Frankfurter algemajne cajtung (FAZ) donosi tekst Miahela Martensa koji govori o “životnoj opasnosti” u kojoj će biti Radovan Karadžić kada ga po odluci suda prebace u britanski zatvor u kojem su i islamisti.
Autor teksta podsjeća da je u procesu koji je trajao cijelu deceniju Radovan Karadžić marta 2018. osuđen na doživotni zatvor precizirajući da je osuđen kao nekadašnji predsjednik “bosanske republike Srba” kao saodgovoran za dugogodišnju opsadu Sarajeva i masakr u Srebrenici.
“Sada čovjek, čija je politika između 1992. i 1995. koštala života na desetine hiljada muslimana, očito i sam mora da strahuje za svoj život. Razlog je predstojeće prebacivanje u zatvor u Velikoj Britaniji, gdje će izdržavati kaznu. Karadžić i njegovi advokati navode da u britanskom zatvoru on nije bezbjedan. Prijeti mu linč kojem bi ga izložili muslimanski zatvorenici“, upozorava pravni zastupnik Karadžića, Piter Robinson.
Slučaj drugog srpskog zatvorenika pokazuje da upozorenja nisu tako apsurdna kao što u prvi mah zvuče. To što Karadžić mora u britanski zatvor, u vezi je sa strukturom Tribunala koji je u međuvremenu poslije obavljenog posla raspušten. Optuženici pred sudom koji su 1993. osnovale Ujedinjene nacije, za vrijeme procesa bili su u zatvoru nadomak suda, u haškom kvartu Sheveningen, piše DW.
Kao naddržavni sud, Tribunal nema nacionalne krivične ustanove na koje može računati, pa su nakon pravosnažne presude osuđenici premještani u države koje sarađuju sa sudom. U takozvanim sporazumima o izvršenju kazne 16 evropskih zemalja su se izjasnile da su spremne da preuzmu osuđene ratne zločince u svoje zatvore. Najprije su to 1997. uradile Italija i Finska, a posljednja se priključila Poljska 2008. Najveći broj država koje sarađuju sa Tribunalom dio su Evropske unije (ili su to bile, kao u slučaju Velike Britanije), ali uz njih su i Albanija, Ukrajina i Norveška. Njemačka također uzima osuđenike na osnovu pojedinačnih sporazuma.
Karadžić je ulagao napore još prije objavljivanja pravosnažne presude da ni u kom slučaju ne mora u britanski zatvor, s obrazloženjem da je u Velikoj Britaniji posebno visok postotak muslimanskih zatvorenika, pa bi moglo doći do osvetničkih akcija protiv njega. Piter Robinson je još 2016. pisao Instituciji koja je preuzela okončanje procesa Haškog tribunala, da Karadžić nema problem s tim da živi sa ljudima koji su muslimanski vjernici, ali on je za ljude u muslimanskim zemljama simbol i bio bi u opasnosti u okolini u kojoj bi muslimani imali mogućnost da mu naude.
Autor teksta navodi riječi Karadžićevog advokata koji tvrdi da je Finska u ovom smislu najbezbjednija zemlja s obzirom da u tamošnjim zatvorima ima najmanje muslimana. Potom se objašnjava da je Velika Britanija početkom maja objavila da će Karadžić kaznu izdržavati u jednom britanskom zatvoru, te da je to izazvalo protest osuđenika: “Njegov argument: U britanskim zatvorima ima mnogo muslimana, koji bi mogli njegovo ubistvo da shvate kao krunu svoje (zatvorske) egzistencije“.
Karadžić može da se pozove na slučaj Radislava Krstića. On je bio general i desna ruka bosansko-srpskog vojnog vođe Ratka Mladića u masakru u Srebrenici. U okolini te navodne “zaštićene zone Ujedinjenih nacija” 1995. su prilikom izvođenja Karadžićeve politike “etničkog čišćenja” trupe pod komandom Ratka Mladića i pod logističkim vođstvom generala Krstića ubile više od 7000 bosanskih muslimana.
General Krstić je uhapšen 1998., a 2004. je pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora za suučesništvo u genocidu i za zločine protiv čovječnosti. Prebačen je na izdržavanje kazne u engleski grad Vejkfild u Zapadnom Jorkširu. Tamo su u maju 2010. tri islamistička zatvorenika, prema izvještajima britanskih medija jedan Albanac, jedan Nigerijanac i jedan Britanac koji je prešao na islam, našla način da uđu u njegovu ćeliju i teško su ga povrijedili žiletom pa je samo za dlaku preživio. U sudskom postupku protiv počinioca, koji su u zatvoru već bili doživotno zbog ubistva kada su pokušali da ubiju Krstića, oni su naveli da im je motiv bio njegova uloga u Srebrenici. Krstić je dobio obeštećenje od zatvora u visini od 52.000 funti. Prvo je prebačen u drugi, pa u treći britanski zatvor, a kada mu očigledno ni tamo nisu mogli garantovati bezbjednost prebačen je u zatvor u Poljskoj.
Autor teksta navodi da advokat Robinson iz svega toga izvodi zaključak da će se Krstićevo iskustvo “vjerovatno u slučaju predsjednika Karadžića ponoviti”. Prema Robinsonu, Karadžić je daleko više ozloglašen od Krstića, a u Velikoj Britaniji u međuvremenu ima još više muslimana u zatvoru.
„Pod tim okolnostima je odluka da se predsjednik Karadžić pošalje u Veliku Britaniju jednaka smrtnoj kazni”, navodi se stav Karadžićevog advokata u tekstu koji je objavio dnevni list Frankfurter algemajne cajtung.
“Prigovori Karadžića i njegovog advokata su odmah odbačeni. Britanski ministar vanjskih poslova Dominik Rab je prema izvještaju koji je objavio BBC izjavio da Britanija može da bude ponosna na činjenicu da je učestvovala u pravnom procesuiranju “najtamnijeg poglavlja evropske historije od Holokausta”, kaže se u tekstu objavljenom u današnjem izdanju frankfurtskog dnevnog lista FAZ.
