalje. To vam je kao grlić flaše, voda se sve više puni a pritisak postaje sve veći’, kaže Dirk Planert u tekstu o situaciji sa migrantima u Bihaću, objavljenom na stranici ARD-a.
