To veče kada smo oslobodili Sanski Most Svetlana Ražnatović Ceca trebala je da pjeva u hotelu „Sanus“ za Arkanove vojnike. Pošto nisu znali da je pao Sanski Most, zvali su hotel „Sanus“ Srbi iz Prijedora i iz drugih susjednih gradova, interesirali se za Cecin nastup. Pitali su ko smo mi. Rekli smo da smo organizatori Cecinog koncerta, da će nastupiti još general Dudaković i brigadir Rađo. To veče smo zarobili i Arkanov džip.
Beogradski režimski mediji, po direktivi sa najvišeg mjesta, od bjelosvjetskog pljačkaša sefova i ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana pravili su novog epskog srpskog junaka bez mane i straha, koji sve pobjeđuje. Međutim, u jesen 1995. desio se obrat. Arkana je Jovica Stanišić poslao u Bosnu, da na području Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora zaustavi oslobađajuću operaciju bosanske vojske „Sana 95“, prenosi Stav.ba.
Borislav Pelević priča: “U jednom malom hotelu na ulazu u Banjaluku komandant Arkan i ja smo se našli sa Radovanom Karadžićem. Bio je tu Filip Filipović iz Crvenih beretki iz Beograda, Rajo Božović. Hotel je vlasništvo jednog našeg iz Knina, koji je uspeo da se obogati prodajom lubenica. Tu je bila Garda. Javljaju motorolom da su Muslimani napali Čađavicu i da se vojska masovno povlači. Otišli smo Arkan i ja tamo. I Legija se povlači. Tu je bio i general Talić, komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske RS. I dolazimo do pred Manjaču da vraćamo vojsku. Vratimo i Legiju. Kod prvog kamiona i neki potpukovnik izađe, raportira da se povlače, da je žestok napad. Arkan ga išamara. Celu noć smo vraćali vojsku.“
Arkanu je naređeno da ide braniti što se odbraniti da. Teška srca dolazi u Krajinu. Znao je da neće više imati posla sa golorukim bošnjačkim civilima u Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Brčkom…, nego da je ispred njega na megdanu vojna snaga koja se tri godine kalila u najsurovijim uslovima. Da su to ljudi koji se vraćaju kući, tamo gdje je nad njihovim porodicama u proljeće i ljeto 1992. izvršen genocid. Čim se pojavio u Bosanskoj krajini, Arkan se sukobio sa pripadnicima Vojske Republike srpske
“Negdje navečer mi se javio jedan pukovnik iz Drinskog korpusa – Svetozar Andrić. Iznerviran i izrevoltiran pita: ‘Generale, može li neko da bije srpske oficire?’ Ja, ne znajući o čemu se radi, odgovorim: ‘Može. Muslimani nas biju kad stignu.’ A on kaže: ‘Mene je prebio Arkan!’ ‘Gdje’, pitam. On kaže: ‘U Prijedoru’. ‘Otkud Arkan tamo?’ Andrić kaže: ‘Ne znam. Presreli su me i prebili me. Lično me je Arkan tukao’, kaže general Manojlo Milovanović, načelnik Glavnog štaba Vojske Republike srpske.”
Andrić nije bio jedini pretučeni starješina.
“On je na prostoru od Sanskog Mosta prema Prijedoru, između ostalog, uhapsio jednog od starješina moje brigade…”, priča pukovnik Ostoja Barašanin. “Nije ga zapravo uhapsio, već razbojnički presreo na putu sa vozilom, vozilo je oduzeo, a starješinu naćelavo ošišao. Arkan je čovjeka zlostavljao samo zato što nije imao njegovu propusnicu. Ja sam mu zaprijetio da ćemo ući u oružani sukob”, kaže Barašanin. “Otvoreno sam zaprijetio i rekao Arkanu: ‘Ako želite oružani sukob, imaćete ga. Ja imam tri i po hiljade boraca, a vi tristo i pedeset pa ćemo lako vidjeti ko će izaći kao pobjednik ako nam to treba u vrijeme opšte ofanzive Muslimana i Hrvata'“, završava Barašanin.“
„Mi smo ih samo šišali, nismo ih tukli. Oni su bre šetali se po kafićima, a Prijedor samo što im nije pao. Mi smo došli iz Srbije da ih spašavamo“, kaže arkanovac Miloš Petković Dafina.
