„Ako nećeš ti, ima ko hoće“ decenijama su govorili bh.poslodavci kad bi ih radnici upitali za uslove rada koje su izvan granica naše zemlje normalna pojava. Sada je BiH dočekala da nema majstora, zanatlija, frizera, medicinskih sestara i tehničara, visokokvalifikovanog kadra, odlaze i mladi i stari i kompletne porodice.
Dostojanstven rad se se temelji na uvjerenju da su za stvaranje najboljih perspektiva za društveni napredak i razvoj nužne četiri komponente: Zapošljavanje, prava, zaštita i dijalog.
U BiH je oko 405 hiljada nezaposlenih, u ljeto 2018.taj broj je bio oko 448 hiljada. To znači da je manje nezaposlenih, ali je u isto vrijeme i manje radno sposobnog stanovništva u državi. Suštinski, većina onih koji su se doista zaposlili i skinuli se spiskova službi za zapošljavanje, napustili su državu. Od 2013.godine samo u Sloveniju je otišlo 43,335 radnika, a u prvih pola godine ove godine izdano 7336 radnih dozvola za rad u Sloveniji. Suština je da oni i koji su se zaposlili, to su učinili izvan svoje matične zemlje. Također to znači da se porezi isplaćuju u zemljama u kojima rade bh.radnici, a ne u BiH.
Sve više štrajkova radnika različitih profila nerijetko se vezuje za nepoštivanje kolektivnih ugovora, što opet znači da između radnika i poslodavca nema socijalnog dijaloga.
Svakodnevno smo svjedoci da je sive ekonomije sve više, inspektori rada svakodnevno izdaju kazne za poslodavce koji na crno zapošljavaju radnike, ne plaćaju poreze, doprinose, ne uplaćuju zdravstveno osiguranje. Pored pravne i političke nesigurnosti, sve ovo je protekle dvije i po decenije prouzrokovalo da posljednjih nekoliko godina Bosanci i Hercegovci, masovno sa porodicama napuštaju matičnu zemlju i dostojanstven radni vijek pronalaze u zemljama Zapadne Evrope.
Lejla Ćaušević Sućeska iz Saveza samostalnih sindikata BiH kaže da se još jedan problem javljao u proteklim godinama koji dodatno pokazuje koliko malo dostojanstva ima u bh.društvu. „Bilo je znatnih propusta u programima zapošljavanja pripravnika na godinu dana za sticanje radnog iskustva. Bili smo u situaciji da su poslodavci primali mlade ljude koji uopće nisu radili poslove za koje su se školovali, faktički nisu sticali radno iskustvo. Praktično, poslodavci su dobijali besplatnu radnu snagu koju je država plaćala“-kaže Sućeska.
Cijena potrošačke korpe je 2094 marke, prosječna plata je 926 maraka, dakle ni dvije prosječne plate nisu dovoljne za pokrivanje troškova četveročlane porodice. S druge strane, realnost je da su plate zaposlenih u privatnom sektoru mnogo niže, od oko 500 do 700 KM. Najgore je penzionerima, koji većinom primaju najniže penzije od 270 KM, sa kojom pokrivaju sve životne troškove, tako da njihov 40-godišnji radni vijek ustvari je priprema za starost ispod svakog nivoa dostojanstva.
