Ustavni sud BiH istom odlukom ukinuo je i presudu Vrhovnog suda RS i naložio da pod hitno donese novu odluku u skladu s Ustavom BiH, piše Inforadar.
DVIJE DECENIJE DISKRIMINACIJE ŠIROM BIH
„Ovu odluku dočekali smo nakon šest godina borbe za prava svoje djece. Ali ovo je presuda ne samo za njih, nego za svu djecu u BiH kojima je uskraćeno pravo na obrazovanje iz nacionalne grupe predmeta. No, bitka još nije gotova i neće biti sve dok naša djeca ne budu u mogućnosti da pohađaju nastavu u OŠ ‘Sveti Sava’ u Vrbanjcima i u njoj izučavaju grupu nacionalnih predmeta po planu i programu Zeničko-dobojskog kantona, uključujući i bosanski jezik“, kazao je za Inforadar Nedžad Smajlović, jedan od roditelja, prenosi Fokus.ba.
Da je do pravde i na ustavu garantovanih prava na obrazovanje bez diskriminacije put još dug potvrdio nam je i pravni zastupnik bošnjačkih učenika iz Vrbanjaca, advokat Haris Kanjiža.
„Pred Vrhovnim sudom RS, kako to i stoji u odluci Ustavnog suda BiH, sada su tri mogućnosti: da usvoji tužebni zahtjev, da ukine nižestepene presude i vrati na ponovno odlučivanje, ili ponovo odbije tužitelje, što je takođe moguće“, pojasnio je Kažnjiža.
Kada je Ustavni sud BiH u julu 2000. godine, prema mišljenju Međunarodne krizne grupe (ICG), donio povijesnu odluku kojom se od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, traži da izmijene svoje ustave kako bi se osigurala puna jednakopravnost tri konstitutivna naroda na čitavom području BiH, očekivalo se da će to značiti i kraj bilo kojem vidu diskriminacije Bošnjaka, Hrvata i Srba neovisno u kojem dijelu BiH žive. Međutim, gotovo dvije godine oba bh. entiteta tražile su načine kako odluku Ustavnog suda BiH (ne)provedu, da bi 27. marta 2002. u Sarajevu postigle politički dogovor, usaglasivši se oko paketa pravila i principa koje treba ugraditi u ustavne amandmane u oba entiteta.
Unatoč tome, tek pod pritiskom OHR-a entitetski parlamenti svoje ustave su uskladili s odlukom državnog Ustavnog suda, mada i do danas u kantonima s hrvatskom većinom u Federaciji BiH Srbi, kao konstitutivan narod, nisu jednakopravni s Bošnjacima i Hrvatima.
Godinu kasnije (2003.) došlo je i do postizanja Privremenog sporazuma o obrazovnim pravima i potrebama djece povratnika u cijeloj BiH, koji su uz saglasnost i pod nadzorom OHR-a, Misije OSCE-a i UNHCR-a potpisala dvojica entitetskih ministara obrazovanja.
„Sporazum nalaže da će se svoj djeci u oba entiteta svi opći predmeti predavati sukladno nastavnom planu i programu bez obzira na to gdje trenutno žive ili su se vratili živjeti. Roditelji mogu odabrati nastavni plan i program za svoju djecu kada je riječ o ‘nacionalnoj skupini’ predmeta – jezik i književnost, povijest, zemljopis, vjeronauk i (u osnovnim školama) poznavanje prirode i društva. To znači da se roditelji mogu odlučiti za nastavni plan i program entiteta ili kantona u koji su se vratili ili, pak, odabrati drugi nastavni plan i program. Jedan od prioriteta također će biti ponovno zapošljavanje nastavnika koji se vraćaju u svoja prijeratna mjesta stanovanja, ili će se oni angažirati da predaju nacionalnu skupinu predmeta povratnicima iz manjinskih zajednica”, navedeno je u Sporazumu.
USKRAĆENO OSNOVNO PRAVO
U RS odredbe ovog Sporazuma u praksi se počela primjenjivati u 22, od ukupno 187 osnovnih škola i sve do škloske 2013/2014. godine nije bilo nikakvih problema u vezi sa izvođenjem nastave iz nacionalne grupe predmeta i odabirom udžbenika nekog od kantona u Federaciji BiH, te je učenicima u đačkim knjižicama i svjedočanstvima upisivan i bosanski jezik.
No da su sporazumi, ma koliko iza njih visok nivo vlasti u BiH stajao, tek komad papira, uvjerili su se roditelji bošnjačkih učenika u selu Vrbanjci, opština Kotor Varoš, te još nekoliko osnovnih škola u kojima su ostvareni preduvjeti za izvođenje nastave iz nacionalne grupe predmeta.