Ministar MUP-a RS Tomislav Kovač 12. oktobra 1995, dva dana nakon pada Sanskog Mosta, kad kreću borbe za Prijedor, izdaje naredbu u kojoj naređuje da jedinica „Tigrovi“ treba da prekine sa privođenjem dezertera. Kovač navodi da će ove i druge policijske poslove preuzeti radnici policije SJB Prijedor sa pridodatom policijom iz MUP-a Srbije.
Da je MUP Srbije aktivno učestvovao u hapšenju dezertera po Bosni, vidljivo je i u dokumentu od 29. septembra 1995. u kojem načelnik Centra javne bezbjednosti Doboj Vlado Đurđević ministra MUP-a RS izvještava o akciji „Kosovski božuri“ od 28. septembra 1995. na području Dervente, gdje su uhapsili 41 vojnog obveznika. U raciji na području Rudanke kod Doboja srbijanski su policajci sa domaćim kolegama uhapsili 41 vojnog obveznika iz sastava 3. ozrenske brigade Vojske RS i uputili ih u prihvatni centar Manjača.
Od 24. septembra 1995. traje svakodnevna borba i napadi na Čađavicu, da bi se 6. na 7. oktobar 1995. Armija Republike Bosne i Hercegovine povukla u Velečevo, na ulazu u Ključ. Nastala je teška situacija za Ključ. Jedinice koje su stigle iz sastava korpusa bile su desetkovane, tako da je teret pao na 17. vitešku krajišku i Diverzantsko-izviđački bataljon Sedmog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, kojim je komandovao major Suad Jusović, i jedan nepotpuni bataljon 27. brigade. U tom momentu general Mladić izdaje svoju direktivu za strategijsku operaciju Vojske RS pod brojem 02/2-330, gdje angažira glavne snage na pravcima Mrkonjić–Ključ–Bosanski Petrovac i Sanski Most–Ključ–Bosanski Petrovac. Lično rukovodi general Mladić iz Banje Luke na pojedinim pravcima i generali Milovanović i Gvero. Igrao je Mladić zadnjim kartama. General Alagić 7. oktobra 1995. dolazi sa sastanka iz Zagreba i odmah se uključuje u odbranu Ključa. Piše naredbu za odsudnu odbranu Ključa. Kasnije će novinaru Šefki Hodžiću kazati da mu je to bila najteža noć u ratu, kad nije bio siguran da li će njegove snage uspjeti odbraniti Ključ i kada je napisao „da se u slučaju prodora neprijatelja sruši most na rijeci Sani, na ulazu u Ključ.“ Dogodila se zanimljiva situacija: 8. i 9. oktobra 1995. godine srpske snage na jednom pravcu kreću na konačno zauzimanje Ključa, a s druge strane kreće protivudar bosanske vojske ka Sanskom Mostu.
Arkan je u borbi sa pripadnicima Petog i Sedmog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine doživio potpun debakl. Posebno je teške borbe imao sa borcima 17. viteške krajiške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.
General Fikret Ćuskić kaže da je „slušao kad Arkan govori da nikada takve gubitke nije imao“ i da je „dobro fasov'o“ u borbama oko Manjače, Sitnice i Ključa.“
U intervju ratnom izvještaču Associated Pressa Arkan je u okolini Ključa morao priznati vlastiti poraz.
„Ključ je njihov, Ključ se drži. Mi smo došli 300 metara od Ključa, ali nismo mogli dalje. Ja do sada imam 16 poginulih boraca, imam 83 ranjena borca. Stanje dosta složeno“, rekao je Arkan. „Ja samo znam da u Ključ nikad nismo ušli, tamo sam i ja bio, dobili smo debelo po guzici. Dosta smo imali ranjenih i mrtvih“, iskren je Arkanov oficir, pukovnik Mihajlo Ulemek.
Arkanov narednik Miloš Petković Dafina priznaje da je veliki broj Arkanovih vojnika poginuo 1995. u okolini Sarajeva, Prijedora i Ključa.
