Tehnika je jedna od perjanica ne samo hrvatskog građevinskog sektora nego i cjelokupnog domaćeg gospodarstva. Tvrtka osnovana 1947. upravo je zadnjih dana veljače ove godine sklopila predstečajnu nagodbu sa svojim vjerovnicima koji su potraživali nešto više od 286 milijuna kuna. S predsjednikom uprave Tehnike Zlatkom Sirovcem razgovarali smo o budućnosti te građevinske tvrtke kao i prilikama koje daju obnova od potresa i ulaganja u infrastrukturu u cijelom hrvatskom građevinskom sektoru. Sirovec pritom upozorava na problem manjka radne snage, ali i poskupljenja građevinskog materijala zbog čega će, kako ističe, obnova biti dva-tri puta skuplja nego što se misli.
Zašto je Tehnika završila u predstečaju?
Naš slučaj pokazuje da primjena Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi može biti i pozitivna. U predstečaj smo došli zbog niza vanjskih i unutarnjih razloga. Nismo imali dovoljno hrabrosti za radikalne promjene, nismo se prilagodili tržišnim uvjetima, pokušali smo zadržati veliki broj zaposlenih na razini prošlih vremena kad smo bili veliki, a to nije pratio volumen poslovanja. Pritom je struktura zaposlenih bila loša, tj. odnos proizvodnih radnika i režija. Radnici su godinama radili u minusu, dobivali su plaću, a nitko ih nije suočio s istinom. Što se tiče vanjskih razloga, to su recesija 2008., dampinške cijene. Najveći problem donio nam je slom Agrokora gdje smo prijavili 86 milijuna kuna potraživanja, a dogodio nam se i neosnovani prekid ugovora u Alžiru gdje smo također izgubili više od 10 milijuna eura. Nakon toga nismo mogli dobiti garancije banaka za dobro izvršenje posla kao ni za garantno razdoblje. Stoga je jedino rješenje bilo krenuti u predstečaj kako bismo izišli iz blokade. Krenuli smo u operativno i financijsko restrukturiranje i smatramo da ćemo s dokapitalizacijom završiti postupak restrukturiranja i stabilizirati poslovanje te stvoriti sve preduvjete za održivi rast i razvoj. Sad nam je i dalje problem što ne možemo dobiti bankovne garancije za veće iznose pa se ne možemo samostalno javljati na javne natječaje nego samo kao podizvoditelj ili kao član zajednice ponuditelja.
Na koji iznos su vaši vjerovnici pristali da se otpišu potraživanja koja imaju prema Tehnici?
Smatram da su naši vjerovnici pokazali veliko razumijevanje i povjerenje koje ćemo znati cijeniti u budućem poslovanju. Podržali su naš predstečajni plan gdje se 80 posto potraživanja otpisuje, a 20 posto će im se isplatiti. Tako ćemo od 286 milijuna kuna prijavljenih potraživanja vratiti 20 posto.
Planira se i dokapitalizacija tvrtke, u kojem iznosu i tko bi je proveo?
Tek su sad stvoreni uvjeti za ulazak strateškog partnera u tvrtku. Vodimo razgovore s više njih, a postoji i mogućnost da se s prodajom nekih naših nekretnina koje nisu opterećene i sami izvučemo. Sad je poprilično nezahvalno govoriti o nekoj brojci, ali negdje oko 10 milijuna eura bi bilo dovoljno. Napomenuo bih da su predstečaj i restrukturiranje mučan, složen i dugotrajan proces koji zahtijeva veliku stručnosti i, rekao bih, krv, znoj i suze. No rezultat bi trebao opravdati uloženi trud i novac te dati tvrtki novi život. Problem Tehnike bio je i omjer zaposlenih na terenu i u administraciji.
Koji je omjer idealan?