Bošnjačkim učenicima u Vrbanjicma koji su pohađali područno odjeljenje osnovne škole Sveti Sava, Kotor Varoš – to pravo je uskraćeno, a identična situacija je i u Konjević Polju, iako su ispunjavali kriterije koje je utvrdilo ministarstvo prosvjete i kulture RS o broju učenika potrebnih kako bi se omogućilo obrazovanje iz nacionalne grupe predmeta.
Odlučni da za svoju djecu izbore ni manje ni više nego im pripada, roditelji iz Vrbanjaca su pokrenuli u decembru 2013. prvi u nizu sudskih sporova pred nadležnim sudovima u RS.
Roditelji su postavljenim tužbenim zahtjevom tražili utvrđivanje da su Republika Srpska i OŠ Sveti Sava povrijedili pravo tužilaca na jednako postupanje time što nisu uveli nacionalnu grupu predmeta po bosanskom planu i programu (bosanski jezik i književnost, povijest, geografija, priroda i društvo), kao i zbog toga što nisu zaposlili ili po drugom osnovu angažirali nastavnika-povratnika na ovim predmetima. Ovakvim postupanjem su, prema mišljenju tužilaca, diskriminirani u pogledu prava na obrazovanje, koje je utvrđeno članom 2 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na djecu srpske nacionalnosti ili ostalu bošnjačku djecu u čijim je školama uvedena nacionalna grupa predmeta, kao što je bila OŠ u Kozarcu.
Nakon što su bitku izgubili pred svim pravosudnim instancama u RS-u, od Osnovnog suda Kotor Varoš do Vrhovnog suda RS, jedino što im je preostalo bila je apelacija Ustavnom sudu BiH.
NASTAVU POHAĐAJU U MEDŽLISU
I dok se čeka rasplet jednog u nizu dugotrajnih sporova pred sudovima, 60 učenika Bošnjaka iz Vrbanjaca nastavu umjesto u matičnoj školi pohađa u Medžlisu Islamske zajednice u tom mjestu, koja se izvodi po nastavnom planu ZD kantona. Učitelji i nastavnici dolaze iz Jelaha (Federacija BiH), a prema kantonalnom Zakonu o obrazovanju, škola u Vrbanjcima dobila je status područnog odjeljenja OŠ 1. Mart Jelah.
„Nama roditeljima je najvažnije da djeca imaju redovno obrazovanje i da ih ne moramo svakoga dana voziti u Jelah u školu koja nam je najbliža. Ali gorčina ostaje, jer da je bilo političke volje i da se poštivalo ono što su entiteti vezano za pravo na obrazovanje potpisali, ne bi smo ni došli u ovu situaciju“, navodi Smajlović. Naš sugovornik podsjeća kolikim su pritiscima proteklih godina od strane vlasti RS bili izloženi roditelji koji su odlučili da djecu neće slati na nastavu u poručno odjeljenje OŠ Sveti Sava.
Navodi da su protiv roditelja podnošene krivične prijave zbog, kako je navedeno, onemogućavanja djeci prava na obavezno osmogodišnje obrazovanje, iako su djeca do organiziranja redovne nastave u Vrbanjcima pohađala instruktivnu nastavu koji su provodili učitelji i nastavnici iz OŠ 1. Mart iz Jelaha i polagala završene ispite pa tako nisu ni gubila pravo na redovno školovanje. Mnoge roditelje, povratnike u to bošnjačko selo nadomak Kotor Varoša, dodaje, to je opredijelilo da napuste BiH.
„Dio roditelja nije bio u stanju da se s tolikim pritiscima nosi. Stoga su odlučili da djecu vrate u školu ‘Sveti Sava’, ma koliko je to bilo protiv njihovih principa“, kazao je Smajlović. Jedna od kazni “neposlušnim roditeljima“, podsjeća, je i ukidanje dječijeg doplatka, što se i njemu desilo.
Unatoč svemu, Smjalović podvlači da ni njemu ni ostalim roditeljima koji su ostali istrajni u svojoj borbi nije žao što su se na tako radikalne korake odlučili. Djeca su zadovoljna u Medžlisu IZ gdje je organizirana nastava, stvorili su im uvjete za ugodan boravak kako se ne bi osjećali u lošijem položaju u odnosu na svoje vršnjake koji pohađaju mjesnu osnovnu školu.
Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS u kratkom saopštenju na naš upit o odluci Ustavnog suda BiH i kakve korake će s tim u vezi poduzeti, navodeno je da je „Ustavni sud BiH ovom odlukom predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku. S obzirom da ovaj postupak još nije završen, Ministarstvo prosvjete i kulture neće preduzimati ništa dok se ne okonča postupak pred nadležnim sudom“.
