Prošla sedmica unijela je malo jasnoće u maglu ukrajinskog rata: značajan datum 9. maja, proslava pobjede Sovjetskog Saveza nad Hitlerovom Njemačkom, došao je i prošao bez promjene ruske strategije.
Kada je Vladimir Putin izašao u inspekciju vojnih parada i interkontinentalnih balističkih projektila, nije bilo ni deklaracije pseudostičke pobjede ni najave eskalacije koja bi cijelu Rusiju postavila na ratne noge i započela masovnu regrutaciju u zemlji. Čini se da je ruski plan manje više isti – što znači nastavak žestokog rata na jugu i istoku Ukrajine, s ciljem promjene režima koji je u biti napušten u korist cilja držanja teritorija koji bi na kraju mogao biti integriran u Rusku Federaciju, piše Ross Douthat za New York Times.
Iz američke perspektive, ovo izgleda kao strateško opravdanje. Unatoč nekom nepromišljenom hvalisanju o našoj ulozi u rušenju ruskih ciljeva, stalno smo eskalirali našu podršku Ukrajini – uključujući paket od 40 milijardi dolara koji će vjerovatno proći kroz Senat sljedeće sedmice – bez izazivanja nepromišljene eskalacije Rusije kao odgovora. Rizik da bi proxy rat potaknuo Moskvu da se popne na ljestvici prema većem sukobu očitovao se u stalnom zveckanju sabljama na ruskoj državnoj televiziji – ali ne, za sada, u stvarnim izborima Kremlja. Putinu se očito ne sviđa što naše oružje ulazi u Ukrajinu, ali čini se da je spreman voditi rat pod ovim uvjetima, a ne kockati se na egzistencijalnije uloge, piše New York Times.
Naš uspjeh, međutim, donosi nove strateške dileme. Dva scenarija se naziru za sljedećih šest mjeseci rata. U prvom, Rusija i Ukrajina trguju teritorijem u malim koracima, a rat se postupno hladi u “zamrznuti sukob” u stilu poznatom iz drugih ratova u ruskom inozemstvu.
Pod tim okolnostima, svaki trajni mirovni sporazum vjerovatno bi zahtijevao prepuštanje rusima kontrolu nad nekim osvojenim teritorijem, na Krimu i Donbasu, ako ne i nad kopnenim mostom koji sada uglavnom drže ruske snage. To bi Moskvi dalo jasnu nagradu za agresiju, bez obzira na sve ostalo što je Rusija izgubila tokom svoje invazije. I ovisno o tome koliki je teritorij ustupljen, Ukrajinu bi ostavilo osakaćenom i oslabljenom, bez obzira na njen vojni uspjeh.
Stoga bi se takav dogovor mogao činiti neprihvatljivim u Kijevu, Washingtonu ili u obja centra odlučivanja. Ali onda bi alternativa bila trajni zastoj koji je uvijek spreman za povratak na rat niskog stepena, što bi također ostavilo Ukrajinu osakaćenu i oslabljenu, oslonjenu na tokove zapadnog novca i vojne opreme, i manje sposobnu da se samouvjereno obnavlja.
I već se proukrajinski ujedinjeni front u Sjedinjenim Državama lomi malo iznad golih razmjera onoga što mi šaljemo. Stoga nije jasno da bi ni Bidenova administracija ni vlada Zelenskog bili mudri ulagati u dugoročnu strategiju za zamrznuti sukob za koju je potrebna trajna dvostranačka podrška – a možda uskoro i podrška administracije Donalda Trumpa ili Rona DeSantisa.
Međutim, postoji još jedan scenarij u kojem se ova dilema smanjuje jer zastoj dolazi u korist Ukrajine. To je budućnost za koju ukrajinska vojska tvrdi da je na dohvat ruke – gdje su uz dovoljno vojne pomoći i hardvera u stanju svoje skromne protuofanzive pretvoriti u velike i potisnuti Ruse natrag ne samo na predratne linije već potencijalno i izvan ukrajinskog teritorija.
Jasno je da je to budućnost koju bi Amerika trebala željeti – osim iznimno važnog upozorenja da je to i budućnost u kojoj ruska nuklearna eskalacija odjednom postaje mnogo vjerovatnija nego što je sada.
Znamo da ruska vojna doktrina predviđa korištenje taktičkog nuklearnog oružja u odbrambenoj formi, kako bi se preokrenula stvar u izgubljenom ratu. Trebali bismo pretpostaviti da Putin i njegov krug totalni poraz u Ukrajini smatraju scenarijem koji prijeti režimu. Kombinirajte tu stvarnost sa svijetom u kojem su Rusi iznenada razbijeni, njihova teritorijalna dobit nestaje, i imat ćete vojnu situaciju u najvećoj nuklearnoj sjeni od naše pomorske blokade Kube 1962. godine.
Preokretao sam te dileme otkako sam moderirao nedavnu tribinu na Katoličkom univerzitetu Amerike s trojicom vanjskopolitičkih mislilaca s desne strane – Elbridgeom Colbyjem, Rebeccahom Heinrichs i Jakubom Grygielom. Što se tiče dosadašnje mudrosti naše podrške Ukrajini, panel je u osnovi bio jedinstven. Međutim, po pitanju kraja rata i nuklearne opasnosti, mogli ste vidjeti kako su naši izazovi destilirani – s Grygielom koji je istaknuo važnost oporavka ukrajinskog teritorija na istoku i duž obale Crnog mora kako bi u budućnosti bila uvjerljivo samodostatna , ali onda još jastrebovitiji Heinrichs i oprezniji Colby koji se bore oko toga kakav bi naš stav trebao biti u slučaju da se brzo napredovanje Ukrajine susreće s ruskim taktičkim nuklearnim napadom.
To pitanje nije ono neposredno pred nama; to će postati problem samo ako Ukrajina počne ostvarivati znatne dobitke. Ali budući da naoružavamo Ukrajince u razmjeru koji se čini namjerom da omogući protuofanzivu, iskreno se nadam da će se verzija Colby-Heinrichsa azmatrati na najvišim nivoima naše vlade – prije nego pitanje koje je sada važno na akademskim panelima postane najvažnije pitanje na svijetu.
