“Sine, danas je tačno dvije godine otkako si preselila na Bolji svijet, dvije godine u kojima smo te se sjećali samo po dobru, često zijaretili tvoj kabur u Konjicu, učili dove za tebe, udjeljivali sadaku, daleko od očiju drugih puštali suze za tobom, jedni drugima pričali snove u kojima si uvijek bila vesela, nasmijana, nurli lica i u zelenim haljinama koje si posebno voljela, pregledali smo i čuvali tvoje sms poruke pisane proteklih godina, slagali smo tvoje fotografije u albume…
Napisao je da su joj zajedno sa suprugom Amarom na kabur prije tri mjeseca postavili na kabur bijele nišane i posadili travu.
“Tvoj sin Hamza hvala Allahu raste, prije 10 dana je napunio četiri i po godine, puno te spominje, kaže da si najljepša na Svijetu, sanja te, čeka da mu dođeš iz Bolnice, miriše tvoje mahrame i haljine, najvoli igračke koje si mu ti kupila, spominje mjesta gdje si ga vodila i igrala se sa njim, briše nenine suze i govori: “Neno, zašto plačeš?”… Svi ga pazimo i čuvamo, a najviše njegov babo Amar, koji ga vodi u prirodu, na mjesta koja ste obilazili u sretnom braku i počesto ga dovede kod nas.
“Najvoli tetića Ahmeda, sa kojim se začas posvađa, pa se onda izljube, dajidžića/lođaka Zejda, tetiće Jahju i Davuda, tetičnu Tajru, koju ponekad dobro udari, a kada ga upitamo zašto udara svoju sestru, kaže: “Zato što je volim!” i amidžiće Fatiha i Nuha, prvi se javlja na interfon i telefon, ne voli se maziti i ljubiti, sam se oblači i rasprema, voli voćni sladoled, lizalo, čips i pez, od nene dok pije čaj kada na njega ne obraća pažnju uzima ostatak čokoladice Duplo, drago mu je kada ga nena uspavljuje na nogama…