U operativnom restrukturiranju smanjili smo taj omjer, a sad nakon predstečaja to ćemo dovesti na tržišne razine, da imamo kao i konkurencija sličan omjer proizvodnih radnika i režija. Mi smo uvijek imali nešto više režija, ali smo imali i veću kvalitetu. Idealan omjer bio bi možda 75:25 posto na strani proizvodnih radnika. U 2017. imali smo 700 radnika, sad smo na 370 ljudi, a među njima je više od 40 radnika iz Ukrajine.
Koji su vam trenutačno glavni poslovi?
Najveći je onaj u Buzinu na gradnji City Islanda gdje imamo više od 100 radnika. Na Svetom Duhu završili smo bolnicu, a sad je na redu zgrada mirkobiologije. Imamo 40 radnika u Švedskoj, a što se tiče obnove nakon potresa, završili smo zgradu Pravnog fakulteta i jednu srednju školu u Zagrebu, a i u Sisku smo već krenuli s nekim poslovima na obnovi…
Kad počne obnova od potresa, koliko će nam radnika biti potrebno?
Naši radnici su nestali kad smo se dodvoravali sindikatima pa su govorili da ih ima 250.000 na burzi te da njih uzmemo, ali nismo ih mogli uzeti jer je to bila floskula. A radnici iz susjedstva, koji tradicionalno rade kod nas, imaju iskustvo, jedu našu hranu, nemaju jezičnu barijeru i dobri su radnici, sad su otišli na zapad. Sad kad je pušten beskvotni režim uvoza strane radne snage, za koji sam se zalagao godinama, tih radnika nema. Sad je najveći izazov u građevinarstvu nedostatak kvalificirane radne snage. Razlog tome je dijelom u negativnom prirodnom prirastu i snažnom procesu ekonomske migracije prema zapadnoj Europi. Na osnovi nekih mojih istraživanja mogu reći da kod 60 posto ljudi iseljavanje nije povezano s visinom plaće, nego s manjkom perspektive u zemlji i s pesimizmom za budućnost. To bi trebalo mijenjati.
Odakle sad možemo uvesti novu radnu snagu?
To je jako jednostavno dok ima siromašnijih zemalja na svijetu. S obzirom na globalizaciju, sad nam više nisu daleko ni Bangladeš, Indija, Nepal, Filipini… Snaći ćemo se za radnu snagu, ali nećemo dobiti kvalificirane i tako kvalitetne radnike kao što smo ih prije dobivali iz susjedstva. Budu li tržišni uvjeti dobri, snaći ćemo se. Treba biti realan. I Njemačku su, primjerice, izgradili naši očevi, gastarbajteri, nisu je gradili Nijemci.
Je li realna procjena da će nam za obnovu trebati još 100.000 radnika?
Smatram da su to realne brojke. Iz Hrvatske se iselilo 220.000 ljudi i ta brojka da nam nedostaje 100.000 radnika ima smisla. Koje je vaše mišljenje o obnovi, je li moglo to sve brže ići? Meni je prvenstveno žao što se za potres nismo pripremili iako je on bio izvjestan pa nas je zatekao nespremne. Sad su se za obnovu stvorile zakonske pretpostavke, ovih dana išli su pozivni natječaji za koordinatore projekata i za projektiranje. Očekujem uskoro i pozivni natječaj za izvođače radova. Znam da bi i ministar Darko Horvat i ravnatelj Fonda Damir Vanđelić htjeli da to počne odmah i da im nije drago što se toliko odugovlači, ali da bismo zadovoljili zakonske obveze, ovo je jedini ispravan način.
Koliko je poskupio građevinski materijal i kad su mu počele rasti cijene?
Od početka koronakrize došli smo u probleme jer je prekinut lanac opskrbe. Imamo važeće ugovore koji nas ne amnestiraju od prekoračenja rokova i cijena, a ako nema materijala to automatski onda dovodi do kašnjenja i poskupljenja jer su veći troškovi. Već zadnjih godinu dana rastu cijene materijala, i to znatno. Primjerice, čelik (armatura) je poskupio 50 posto, i to je najveći problem svima. Imamo neke ugovore ključ u ruke ili dogovorene fiksne cijene i tu će se zbog poskupljenja materijala pojaviti određeni gubitak.
