Onaj narod koji se nije izrazio u kulturnim formama, univerzalnim znakovima postojanja, ne postoji. Mi Bošnjaci nemamo taj problem, budući da su se naši preci na bezbroj načina apsolutno izrazili sa izuzetno visokim i kulturnim oblicima svoga postojanja.
Međutim, naš problem je ne samo u činjenici da su nas drugi sprječavali da živimo našu kulturu, već što smo sami zaboravljali našu kulturu i naše najznačajnije ličnosti ne samo u kulturnom, već i u političkom i drugim važnim domenima našeg bitisanja.
Stoga je promocija doktorata rahmetli Lejle Hairlahović_Hušić 17. marta u Bužimu, na temu „Identitet/i Muslimana u Cazinskoj krajini“, hvale vrijedan pokušaj da se naša geneza rasvijetli sa zavičajnog, vjerskog, nacionalnog i kulturno antropološkog aspekta. Promotori ovoga kapitalno vrijednog djela bili su prof. Amir Sijamhodžić i prof. Haris Suljadžić.
Doktorsku disertaciju rahmetli Lejla provela je na originalan način istraživanjem identiteta muslimanskog stanovništva Cazinske krajine. Riječ je o izrazito relevantnoj i aktuelnoj temi „koja nadilazi postojeće naučno saznanje iz područja etnologije i kulturne antropologije i čiji rezultati utemeljeno ukazuju na kompleksnost i višedimenzinalnost identitetskih procesa i to na historijski kompleksnom graničnom području“ (tvrdnja urednika).
Promotori knjige naveli su da je autorica istraživanje temeljila na brojnim izvorima (terenskim istraživanjima, analizi historijske arhivske građe, medijskog diskursa, demografskim podacima, fotografijama, analizi određenih eseja, intervjuima domicilnog stanovništva i sa ljudima iz Cazinske krajine koji žive u više zemalja Evrope i Amerike.
Njihovim uključivanjem proširila je saznanje na koji način migracije stanovništva utiču na kulturu i identitet, te kroz ova iskustva analizirala poimanja promjena koje su nastale zbog napuštanja rodnog prostora i odlaska u drugi. Autorica je šestogodišnja istraživanja obavila primjenom autoetnografskom metodom, tako da je „osigurala sistematičnost ove teme u skladu s etičkim smjernicama etnologije i kulturne antropologije naučnog rada“ (urednici).
Disertacija je obrađena preko sedam poglavlja:
• Uvoda o problematici i kompleksnosti identiteta Muslimana u Cazinskoj krajini, • Teorijski pristup istraživanju identiteta i migracija, • Cazinska krajina u Bosni i Hercegovini-historijski kontekst,
• Kako su nastali savremeni Bošnjaci, • Uloga tradicijske kulture u formiranju identiteta,
• Identiteti Muslimana u Cazinskoj krajini i • Zaključka.
S obzirom da je autorica, nažalost, umrla od posljedica korona virusa u 37-oj godini života, iako napisana i prihvaćena, doktorska disertacija nije i zvanično odbranjena, što su urednice ove knjige: dr. sc. Marijeta Rajković-Iveta, van prof. Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju,
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Ramiza Smajić, Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu, konstatovali septembra 2021. godine. Da bi pravilno shvatili po(r)uke ove knjige, čitaoce valja podsjetiti na definiciju historije („da je ona društvena nauka koje proučava prošlost, promjene koje su se desile u prošlosti, uzroke i posljedice tih promjena“). Pri tome ozbiljan historijski pristup zahtijeva da se poštuju isključivo činjenice, odnosno nedopustivo je da se izvlače zaključci koji odgovaraju aktuelnoj vlasti (bez obzira o kojoj se radi), što se kod nas događalo u posljednje tri decenije. Usto, često puta prisutno je čak i primitivno omalovažavanje određenih ljudi iz domena politike, književnosti i umjetnosti.
Naime, da bi Muslimani bili priznati kao posebna nacija u okviru SFRJ (prvo 1968., a onda i u Ustavu 1971. godine) bilo je potrebno da se maksimalno angažuju naučnici Muhamed Filipović, Atif Purivatra, Kasim Suljević, zatim Skender Kulenović, Avdo Humo, Alija Isaković i mnogi drugi, te političari Džemal Bijedić, Pozderci, Karabegović, Humo, B. Mikulić, T. Kurtović i mnogi drugi.
Jednostavno, više se nije moglo negirati ono što postoji (Muslimani kao treća nacija po brojnosti u SFRJ) jer je ono svojim postojanjem natjeralo na priznavanje. Koliko je bilo bezobzirno minimiziranje Muslimana/Bošnjaka u književnosti najbolje govori podatak da je u vrijeme moga srednjoškolskog obrazovanja u obaveznoj literaturi od Bošnjaka bio zastupljen samo Skender Kulenović u Zbirci pjesama i to zbog pjesme „Stojanka, majka Knežopoljka“, dok je ostalih sedam njegovih knjiga kupilo prašinu.
