Svakome ko je pomislio da je događaj od prije petnaestak dana bio slučajna dječija zaigranost, ovo što se prije tri dana dogodilo F. S. jasan je dokaz da se grdno prevario.
Da djeca u svojim kućama, za porodičnim ručkom, večerom, slavom, kod vjeroučitelja... nisu slušala priču o mržnji spram onih čija marama upućuje na njihovu pripadnost drugoj vjeri i naciji, zasigurno im nikad na pamet ne bi palo da se nad kolegicom pod hidžabom, koja s njima godinama ide u istu školu i razred, brutalno iživljavaju i plaše je.
Svih ovih godina nakon agresije nije zabilježeno da se u nekom gradu u RS, barem kad su djeca u pitanju, moglo čuti i vidjeti otvoreno veličanje zločinaca i njihove ideologoje te javno ispoljavanje mržnje prema pripadnicima druge vjere, osim, eto, u Srebrenici.
Zašto baš u Srebrenici?
Jesu li to djedovi i očevi koji punih 25 godina izbjegavaju pravdu za zločine koje su počinili u julu 1995. godine, u svom kukavičluku, vlastitu djecu gurnuli u obračun sa preživjelim Bošnjacima Srebrenice ne bi li ih obeshrabrili u njihovoj namjeri da tamo ostanu, da stvaraju porodice, rađaju se, idu u školu i, naravno, zauvijek svjedoče o genocidu?
Učenici koji su onako brutalno nasrnuli na F. S. i njenu maramu, koja je javno identificira kao muslimanku, slika su svojih roditelja, nastavnika, vjeroučitelja i politike koju svi oni slijede. Učenicima se, zbog svega što rade, naravno, ne može suditi, ali može roditeljima, nastavnicima, vjeroučiteljima, odnosno politici koja je sa pečatom genocida u svojoj ličnoj karti, nažalost, zagazila i u 21. stoljeće.
