Na stranu Dodikova nervoza jer su mu u proteklom periodu sve teže prolazile ideje u NSRS, na stranu i samoubilački potez oko uskraćivanja agremana ambasadoru Njemačke, ali ovo je još jedna značajna poruka spram integracija BiH u NATO. Prije Dodika slične je ispalio i član vrhuške SNSD-a Nebojša Radmanović, što ukazuje da se zvanična i vodeća politika bosanskohercegovačkih Srba i definitivno okrenula od evropskih integracija. Istina, ni ta Evropska unija se nije previše trudila da sve nas u BiH uvjeri u ispravnost tog našeg puta, ali ipak, EU jeste i ostaje jedan od primarnih vanjskopolitičkih ciljeva Bosne i Hercegovine.
Otvoreni Balkan nije i ne bi smio biti uopće vanjskopolitički cilj. Jer, ma koliko mu udarali ekonomsku glazuru, svima koji hoće vidjeti jasno je da je riječ o hegemonističkom projektu, kojim bi se uspostavila apsolutna dominacija Srbije i Albanije nad ostalima, što bi bio svojevrsni uvod u neke nove kreature stvaranja "srpskog sveta". Kako bi to izgledalo, ponajbolje vide u Crnoj Gori.
No, vratimo se Dodiku, koji više i ne preza od frontalnog obračuna sa Zapadom, koji ga s druge strane mazi neefikasnim sankcijama dopuštajući mu podrivanje svega naprednog u Bosni i Hercegovini, uz mogućnost da širi separatističke i proruske ideje. Jer, da je Dodikovo antinormalno i antidemokratsko djelovanje sasječeno na vrijeme, djelotvornim lijekom za koji postoje mehanizmi, Bosna i Hercegovina bi bila u prilično mirnoj luci, a Zapad imao daleko više šansi da ovdje uspostavi liberalni sistem evropskih vrijednosti. Jer samo jednim potezom visokog predstavnika Christiana Schmidta riješilo bi se teškog tereta koji Dodik predstavlja na sve nemoćnijim plećima ove zemlje. No, očito svjetske saglasnosti i podrške za to nema, očito Britanci i Amerikanci imaju preča posla oko kreiranja etničkih podjela BiH, a EU sa svojim unutrašnjim energetskim haosom i nema više toliko snage da se brine o BiH.
Pa šta ćemo onda s EU putem BiH na kojem su odavno barikade srpskog separatizma i hrvatske želje za trećim entitetom?
Srbi dakle neće u EU.
Istovremeno, iako to lider HDZ BiH Dragan Čović često potencira, ni Hrvatima se mnogo ne hiti. Jer, rijetki su bh. Hrvati bez putovnice Hrvatske, koja im omogućava skoro sve beneficije koje imaju drugi građani zemalja EU. Stoga Čović i ne osjeća pritisak naroda i potrebu da umjesto stege s Izbornim zakonom forsira put u Uniju koji je nekada, ne tako davno, forsirao kao svoje glavno pitanje.
Kako god čitali i gledali, jedini koji istinski žele u Evropsku uniju su oni koje sve je očitije ta Unija ne želi i ne prihvata. Jer, Bošnjaci, većinski muslimani, sve su češća tema rasprave o tome kako ih se inkorporirati u uniju kojom dominiraju kršćani. Iako su ti Bošnjaci uz one koji se izjašnjavaju kao Ostali najagilniji i najveći zagovornici eurointegracija to u ovom slučaju i ne pije mnogo vode.
Jer, glas Bošnjaka sve teže dopire do ušiju birokratizirane izvršne vlasti EU, a i ako dopre, ta ih vrhuška prilično ignoriše. Kontinuirano se na zastoj na tom putu i unutrašnje probleme u Bosni i Hercegovini gleda s aspekta tročlane krivice, gdje se u isti koš svrstavaju oni koji otvoreno rade za Putina i više to ne pokušavaju ni prikriti sa onima koji tamo gdje su vlast čine mnogo toga da se evropska praksa inkorporira u sistem. Za one koji eventualno ne shvataju o čemu govorim malo uputstvo - pogledajte gdje se najviše poštuju ljudska prava, gdje se usvajaju proevropski, antikoruptivni zakoni i gdje se pokušava graditi normalna i funkcionalna država i bit će vam jasno.
I najveći eurofanatici su u popriličnoj mjeri izgubili optimizam o mogućnosti da Bosna i Hercegovina jednog dana postane članica EU. Za to su osim unutrašnjih antidržavnih elemenata najveći krivci i politički lideri smješteni u Briselu.
Sve se na kraju svodi da Srbi ne žele u EU, Bošnjacima ne daju, a Hrvatima je ionako svejedno.
Piše: Rasim Belko
