Ranije je u ovoj općini bilo nekoliko takvih radnji, ali su sve u međuvremenu zatvorene.
Gorinjac kaže da obućarski zanat neminovno izumire i da ne zna ko će poslije njega popravljati obuću u ovom pitoresknom mjestašcetu na obalama zelenosmaragdne ljepotice Une.
"Mladi uopšte ne žele da uče popravljati obuću i da se bave ovim zanatom. Nekada je samo u našoj općini bilo pet obućarskih radnji, sve su imale posla i moglo se pristojno živjeti", kaže Gorinjac.
Dodaje da sada i za njega nedostaje posla, jer je sve manje stanovnika u Bosanskoj Krupi, koja je na glasu kao jedna od zajednica s najvećom stopom migracija, s obzirom na to da se sve veći broj Krupljana odlučuje potražiti životnu sreću u inostranstvu.
"Sve je manje posla kod mene, a tako je i u drugim radnjama. Dolaze mi mušterije s različitim zahtjevima, obično su to manje popravke. Nekad sam izrađivao novu obuću, ali je više niko ne naručuje. Ne isplati se to više raditi, a nemam ni kome, da budem iskren. Može se živjeti od ovoga posla, ali je to preživljavanje. Koliko-toliko pokrijem troškove i obaveze državi i nastojim se ne zaduživati", skromno kaže ovaj obućar.
Prisjeća se da je zanat izučio prije 35 godina kod čuvenog obućara Adema Vranića u obližnjoj Bosanskoj Otoci.
"Šegrtovao sam četiri godine, a onda vanredno polagao u Čelincu. Zahvalan sam Ademu, jer me naučio poslu kojim svojoj porodici zarađujem kruh", kaže Gorinjac.Dodaje da popravke najčešće naplaćuje od pet do 15 maraka, ovisno o tome da li se radi o šivenju, zamjeni rajsferšlusa, đonjenju cipela ili nekoj drugoj opravci.
"Ima obuće koja je za bacanje, ali je vratim u život ako je izrađena od kvalitetnog materijala. Mušterija ima svakakvih, neki ostanu dužni, zaborave platiti i takvi obično više ne dolaze. Ima ih kojima je puno platiti i dvije i pet maraka za popravak, iako, realno, to košta mnogo više", priča ovaj vrijedni zanatlija.
Dodaje da niko od članova njegove porodice ne želi naslijediti ovaj zanat.
"Niko nije zainteresovan i svako smatra da je to prljav posao. Nudio sam mnoge da ih naučim da budu obućari, ali su svi odbili, tako da je veliko pitanje da li će poslije mene biti obućara u našoj čaršiji", sa sjetom u glasu kaže Gorinjac.