Drugim riječima, to bi moglo značiti, ima li se u vidu selektivna ažurnost po kojoj sudovi RS predmete rješavaju i odluke Ustavnog suda implementiraju, da ni u narednoj školskoj godini učenici bošnjačka djeca iz Vrbanjaca neće moći u OŠ Sveti Sava u nastavnom programu izučavati grupu nacionalnih predmeta, niti će na posao biti primljeni nastavnici-povratnici bošnjačke nacionalnosti.
BOSANSKI JEZIK KAO TRN U OKU
Ključni problem u ovoj političko-pravosudnoj trakavici je priznavanje prava na izučavanje bosanskog jezika. Naime, vlasti RS-a, a što je određeno i Ustavom ovog bh. entiteta, ne priznaju bosanski jezik. Otuda su službeni jezici u ovom bh entitetu jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog naroda. Slijedom toga, jedino što se u RS smatra prihvatljim jeste da se Bošnjaci pomire s činjenicom da svoj maternji jezik mogu i moraju zvati ili jezik bošnjačkog naroda ili bošnjački, a ne bosanski.
Kanjiža pak podsjeća na apelaciju iz 2016. Ustavnom sudu BiH Safeta Softića, tada drugog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, za ocjenu ustavnosti prve rečenice člana 7. stav 1. Ustava RS u dijelu koji glasi: „Jezik bošnjačkog naroda“.
Iako je apelacija odbačna, u obrazloženju odluke se, uz ostalo, Ustavni sud naglašava da je „jezik vlasništvo naroda koji ga govori i zato njegovo ime treba da odražava želje što većeg broja ljudi koji ga govore. Ustavno načelo o slobodi upotrebe svog jezika i slobodi imenovanja svog jezika prema vlastitoj želji proizlazi iz poštovanja načela ljudskog dostojanstva iz prve rečenice Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, te predstavlja izražavanje pripadnosti narodu, posebno izražavanje nacionalne kulture. Ustavni sud BiH, pojašjeno je u navedemoj odluci, „nigdje ne propisuje da se imena jezika kojim govore konstitutivni narodi moraju vezati za ime konstitutivnog naroda. Ustav BiH daje pravo konstitutivnim narodima i ostalim da jezik kojim govore nazovu imenom kakvim žele. Ovakva odredba ne daje pravo javnim vlastima u Republici Srpskoj da u konkretnim slučajevima određuje ime jezika kojim govore Bošnjaci, suprotno od njihovog ustavnog prava da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Ime jezika ne može biti uvjetovano ni lingvističkim pravilima zato što je ustavno pravo na ime jezika odvojeno od sadržaja jezika, standarda jezika, itd. Osporena odredba ne sprečava Bošnjake niti bilo koga drugog da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. Stoga, ovakav koncept osporene odredbe upravo slijedi stav da Ustav BiH daje pravo svim konstitutivnim narodima, pa tako i Bošnjacima, kao i drugima koji se tako ne izjašnjavaju, da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele“.
No, bez obzira na navedeno, RS za sada ostaje na početnoj poziciji negiranja prava Bošnjacima da jezik kojim govore zovu bosanski. I to je jedno od pitanja oko kojeg u srpskom političkom korpusu postoji neupitan konsenzus. Kolateralna šteta politike u pravili su ljudi čija se prava krše, a što je u BiH posebno izraženo prema predstavnicima konstitutvnih naroda koji su svojom brojnošću manjima u njenim entitetima.
Jer, da podsjetimo, u samo 20 osnovnih škola u RS prema zakonskim odredbama kreiranim od strane minstarstva prosvjete, ostvareni su uvjeti da učenici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti mogu izučavati nacionalnu grupu predmeta. U ostalim osnovnim školama to je pravo uskraćeno, pa bez obzira na volju roditelja djeca im uče srpski jezik i književnost, kao i ostale nacionalne predmete po nastavnom programu RS-a. Tako su ustavna načela o jednakopravnosti konstitutivnih naroda u RS-u implementirana formalno samo u vrhu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. A i tu dobrim dijelom jednakopravnost je izvrgnuta ruglu zbog činjenice da je nacionalno izjašnjavanje za političke/stranačke potrebe postalo dio naše svakodnevnice.
I dok takvo stanje traje, prave školske klupe učenici bošnjačke nacionalnosti iz Vrbanjaca zamjenjivat će onima u prostorijama Medžlisa IZ. I tako će se nastaviti potirati prava i djece i njihovih roditelja da u mjestu gdje su generacijama živjeli njihovi preci i oni žive kao svoji na svome, uživajući jednaka prava kao i građani srpske nacinalnosti.
