Piše: Šeherzada Džafić
Lijek za dobrotu ne postoji, a dobrota je lijek za sve.
Iz nepreglednog mora ispisanih članaka za ovaj trenutak izdvajam jedan pisan za Al Jazeeru Balkans (na razmeđu 2017. i 2018. godine) u kome autor Mirza Sadiković postavlja suštinsko pitanje: "Dijele li se ljudi na dobre i loše i rađaju li se dobri ili se dobrota vježba?" Iza tog pitanja uslijedili su primjeri dobrote i humanosti iz bosanskohercegovačke svakodnevnice, koje je okrunisao podnaslovom "Bolja strana Bosne i Hercegovine“.
Takav je bio Mirza. Provodeći djetinjstvo u neopisivim cazinskim prirodnim ljepotama, slušajući žumor bezbrojnih stijenskih potoka, udišući zdravi krajiški zrak, u porodici kojoj je misija bila "stjecati i prenositi znanje", izrastao je dječak Mirza u čovjeka velikoga znanja, čistoga srca, spremnog da ovaj svijet oboji najljepšim bojama, oplemeni najboljim mislima. Uspio je Mirza opisati cazinske ljepote, ukrasiti najljepšim epitetima bihaćke znamenitosti, slikovitim riječima naslikati ljude prijedorskog i sanskog kraja. Zašao je Mirza u svaki kutak Bosne i Hercegovine noseći cijelo vrijeme uza se misao o njenoj jedinstvenosti i ljepoti.
Iz Mirzinog pera izlazile su Kulenovićeve smaragdne ljepote, Hromadžićeve stare tvrđave; pričao je Mirza bajku o zlatnim ljudima ispod podrgmečkih brda, a u zadnje vrijeme osjetile su se u tekstovima i Šantićeve riječi: "Ostajete ovdje." U Mirzinu porodičnu biblioteku mogli ste ući bilo kada (npr. u škripcu kada imate ispit ili pripremate predavanja) i iz nje uzeti knjige do kojih se nije moglo lahko doći – znali ste da on u svojoj oazi ima i čuva najveće dragocjenosti (endeme i ralitete), koje su do njega same pronalazile put. A onda kada izaberete tih nekoliko knjiga koje su u datom momentu za vas spas, uzme Mirza list i olovku te po staroj dobroj praksi napravi spisak svega što ste od njega pozajmili. Ako se kojim slučajem desi da mu dugo zadržite knjigu, priupitat će vas, onako usput, gdje je, ali ne iz razloga da mu je vratite, već da je pročitate – Mirzi je do toga bilo stalo. A ako vam se pak desi da negdje zagubite njegovu knjigu, Mirza će samo reći: "Neka, to je samo knjiga", stavljajući opet svoju plemenitost iznad svega.
Imao je Mirza brojne planove za svoju biblioteku, ali kada je konačno došlo vrijeme da može provoditi sate i sate u njoj, ipak nije mogao okrenuti leđa ljudima pa je do zadnjega dana i daha izlazio među raju, hodao ulicama Bišća i u svojoj priči nosio jedinstvenost Bosne. Pretočio je Mirza svoj novinski rad u lijepu književnost – onu najljepšu – pa je svoj dugogodišnji rad učino vječnim kroz roman "Tomašica – vjetar tišine", a tri tačke još uvijek stoje iza onih započetih... Vječito spreman na nove izazove, stalno s nekim novim projektima umio je Mirza upitati za savjet, podijeliti s vama to što je naumio, ali njegova ideja je na koncu uvijek bila najorginalnija. I najčešće ostvarena.
Skoro pet decenija krasio je naše domove glas za koji smo znali da neće samo donijeti vijest već i u njoj lijepo upakovanu poruku – kako je samo on to umio. Svaki njegov prilog odisao je dobrotom. Tako je bilo i na početku spomenutog članka, koji završava uz misao da dobri ljudi postoje i da su oni heroji – nacionalni, lokalni i(li) lični. Najveći značaj daje potonjim, ličim herojima "jer to su oni ljudi koji tako jednostavno upute lijepu riječ ili osmijeh, pomognu bez nekog određenog razloga, neko ko u nama budi ono najbolje, najljepše" (Sadiković, 2018). To je bio Mirza u svojoj posebnosti i jedinstvenosti.
No, sudbina u koju je Mirza čvrsto vjerovao imala je druge namjere. Otišao je Mirza na bolje mjesto, a nama je ostavio u emanet da završimo ono što je započeo – da objavimo priče koje začeo, skupimo na jedno mjesto njegove reportaže, koje su doista više od toga. Valja nam učiniti da Mirza i dalje živi kako u našim srcima tako i kroz arhiviranje i iščitavanje svega onoga što je napisao, a to jedno veliko hodoljublje, to je jedan veliki nekrolog cazinskoj i bihaćkoj čaršiji, to je nekrolog njegovoj velikoj i jedinstvenoj Bosni i Hercegovini.
Tužan je u Bosni svaki mjesec juli. No, nama je najtužniji ovaj. A možda je ipak Mirza priželjkivao da se dobrota cijele godine slije u ovaj jedan, plemeniti mjesec – i bi mu uslišano. A nama ne preostaje ništa drugo nego da prelistavamo sjećanja i osluškujemo „vjetar tišine“.
