Teško da će ikada ijedna statistika ponuditi tačan podatak o broju državljana Republike Turske čije klice su tokom prethodnih stoljeća iz Bosne i Hercegovine prenošene na njeno tlo, a korijeni do danas ostali u zemlji iz koje su nikli kako bi svjedočili njihovo porijeklo.
Sudbina hiljada bošnjačkih porodica koje su tokom protekla dva stoljeća stigle u Tursku, neispisana je knjiga o progonima, bježanjima, patnjama i tugama razdvojenih bošnjačkih porodica. To je, zapravo, historija jednog naroda, čiji su potomci sve do danas, gradeći život u svojoj novoj domovini Turskoj, grčevito čuvali jezik, kulturu i običaje svojih predaka.
Proučavanje korijena
U grad Karamursel u pokrajini Kodželi s aerodroma „Sabiha Gokčen“ preko novoizgrađenog mosta Marmara stiže se za četrdesetak minuta. Naslonjen na lijevu obalu Mramornog mora, uz put koji od Istanbula vodi prema Izmiru, bilo da ste na ulici, pazaru, dućanu, čajdžinici ili u šetnji, u svako doba dana možete sresti nekog ko će vam se obratiti na bosanskom jeziku, ispričati vam kad su i odakle u ovaj grad stigli njegovi djedovi i pradjedovi, kako su živjeli, čime su se bavili i obavezno vas pozvati da budete njegov gost. Moguće je, čak, sresti i svoje rođake za koje nikad prije niste znali da postoje.
Sjedimo u grafičkoj radnji 63-godišnjeg Ibrahima Akbabe. U društvu je svog brata Saliha. Topao, nenametljiv čovjek, gospodskih manira i držanja. Naravno, razgovaramo na bosanskom jeziku. Tek ponekad, ako mu zafali, posegne za nekom turskom riječi. Penziju je zaradio radeći kao grafičar u vojsci, a osim ljubavi za grafički dizajn, s jednakom strašću godinama se bavi izučavanjem kako svojih tako i korijena mnogih bošnjačkih porodica koje žive u Karamurselu.
- Potječem iz porodice Agbabić iz Trebinja, tačnije iz Lastve. Moj rahmetli dedo Halil s nenom Rukijom, koja je iz porodice Hajdarhodžić, s trojicom mojih starijih amidža u Karamursel su došli 1911. godine. Dvije godine kasnije tu se rodio moj otac Selim. Moja majka Kamila Fidan također je porijeklom iz Bosne, od porodice Unkić. Bez obzira na to što su mi i otac i majka rođeni i odgajani u Turskoj, u našoj kući govorilo se samo bosanskim jezikom. Možda neke riječi danas izgledaju malo staromodno, ali mi govorimo onako kako su nas naše nene i majke učile i vrlo smo ponosni na to - priča nam Ibrahim, ističući da su štamparski porodični biznis nastavili njegova kćerka Ajšegul, sin Selim i zet Serdar.
Prije sedam godina Ibrahim je dugogodišnje istraživanje porijekla svoje porodice pohranio u knjigu „Agbabić – Porodično stablo“, koja je izdata u Sarajevu. Knjiga sadrži dragocjene činjenice koje se oslanjaju na zapise iz turskih i bosanskih arhiva, a koje govore da korijeni njegove porodice sežu u 15. stoljeće. Akbabe su, naime, s dolaskom Osmanlija krajem 15. i početkom 16. stoljeća iz okoline Konje, stigle u Risan u današnjoj Crnoj Gori, a potkraj 17. s ostalim poznatim muslimanskim porodicama istočne Hercegovine protjerani na područje Trebinja.
- Kad sam 2011. godine posjetio BiH, zahvaljujući tadašnjem trebinjskom imamu Huseinu ef. Hodžiću, obišao sam Lastvu i u Župi, u mezarju u krugu obnovljene džamije, pronašao nišane na mezarima s imenima mojih predaka. Posjetio sam i ostatke tvrđave na Klobuku, jer su moji preci bili kapetani Klobučke kapetanije. U Sarajevu sam tada susreo i neke svoje rođake, za koje prije nisam znao da postoje - ispričao nam je Ibrahim.
