Upadljivo je dominantna rečenica u njegovim nastupima JA VOLIM SVOJ NAROD (pri tome hvata revere svoga sakoa i povlači ih naniže, kao da pegla sako; kao da će time svoju frazu dovesti do krajnje uljuđenosti!). Uz to, stalno ponavlja kako on voli sve ljude a onda obavezno i JA VOLIM SVOJ NAROD. Razumije se da, zaista, nema ništa loše u tome da čovjek voli svoj narod, pa i da to javno kaže, čak je to vrlina, ali političar koji toliko ističe da voli svoj narod ima problem u vezi s tim, utoliko prije što pri tome naglašava svoj kosmopolitizam, filantropiju, i istovremeno kategorički poriče genocid koji su počinile institucije Republike srpske (Vojska i Policija RS), te presude ratnim zločincima. Dok verbalizira svoj „internacionalizam“, potpuno neuvjerljivo i sav u paradoksima, on smaknuće desetak hiljada nenaoružanih Bošnjaka u samo nekoliko dana poentira ovako: „Čiča miča gotova je priča!“ Stravično, zaista. (Ne, ni Dodik tako nešto ne bi uradio!)
TO JE SJAJAN MATERIJAL ZA PSIHOANALIZU!
Slikanje političara pod četničkom zastavom!
Zastava je inače najveći simbol grupe, ili neke zajednice: pod njom i u ime nje/zastave, obavljaju se radnje koje ta zajednica smatra najvećim, gotovo uzvišenima.
E, sad – kada imate na zastavi mrtvačku glavu iznad dvije mrtvačke kosti (užasni su to „rekviziti“!) a iznad znamenja smrti piše S VEROM U BOGA, onda možete zamisliti morbidnost zajednice koja staje pod taj stijeg, zastavu, i djeluje unaokolo u ime te, takve zastave, takvoga znamenja!Bogu sigurno nije pravo što Ga trpaju na takvu zastavu.
Ima li pravo POLITIČAR koji se ponosno fotografiše ispod takve zastave govoriti o progresu, o kosmopolitizmu, navodnom internacionalizmu i sl.?! Nema, naravno. Zastava s mrtvačkom glavom bila je oduvijek, ponajprije i ponajviše,zastava gusara, što znači da je NJIHOVO ZANIMANJE smrt, destrukcija, otimanje, pljačkanje, ubijanje. RAZBOJNICI! Zar nisu bili takvi i gusari?!
Zamislite kakav je to POLITIČAR koji se na pragu 21. vijeka ponosno fotografišes takvom zastavom pod kojom su, ne samo u gusarsko doba nego i u drugom svjetskom ratu, istrebljivani čitave oblasti naseljene muslimanima/Bošnjacima.
Eto političareva „kosmopolitizma“! Ispod takve zastave!
Doda li se tome ta psihološki vrlo simptomatična i dominantna rečenica JA VOLIM SVOJ NAROD, doda li se tome negiranje genocida po presudi suda koji je formiralo Vijeće sigurnosti UN, pristajanje uz zločince koje je isti taj sud osudio (nije to bosanski ni bošnjački sud nego sud UN!), onda je jasno o kakvoj filantropiji se radi!
Iskren da budem: Veoma mi je žao što sam u situaciji da ovo pišem. Bio bih presretan da me POZITIVNA politička konzistentnost osobe o kojoj pišem podstiče na drukčiji, na afirmativan tekst. Ovdje su potrebni drukčiji političari, istinske kosmopolite, ne oni koji javno i neumorno ponavljaju kako im je majka susjedna država koja je (gusarski!) napala upravo njihovu domovinu, zavičaj i njihovih očeva... Ništa personalno nemam protiv g. Stanivukovića, zaista, ne želim biti grub niti povrijediti ga PERSONALNO nego ovdje govorim o jednom mladom i vrlo ambicioznom pa i pretencioznom političaru. On i svaki drugi političar mora računati s kritikom čim uđe u ono što se danas zove javnim prostorom, a politika je, povrh svega, javni BRISANI prostor.
Psiholozi, politolozi, sociolozi imaju mnogo materijala za analize ovoga premladog političara koji se na pragu 21. vijeka, u Evropi, ponosnofotografiše ispod zastave (a ona je sama uzvišenost) s mrtvačkom glavom, s mrtvačkim kostima.
Od toga se filantropima, miroljubivim ljudima kosa diže na glavi.
Piše: akademik Esad Duraković
