Nekad davno 70-tih, 80-tih i 90-tih godina su odlazile glave kuće (očevi) u Njemačku i Austriju u cilju pronalaska posla kako bi oni i njihove porodice bolje živjeli. Opisivali su svoj rad u ovim zemljama kao takav da ti u životu treba samo radno odijelo i pidžama, a tako je u većini slučajeva i bilo. Redovno su se slale njemačke marke svojoj porodici u Bihaću kako bi oni što bolje živjeli, a djeca imali novca za školovanje.
Tako je bilo sve dok ne dobiju starosnu penziju kada bi se naši očevi i djedovi vraćali sa pozamašnom svotom njemačkih maraka (otpremninom) koje bi većinom uložili u renoviranje kuće i u kupovinu novog auta jer su željeli makar u starosti uživati.
Danas to nije slučaj, danas ne idu glave kuće, danas idu kompletne porodice
Na području grada Bihaća u zadnje vrijeme je postao trend odlazak u Njemačku, Austriju, Švicarsku ili neku drugudobrostojeću zemlju i to iz više razloga. U početku je razlog bio neimaština, nemogućnost pronalaska posla, a kada bi i uspjeli pronaći neki posao, doživjeli bi izrabljivanje od strana kojekakvih poslijeratnih gazda u toj mjeri da im se život zgradi radeći u Bihaću. Kasnije se pokrenula lavina odlazaka ljudi koji nisu mogli više trpjeti korupciju u društvu koju su nam nametnuli naši kvazi političari,a i malo je onih koji su imali neke veze pa se zaposlili u državne firme koje su im obezbijedili koliko toliko redovna primanja uz jako malo rada.
Međutim, više ni državna firma i “dobar posao” nisu garant jer nam mediji svakodnevno ukazuju na sve lošije stanje u državi. Političari kradu šakom i kapom, kroje zakone onako kako njima paše pa čak svojim utjecajem biraju sudije i tužioce tako da se ni zakona ne boje.
Sve ovo, gore navedeno je uzrok prevelikog broja odlaska mladih u zemlje Europe.
Svakodnevno na portalima, ali i ostalim medijima možemo čitati o napuštanju Bosne i Hercegovine. Danas, gledajući svoj Facebook profil, naletio sam na troje mladih ljudi koji odlaze zauvijek iz Bihaća. Nisam mogao, a da ne podjelim njihove emotivne i ljutite poruke, ali i razloge njihovog napuštanja Bihaća kojeg će sigurno nositi u srcu gdje god da živjeli.
Jedan od njih je svakako i Adis Šarganović, medicinar iz Bihaća koji je bio stalno zaposlen u Kantonalnoj bolnici Dr. Irfan Ljubijankić.
Krajišnike je posebno ganula poruka proslavljenog olimpijca Emira Šarganovića koji je jedan status posvetio svom rođenom bratu Adisu koji danas napušta svoj Bihać, roditelje, prijatelje i odlazi u Njemačku kako bi pokušao obezbijediti sebi i svojoj porodici bolju budućnost.
Poželio mu je Emir svu sreću ovog svijeta jer i on sam zna da je Njemačka zemlja budućnosti, ali mu je isto tako i poručio da ne zaboravi ko je i odakle dolazi.
Nakon što mu je jedna od prijateljica napisala da treba da bude sretan što brat odlazi za boljim životom, a ne tužan, Emir je odgovorio upravo onako kako bi svaki odgojeni Bosanac i Hercegovac odgovorio: “Sretan sam ja, to bez daljnjeg…samo na roditelje mislim previše, prije je on bio uz njih, a sada su sami, ipak su oni naše najveće bogatstvo”.
Da vas podsjetimo da je Emir prije nekoliko godina, također zbog nemogućnosti pronalaska posla, otišao da živi u Tursku. Trenutno je selektor reprezentacije Turske u kajaku.
Nažalost, dva brata Emir i Adis nisu jedini koji su danas otišli.
Otišao je i Bišćanin Haris Softić, veliki navijač nogometnog kluba Jedinstvo.
Pročitajte njegov Facebook status sami, jer svaki komentar je suvišan.
Na kraju, još jedna osoba koja odlazi iz Krajine.
Žalosna je činjenica da je ovo jedini način borbe protiv stanja u državi i korumpiranih političara koji nam nisu ništa obezbijedili, a sve su nam uzeli.
Nisu ovo jedini mladi ljudi koji napuštaju Krajinu. Zabrinjavajuća je činjenica da ispod njihovih statusa i fotografija postoji mnoštvo negativnih komentara koji govore da i drugi žele otići. Naime, u komentarima sam primjetio 90% ogorčenih komentara tipa “Bježi iz ove države, želim ti svu sreću i ja ću uskoro otići” i upravo su me ovakvi komentari naveli na ovakav naslov.
Krajnje je vrijeme da se nešto učini po ovom pitanju. Treba pod hitno osmisliti način i biti jedinstveni kao u ratu jer je to jedina šansa da se spasi Krajina, koja bi, ako se ovaj trend nastavi, uskoro mogla postati teritorija na kojoj žive starci a i oni neće lagodno živjeti jer neće biti ljudi koji će raditi i uplaćivati penziono i zdravstveno kako bi dobili penziju. Ako već sad imamo problem sa kašnjenjem isplata penzija, možete li zamisliti šta će biti za 10 godina?
