Interes za napuštanjem Bosne i Hercegovine ne jenjava. Odlazi najzdravije tkivo- mladi i ljudi u srednjoj životnoj dobi koji treba da grade državu. Da je riječ o pravom egzodusu ne otkrivaju službeni podaci, njih praktično ni nema, a brojke koje se navode u medijima uglavnom su protivrječne.
Jedini relevantni podaci jesu oni koje duže od pet godina, u preko 1.750 mjesnih zajednica i 82 opšina, prikuplja Unija za održivi povratak i integracije u BiH. Prema njima od 2013. do 1. novembra ove godine našu zemlju je napustilo nešto više od 172.000 osoba. To znači da dnevno iz BiH ode 80 ljudi!
O alrmantnosti situacije, motivima odlaska, mjestima koja bukvalno nestaju, strategijama koje nadležne vlasti nikako ne donose, razgovarali smo sa Mirhunisom Zukuć, predsjednicom Unije, piše 6yka.com
Gospođo Zukić već pet godina upozoravate na svojevrsni egzodus sa ovih prostora, razgovarate sa ljudima. Da li se u ovih pet godina nešto promijenilo?
Nažalost nije, osim što danas, u odnosu na prije pet godina, ljudi lakše odlaze i lakše donose odluku da napuste BiH, kako mladi, tako i kompletne porodice. Napuštaju zemlju i oni koji imaju radna mjesta, i ona bolje plaćena, i ona gdje su primanja niska i neredovna, o onim nezaposlenim suvišno je i govoriti.
Da li su se promijenili motivi odlaska?
Ljudi su sve umorniji. Dosta im je svih mogućih strategija, obećanja, nepravde, korupcije. Umorni su od višegodišnje portage za poslom ili ako imaju posao, što od plate ne mogu priuštiti ni osnovne stvari. U posljednje vrijeme imamo još jedan izražen problem, a to je briga majki za obrazovanje djece. Naime sve više njih ističe da obrazovanje u ovakvoj BiH, u ovakvom okruženju, nije dobro za djecu i odlazak na Zapad i školovanje tamo vide kao jedino rješenje. To nam pričaju ljudi sa kojima se susrećem ja i naša ekipa volontera i aktivista na terenu.
U Bosanskom Grahovu, Kupresu i Glamoču su nas zamolili da prva tačka dnevnog reda novoj vlasti bude odlazak ljudi, nestajanje kompletnih naselja, zatvaranje osnovnih škola. Ljudima koji su još uvijek ovdje, ili koji su na granici odlaska, zaista je potrebno da ova vlast nešto poduzme, da im ponudi nešto što bih ih zadržalo ovdje.
Ono što narod traži, jeste, dajte nam šansu. A to se može obezbijediti kroz normalizovanje životnih uslova, davanja prilike ljudima da žive od svoga rada, mijenjanjem sveukupne klime i ambijenta u BiH.
Koje su to opštine u kojima je sitacija najlošija?
To je prvenstveno Posavina- Derventa, Bosanski Brod, Modriča, Orašje, Odžak… U Odžaku sam skoro boravila I ostala sam zatečena činjenicom da u podne tamo ne možete sresti ljude. Odžak je doslovno nijem grad, zjape prazne kuće, ulice, zapuštena polja.
Tu je i Zapadna Hercegovina, Široki Brijeg, Posušje, Ljubuški, Čapljina, odlaze i Hrvati i Bošnjaci. Ljubuški je prije tri godine bio primjer povratka. Vratile su se ovdje brojne porodice Bošnjaka, kako iz dijaspore, tako i iz ostalih dijelova BiH, a danas imamo situaciju da ti ljudi odlaze, prodaju imovinu.
I Istočna Hercegovina se prazni. Iz Trebinja, Nevesinja, Gacka masovno su otišli i odlaze mladi, prvo prema Srbiji, pa dalje prema Evropi.
Kako na terenu izgleda taj odlazak, koji je najčešći scenario?
To se dešava neometano, u što smo se uvjerili u protekla dva mjeseca kada smo boravili u Posavinu i Hercegovinu, kako bi razgovarali sa ljudima i otprilike vidjeli kako se odvija proces migracija.
Ljudi koji odlaze u 80 posto slučajeva imaju 30 godina pa naviše.
To su mladi ljudi koju su završili tehničke fakultetete, elektro i mašinski inženjeri, medicinari, zanatlije, građevinski radnici koje Zapad traži. Uglavnom posao pronalaze putem društvenih mreža, ili organizovano traže radna mjesta. To je neki "halo" sistem, u kojem neko ode i snađe se pa putem društvenih mreža šalje poruke.