Petak je u Karamurselu, inače, dan velikog pazara. Za Tasina Ćimena, poznatog majstora iz sela Karava, ali i neumornog čuvara bošnjačkog jezika i običaja, to je neradni dan. Dotjeran i nasmijan, prošetat će pazarom, popiti čaj s prijateljima, klanjati džumu u nekoj od gradskih džamija, obići rodbinu... Takav je adet, kaže.
- Moji preci su iz porodice Glavović iz Lastve kod Trebinja. Prema priči mojih roditelja, a što oni, opet, znaju od svojih roditelja, loza Glavovića se u Karamursel doselila prije skoro 150 godina. Moj dedo Mehmed se ovdje rodio. Naša porodica je velika i svi govorimo bosanski. Bošnjaci su se u ovim krajevima uglavnom ženili Bošnjakinjama, tako sam se i ja oženio Hidajetom, čiji su preci porijeklom Avdići iz Bileće. Na našim svadbama i danas se pjevaju stare bosanske svatovske pjesme. Jeste da su se naši stari u prošlom stoljeću morali odreći svojih prezimena i uzeti ona turska, takav je zakon bio, svoja rođena prezimena nisu nikad zaboravili i svojim potomcima su uvijek govorili ko su i odakle su - priča Tasin dok u jednoj od čajdžinica ispijamo čaj.
Posebno mjesto u srcu
Rado će ispričati da je njegov otac bio poznati pehlivan u Turskoj, ali i izrecitirati neke od pjesama koje su se pjevale na bosanskim svadbama, a koje su im u amanet ostavile njihove nene. Nije, kaže, nikad bio u Bosni i životna mu je želja da ode u Sarajevo, a potom u Trebinje i posjeti mjesto u kome je rođen njegov pradjed.
Posebno mjesto u srcu svakog Bošnjaka kojeg smo upoznali u Karamurselu zauzima Sarajevo.
Hadžija Omer Oskut, čiji su se pradjedovi Šehovići iz Trebinja u Karamursel doselili prije Berlinskog kongresa, do sada je nekoliko puta posjetio Sarajevo, kao i rodno mjesto svojih predaka. Podsjetio nas je da obavezno obiđemo veliki karamurselski park u kome je prije nekoliko godina izgrađena replika baščaršijskog Sebilja i koji je, kaže, svjedok njihove veze s Bosnom.
Dva brata Ljubovića
Ibrahim Akbaba nam je ispričao čudnu sudbinu predaka njegove supruge Hanife, čiji su pradjedovi porijeklom Ljubovići iz Hercegovine.
Naime, dva brata Ljubovića, Ali i Husein, došli su 1905. godine u Tursku, od kojih je jedan ostao u Istanbulu i uzeo prezime Jargn, dok je drugi stigao u Karamursel i uzeo prezime Kilič. Kad su stari pomrli, veza između njihovih potomaka se izgubila, tako da sve do prije nekoliko godina, kada je Ibrahim počeo istraživati porijeklo porodice Ljubović, jedni za druge nisu znali.
Zupčevići, Ćerimagići, Begovići, Bijedići, Čengići...
Koliko hiljada osoba u kojima teče bošnjačka krv danas živi na području Karamursela teško je procijeniti. Osim Agbabića i Glavovića, ovdje se mogu sresti potomci Zupčevića, Ćerimagića, Begovića, Bijedića, Šehovića, Bilalovića, Avdića, Bećirovića, Barakovića, Ćenana, Ćatovića, Zaimovića, Ljubovića, Čengića i mnogih drugih porodica mahom iz Hercegovine.
Sve do jednog, bez obzira o kojoj se generaciji njihovih potomaka radi, reći će vam da je Turska njihova država i da je vole, ali da isto tako vole i Bosnu i Hercegovinu jer su u njoj rođeni njihovi djedovi i pradjedovi.
