Bila je to zadaća koju su savjesno i odgovorno, ne štedeći sebe, izvršavali uposleni u tadašnjoj TV Bihać, Radio Cazinu i Radio Bihaću uz nemjerljiv doprinos radioamatera.
In memoriam
U vremenu kada je sve izgubilo cijenu i vrijednost, pa tako i ljudski životi, medijski radnici nastojali su da njihov glas ili videozapis dopre što dalje, a njihova riječ tada je bila jedini prozor u svijet napaćenom narodu. Pod kišom granata, s oskudnom opremom i u improviziranim uvjetima, 1992. godine formirana je Televizija Bihać.
- Televizija Bihać s radom je počela krajem septembra 1992. godine. Krenulo se s informativnim emisijama, da bi vremenom formirali ekipu novinara uz rahmetli Muhameda Mulića, snimatelja Josipa Ujevica i mladih kolega koji su u to vrijeme već imali iskustva Senada Ramića i Mehmedaliju Zulića - prisjeća se Hasan Arnautović, danas snimatelj u penziji, koji je tada bio član ekipe.
Ni u tim najtežim trenucima Televizija Bihać nikad nije prekidala emitiranje programa. Dio mlade i odvažne ekipe činila je i Almasa Đulkić, koja u to vrijeme nije imala ni 18 godina.
- Ono što mi je iz tog perioda ostalo najtužnije jeste in memoriam koji sam trebala pročitati, ali nisam mogla, kada je poginuo ratni snimatelj Muhamed Beganović, poznatiji kao Hamić. Bili smo svi uz njega vezani. Svakog dana dolazio je s terena i donosio ratne snimke. Bio je divna i draga osoba - prisjeća se Đulkić.
Sve bi ponovili
Odlazak na prve linije odbrane bilo je skoro svakodnevna zadaća, kako televizijskih tako i radijskih novinara. Skoro sva ratišta, od Bužima do Sanskog Mosta, obišla je i Gorica Bukić, tada novinarka Radio Cazina.
- Nije bilo nimalo lako, posebno što je to bilo vrijeme u kojem je trebalo izaći iz studija, otići na prvu borbenu liniju, donijeti živu priču, intervjuisati borca, razgovarati s ranjenicima u bolnici i pratiti sve ono što se dešava u zoni odgovornosti 5. korpusa - kaže novinarka Bukić, danas izvršna direktorica Kantonalnog radija.
Podrška napaćenom narodu i borcima tadašnjeg Bihaćkog okruga bili su i zaposleni u Radio Bihaću. Za novinare navikle na rad u ratnoj zoni, mir je donio novo iskustvo. Za zasluge u ratu ne traže priznanja, ali ih zaslužuju. Uprkos svemu, kažu, sve bi ponovili – za državu, narod i slobodu.
Uspostavljanje veza
Ne smije se zaboraviti ni doprinos radioamatera, koji su tada bili jedini kontakt s vanjskim svijetom. Odaslali su blizu desetak hiljada novinarskih izvještaja, ne samo u zemlji nego i izvan njenih granica. Uz njihovu pomoć uspostavilo se na desetine hiljada rodbinskih veza. I tako do deblokade, kako prenosi USKinfo.
