Suljagić za „Avaz“ kaže da je pismo upućeno na šezdesetak adresa.
Institucija stagnira
- Do petka smo dobili potvrdu trećine pozvanih. U ovoj sedmici ćemo pokušati dobiti bilo kakve odgovore i od ostalih. I „ne“ je odgovor. Interesa ima, tu su neki ozbiljni gradovi i općine. Ima i onih vrlo malih, ali nećemo praviti razliku. Neka svako da koliko može. Nije to novac za službene automobile, nego da se sačuva lokacija, da se počnu raditi istraživanja, da ponudimo i druge sadržaje, napravimo arhiv... - ističe Suljagić za „Avaz“.
On podsjeća da kompletan godišnji budžet Memorijalnog centra koji dobiju od Vijeća ministara iznosi 500.000 maraka. To je, kaže, dovoljno da se podijele plaće, a rezultat toga je da ova institucija stagnira.
- Lokacija je u lošem stanju. U glavnoj hali, koja treba biti budući izložbeni prostor, curi krov, puše... Novac koji imamo nije dostatan ni da raspišemo tender - ističe.
Dodaje da se u takvoj situaciji ne može govoriti o kreiranju arhiva, o istraživanju, ni o čemu...
- Ovo je naš način da skrenemo pažnju, da se vidi šta nama znači to što se događalo u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine, šta nam znači to što se dogodilo u julu 1995. To će se najbolje pokazati time koliko je ko u stanju namijeniti i potrošiti za očuvanje pamćenja, za razvoj kulture pamćenja, ne samo u Srebrenici nego i drugdje - kaže Suljagić.
Pojašnjava da je Memorijalni centar Potočari jedina državna institucija tog tipa.
Čudo da postoji
- Kao narod, kao grupa, zajednica, na sjećanje na genocid, na pamćenje genocida trošimo 500.000 KM godišnje. Da nije tako strašno, bilo bi smiješno. Toliko košta ozbiljna izložba u nekoj instituciji tog tipa na Zapadu. Ovo je ključni trenutak u historiji Memorijalnog centra Potočari. Ako sad to ne napravimo, nećemo nikad. Činjenica da postoji je čudo. Činjenica da je opstao do sada također je čudo. Ali, ne možemo se uvijek uzdati u čuda. Moramo nešto i raditi – poručuje Suljagić.
Može ovako još 50 godina, a onda...
- Može Memorijalni centar ovako stajati još 50 godina. Ali, za pet godina ćete doći i vidjeti da su se zidovi urušili, da su krovovi popadali... Mnogo polažemo na očuvanje autentičnosti te lokacije. Ali, to ne znači da treba da nam krovovi cure, da nam prokišnjava biblioteka za koju je potrošeno 150.000 KM – upozorava Suljagić.