„Moj drug pokojni Hans iz beogradskog naselja Braće Jerkovića je poginuo kod Ključa i mnogi drugi. Poginuo je i jedan vodnik Robija. Po meni Arkan je išao na silu, zbog toga smo imali gubitke, ima snimak borbe kod Ključa, gde on uporno komanduje juriš, a žestoka borba, sve gori. Legija je bio namazaniji, prvo je izviđao, nije tako slao ljude u smrt“, kaže Dafina.
U dostupnim ličnim kartonima, vidi se da su tih dana u borbama oko Ključa i Mrkonjić Grada Arkanovi vojnici Aleksandar Dražević iz Beograda i Aleksandar Manojlović iz Stare Pazove poginuli 1. oktobra 1995. kod Mrkonjić grada, a Žarica Radnov iz Čuruga u Vojvodini poginuo 7. oktobra 1995. kod Ključa.
Oko 15. septembra 1995. godine Arkanovi vojnici smjestili su komandu u hotel “Sanus” u centru Sanskog Mosta, a Arkan se smjestio u kancelariji direktora hotela. Sa tog je mjesta upravljao aktivnostima pripadnika svoje jedinice. Pored toga što su u Sanskom Mostu uspostavili kontrolne punktove, arkanovci su sistematski patrolirali gradom tražeći i zatvarajući Muslimane i druge muškarce nesrpske nacionalnosti, otimajući vrijedne predmete od nesrpskih porodica i oduzimajući nesrbima kuće, kako bi se dale na korištenje srpskim izbjeglicama. Na dan 20. septembra 1995. godine Arkanovi vojnici odveli su 12 muškaraca nesrpske nacionalnosti sa više lokacija u Sanskom Mostu i kamionom ih prebacili do mjesta udaljenog otprilike pet kilometara od Sanskog Mosta, u selu Trnova.
Nakon uspješne odbrane Ključa uslijedio je nastavak operacije „Sana 95“. Gardijska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine preko Sanice, Korjenova i Dabra, u sadjejstvu sa pripadnicima 502. viteške brigade, 510. i 117. brdske, Vojne policije 5. korpusa i olovske jedinice kojom je komandovao Denijal Grbo, umarširala je u Sanski Most.
„Jedan detalj je više nego interesantan – to veče kada smo oslobodili Sanski Most Svetlana Ražnatović Ceca trebala je da pjeva u hotelu „Sanus“ za Arkanove vojnike. Pošto nisu znali da je pao Sanski Most zvali su hotel „Sanus“ Srbi iz Prijedora i iz drugih susjednih gradova, interesirali se za Cecin nastup; pošto smo mi malo zbijali šale oni su pitali ko smo mi. Rekli smo da smo organizatori Cecinog koncerta, da će nastupiti još general Dudaković i brigadir Rađo. To veče smo zarobili i Arkanov džip. Kasnije smo se zezali i postavljali „uslove“ pod kojima ćemo vratiti džip. Srbi su natjerali ljude da na desnoj obali rade na uređenju odbrane. Most je bio miniran, oni nisu raspolagali sa puno sredstava u tom trenutku, jer smo brzo dejstvovali. Imali su jedan tenk pragu i dejstovao je u sumrak jedan helikopter „gazela“. To je bilo malo tragikomično, vojnici su prvi put doživjeli da ih helikopter gađa protivoklopnim raketama“, sjeća se Dževad Rađo, komandant Gardijske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Poznati beogradski advokat Toma Fila svjedok je Arkanovih trauma koje je u Beograd donio iz Sanskog Mosta. „Sećam se da je jedan od Arkanovih najtežih trenutaka u životu bio kada mu je desetak ljudi, pred sam kraj rata, poginulo u Sanskom Mostu“, zapisao je Fila.