Je li do tog poskupljenja došlo zbog prekida opskrbe prvenstveno iz Kine?
To je burzovna roba i nezahvalno je govoriti o tome tko je kriv. Poskupjeli su čelici, profili za knauf, vuna, stiropor, jako puno materijala, i to od 30 do 50 posto. Kad počne stvarna obnova od potresa, a činjenica je, iako oni donose zakone i projektiraju, da dok mi ne zakopamo lopatu za mene obnova nije počela. Treba jasno reći, cijene u obnovi bit će dva do tri puta skuplje nego što se misli jer su cijene o kojima se govori nerealne. Naime, vidim po onome što sad obnavljamo da su cijene jako otišle gore.
I cijene materijala i cijene rada. Dva do tri puta skuplje?
Ono što smo mi dosad obnavljali u Zagrebu, to se odvijalo u otežanim uvjetima, to su sitni radovi u skučenom prostoru gdje je moguć jedino ručni transport. Ne može se ispred kuća u starom dijelu grada dovesti dizalicu i urediti gradilište. To nije ista cijena po četvornom metru kao kad se radi žbuka i glazura u novogradnji gdje se radi na 2000 do 3000 četvornih metara. Ovdje morate u kantama donijeti materijal pješke na treći kat i nešto požbukati ili napraviti par kvadrata glazure. To mora biti dva do tri puta skuplje. A tu su još i problemi s konzervatorima i čekanjem na odluke…
Koji su planovi Tehnike za poslovanje u budućnosti?
Zaključili smo predstečajnu nagodbu, no to još, naravno, treba postati prvomoćno, ali Tehnika se konsolidirala i spasila. To kategoriziram kao strateški značajan projekt i za hrvatsko gospodarstvo, ali i kao višestruku korist za naše cijelo društvo. Tehnika je jedan od bastiona hrvatskoga građevinskog sektora. Sagradili smo 1200 objekata, kad bismo maknuli ono što smo napravili u Zagrebu, ne biste prepoznali vizuru grada, a to su primjerice toranj na Sljemenu, krematorij, Kaptol centar, većina poslovnih objekata u Ulica grada Vukovara, uključujući i Lisinski, Avenue Mall, Muzej suvremene umjetnosti, Autobusni kolodvor, garaže na Langovu trgu, Kvaternikov trg, Tuškanac, Cvjetni trg te više od 30.000 stanova…
Domaći građevinarski sektor doživio je kolaps, a sad su u Hrvatskoj na raspolaganju milijarde za obnovu, ali i ulaganja u infrastrukturu novcem iz fondova EU.
Je li to prilika da se oživi taj sektor ili će sve poslove preuzeti strane kompanije?
U građevinarstvu je problem što smo prvi ušli u krizu, a zadnji smo iz nje izašli. Hrvatsko građevinarstvo ima multiplikatorni učinak i na ostale grane gospodarstva jer je puno toga vezano uz građevinu, od prodaje do proizvodnje materijala. I zbog toga je u svakom slučaju dobro da je Tehnika opstala. A što se tiče obnove, smatram da za hrvatsko građevinarstvo sljedećih 10 godina nema problema. Tih 40 ili 80 milijardi kuna koliko bude uloženo u obnovu je hrvatski New Deal i moramo prepoznati priliku da od toga za cijelu državu može biti koristi. Tu se uz obnovu i ulaganja iz fondova EU u infrastrukturu i aglomeracije, radi o ulaganjima vrijednim više od 20 milijardi eura. Većinski vlasnik Tehnike postala je tvrtka Luxury Real Estate, iza koje stoji kineska kompanija Zhongya Holding, a koja je dokapitalizirala Luku Zadar.
Jesu li kineski investitori u igri i za dokapitalizaciju Tehnike?
Kinezi su samo jedna od mogućnosti za strateškog partnera, trenutačno razgovaramo s četiri moguća strateška partnera. To su respektabilne tvrtke iz Kanade, Kine, Australije i Njemačke.