Obzirom da je na biroima za zapošljavanje, a i kroz naš rad na terenu po obrazovanju kod nas najviše nezaposlenih ekonomista i pravnika, a u posljednje vrijeme i poljoprivrednih inženjera, oni se često odluče prekvalifikovati i odlaze u zemlje EU.
U Modriči, Odžaku, Tešnju, a vjerujem i u mnogim drugim mjestima, poslodavci ne mogu više naći radnike. Već se osjeća taj problem, ali ne i rješenje za njega.
Da li je Njemačka najčešća zemlja gdje naši ljudi počinju život?
U Sloveniju, Njemačku, Norvešku, Dansku i druge EU zemlje. Pa iako se najviše govori o odlasku u Njemačku, zemlja koja se ne spominje, a koja sigurno parira Njemačkoj po broju ljudi koje odvodi iz BiH. je Slovenija. Naši ljudi ovdje odlaze i preko Agencije za zapošljavanje BiH, a svjedočimo i ogromnim redovima pred slovenskim konzulatom u Banjaluci gdje odlaze i preko raznoraznih agencija. Slovenija naravno nije zemlja u kojoj se dugo zadržavaju, odavde odlaze dalje na Zapad. Obično ode jedan član, pa kada se on snađe za par mjeseci, do godinu dana, odlazi cijela porodica. To je već uhodan scenario.
Prije par dana nam se javio Sarajlija koji je otišao u London gdje je otvorio frizerski salon i uspješno radi. Kaže da nije mogao vjerovati koliko će sve biti jednostavno, pojednostavljeno, rasterećujuće, nakon Sarajeva gdje mu samo za raznorazne papire i saglasnosti za registrovanje salona nije bilo dovoljno ni dvije godine.
Ono što smo kroz rad na terenu takođe primjetili jeste da taj novi početak nije uvijek tako sjajan i bajkovit kako na samom početku naši građani misle, ali se ipak brzo snađu, budu dobro prihvaćeni, a i njihova egizistencija ubrzano postaje zadovoljavajuća.
Takođe odlazi nam ogroman broj žena koje se prekafalifikuju i završe kurseve jezika, ovdje konkretno mislim na odlazak medicinskih sestara, njegovateljica u Njemačku.
Zbog čega vlasti ignorišu ovaj problem i zašto ne odlučuju da zadrže ljude?
Njima je izgleda postao jedini cilj da obezbjede sebe, a nemar i nebriga za ljude koji si ih izabrali i koje predstavljaju zaista je neobjašnjiv.
Mi smo više puta slali dopise Parlamentarnoj skupštini BiH, klubovima poslanika, tražili da se o ovome raspravlja, da se uradi kakva-takva strategija, ali to se nikada nije desilo.
A to zaista nije teško uraditi. Pokazao je to i naš projekat "Zajedno učinimo život boljim u BiH" koji je finansirala Vlada Švicarske na području Bihaća, Lukavca i Čapljine. U ove tri opštine bilo je uključeno 46 domaćinstava koja imaju kapacitete da se bave ruralnim turizmom. I taj se projekat pokazao kao veoma uspješan što potvrđuju i rezultati, u periodu juni-juli imali su preko 1000 noćenja. Koncept je jednostavan i što je važno nije zahtjevao dodatna ulaganja. Domaćinstva su jednostavno izdavala višak svog stambenog prostora i nudila aktivan odmor gostima iz EU. Kroz ovaj projekat smo vidjeli još nešto- a to je da ljudi koji su bili gosti cijene našu zemlju, cijene naše ljude i vjerujte da su se svi ljudi koji su boravili u ove tri opštine izrazili jako pohvalno o našoj zemlji. Sa ovim projektom nastavljamo u još 12 opština i ovo je sjajan primjer kako pomoći ljudima i zadržat ih na ovim prostorima.
Stoga bih poručila političarima da razgovaraju sa ljudima, barem onima koji još ne odlaze, da ih razumiju, shvate njihove problem i nedaće i neka im kažu šta mogu realno očekivati, šta će oni poduzeti u institucijama vlasti da im obezbjede ostanak na ovim prostorima. Treba jasan i konkretan model kako pokušati zaustaviti, usporiti, ovaj sve izražajniji trend odlaska.
Ako se to ne desi prijeti li nam još veća demografska katastrofa?
Nisam te struke da mogu odgovoriti adekvatno na ovo pitanje, ali jedno znam, više se ne smije zataškavati temu odlaska. Moramo je rješavati, jer od 1992. godine do danas imamo preko 2 miliona naših ljudi van granica BiH, a to je strašno za jednu ovako malu zemlju.