Oslobađajući Bosansku Krajinu, bosanski ratnici naišli su na masovne grobnice Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Vojnici iz Srbije pod Arkanovom komandom 20. septembra 1995. godine odveli su 12 muškaraca sa više raznih lokacija u Sanskom Mostu i kamionom ih prebacili do mjesta udaljenog otprilike pet kilometara od Sanskog Mosta, u selu Trnova. Na toj lokaciji, gdje put zavija uz rijeku Sanu, arkanovci su te ljude izveli iz kamiona, i iz vatrenog oružja ubili jedanaest ljudi. Dvanaesti je bio pogođen i teško ranjen. Arkanovci su 21. septembra 1995. godine iz logora „Šehovci“, „Kotlovnice“ hotela Sanus i sela Pobriježje doveli i u blizini katoličke crkve u selu Sasina kod Sanskog Mosta ubili 67 nedužnih civila, Bošnjaka i bosanskih Hrvata.
Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, 23. septembra 1997. pod brojem: IT-97-27-I. podigao je optužnicu protiv Željka Ražnatovića Arkana, za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949, kršenja zakona i običaja ratovanja. U optužnici se nalaze imena ubijenih sa područja Sanskog Mosta.
Željko Ražnatović Arkan sa svojim vojnicima pobjegao je iz Sanskog Mosta 10. oktobra 1995. kad su bosanske snage pod komandom generala Atifa Dudakovića ulazile u grad.
Bosanska je vojska nakon oslobađanja Sanskog Mosta nastavila svoje napredovanje prema Bosanskom Novom, Prijedoru i Banjoj Luci.
Međutim, naredbom svjetskih moćnika, oslobađajuća operacija Armije Republike Bosne i Hercegovine „Sana 95“ zaustavljena je 14. oktobra 1995. godine na prilazima Prijedoru. Borcima iz 17. krajiške viteške brigade bosanske vojske, naređeno je da stanu na osam kilometara zračne linije od najvećeg mučilišta njihovih najbližih – logora Omarska. Dane velikih srpskih poraza akademik Dobrica Ćosić u svojoj posljednjoj knjizi „Bosanski rat“ opisao je ovako:
„Večeras javljaju da je i Banjaluka ugrožena. Ja dve godine strahujem od poraza u Bosni. Republika Srpska je iscrpela svoje borilačke snage i nalazila se pred porazom. Srpski narod je dvadeseti vek započeo oslobodilačkim ratovima sa pobedničkim ishodima, a dogodiće se da ovaj vek okonča vojnim porazom od bosanskih Muslimana i Hrvata. Ljuti Krajišnici su danas bedni Krajišnici. Pokušavao sam bezuspešno da pronađem Mladića, on je u teškom psihičkom stanju. Nije izdržao poraze u zapadnoj Bosni.“
Po bijegu iz Bosanske Krajine za Srbiju Arkan se zaustavio u Bijeljini. Tu ga je čekao jedan od podređenih Vojkan Đurković. A onda ih je na gradskom trgu dočekao i Radovan Karadžić. Pred postrojenom jedinicom, odlikovao je Arkana.
„Ja vam se duboko zahvaljujem i čestitam vam i nadam se da ćemo se sretati u miru, a vi ćete biti uvijek dragi gosti u srcima ljudi koje ste branili i odbranili. Hvala vam“, rekao je Karadžić Arkanu. Više od dvije decenije nakon smrti Željka Ražnatovića Arkana niko od pripadnika Srpske dobrovoljačke garde nije se našao na optuženičkoj klupi, unatoč brojnim dokazima o ratnim zločinima počinjenim u Bosni. Neki od njih precrtani su sa spiska živih poput Borislava Pelevića, Dragana Petrovića Kajmana, Radeta Rakonjca, Vukašina Gojaka Vuleta, Nebojše Đorđevića Šuce, Marka Pejića Peje, Dimitrija Jašeka Mite… Među živima su Arkanovi bliži saradnici Milorad Ulemek Legija, Stojan Novaković Cope, Zoran Mačai Mačak, Ljubinko Jevtić, Mladen Šarac, Nenad Bujošević, Saša Pavlović Crvko, Nenad Marković Šicko, Jovan Dimitrijević Ćelavi, Nikola Šaponja… Neki od njih su nastavili ubijati poput Luke Bojovića Bojketa i Zorana Perića Zenice.
(Iz knjige u pripremi Avde Huseinovića Ovamo daleko – atentat na Bosnu)