Ne zastupiti u obaveznoj literaturi jednog M. Selimovića, Maka Dizdara, D. Sušića, A. Isakovića, Ć. Sijarića, E. Čolakovića, Z. Dizdarevića, H. Kikića, S. Alića. A. Nametka, A. Muratbegovića, A.R. Bjelavca, M. Ć. Ćatića, Safvet bega Bašagića, E. Mulabdića, H. Humu, J. Musabegović, M. Abdagića, I. Horozovića, I. Sarajlića, A. Hromadžića, te kasnije i N. Ibrišimovića, Dž. Karahasana, H. Bašića i druge, najblaže rečeno, grijeh je i sramota onih koji su modelirali tadašnju književnost ne samo u SFRJ, već i u BiH. Najkraće, nijedan cilj nije toliko uzvišen da bi opravdao nečasna sredstva prema Muslimanima.
Da bi se priznala tuđa vrijednost, treba imati sopstvenu (Šopenhauer). Očigledno je da tadašnji kreatori književne politike nisu imali sopstvenu moralnu vrijednost. Stoga, zaboraviti ovo, znači stečena iskustva baciti kroz prozor.
Nažalost, nekorektan odnos prema bošnjačkim književnicima nastavlja se i danas. Jer, kako tumačiti „opravdanje“ Ministrice kulture Hrvatske (Oguljen) da Semezdin Mehmedinović (iz Tuzle) nije dobio nagradu za najbolji roman na regionalnom konkursu u Hrvatskoj samo za to jer je roman pisan na bosanskom jeziku (zvaničnmo obrazloženje!?).
Pri ovakvim i sličnim shvatanjima književnosti i morala uopšte, kako onda očekivati da pripadnik srpske nacionalnosti napiše poemu „Jasminka, majka Srebreničanka?! Autor ovoga članka na promociji u Bužimu potencirao (i problematizirao) je pitanja: zašto su najozbiljnije radove o Cazinskoj krajini napisali ljudi van Krajine, odnosno: roman „Huska Miljković“, napisao je Hercegovac Bakir Tanović, u književnoj, ali ne i u političkoj formi; „Cazinsku bunu 1950.“ napisala je Ljublančanka prof. dr. Vera Bukić- Kržišnik; „Bihać i Bihaćka krajina“ napisao je R. Lopašić, koji je idat 1943., a njegov reprint T. Dretar 1991. godine.
Istina, o Cazinskoj krajini pisali su i domaći autori: Dževad Sabljaković („Omaha 1950.“), Ramiz Duraković („Zemlja krajiška“) i Lejla Hairlahović-Mušić („Identit/i muslimana Cazinske krajine“). Da se naša (bošnjačka) adaptacija drugima ne bi ponavljala, potrebno je imati dovoljno političke bistrine i moralne hrabrosti i odgovornosti i ne dozvoliti da ikada više dođemo u stanje podložnosti i inferiornosti u odnosu na one koji negiraju našu samobitnost. U odbarni našeg identiteta najveća odgovornost je na intelektualnim elitama. Budući da je glavna odlika našeg duhovnog bića, našeg karaktera, našeg kulturnog poimanja, sloboda, nju moramo braniti po svaku cijenu. Kako su Bošnjaci širokogrudi, njima nikada nije smetao niko bilo koje druge vjere i nacije.
Oni su, posebno Krajišnici, uvijek ostajali vjerni svojoj zemlji i nisu promijenili svoj kulturološki i uopšte, duhovni identitet. Stoga je rahmetli akademik Muhamed Filipović bio u pravu kada je svojevremeno ustvrdio da „bit naše kulture, identiteta i historijskog bića, jeste sloboda, jeste jednako pravo svakog čovjeka i mi moramo i takvu Državu graditi, a ne nametati model da se diferenciramo u torove koji nas vode u propast.“ Tipičan primjer načina opstanka i očuvanja svoga identiteta je narod u Cazinskoj krajini, koji je bio (i jeste) hrabar kada je to trebalo biti, ali i human da se u nevolji pomogne susjedima (prijem blizu 20 hiljada Hrvata, izbjeglica sa područja Korduna i Banije u zadnjem ratu). Da bi određena djela, koja tretiraju Cazinsku krajinu, pored nesporne vrijednosti na duži rok imala i upotrebnu vrijednost, nije dovoljno da se priredi njihova promocija i da se na tome stane.
Stoga, imam četiri prijedloga; • prvi, da jedna ulica ili škola u Cazinu nosi ime „Lejla Hairlahović“ i da „Identit/i muslimana Cazinske krajine“ bude obavezna literatura u srednjim školama i na fakultetima; • drugi, da roman „Zemlja krajiška“, autora Ramiza Durakovića, bude obavezna literatura u srednjim školama; • treći, da knjiga „Cazinska buna 1950.“ prof. dr. Vere Bukić-Kržišnik, bude obavezna literatura na odgovarajućim fakultetima i • četvrti, da se pronađe i izvrši reprint izvještaja Komisije o žrtvama na lokalitetu „Garavice“ kod Bihaća, čije je žrtve Komisija ustanovila pojedinačno (poimenično) pod nadzorom Tužilaštva za Bosansku krajinu 1946. godine.
Komisija je imala devet članova. Petorica od njih, kao i predsjednik Komisije, bili su pripadnici srpske nacionalnosti. Tada su utvrdili da je na ovom lokalitetu ubijeno 998 osoba. Dakle, zločin velikih razmjera (H. Pozderac).
Međutim, velikosrpska politika 1991. godine tvrdila je da je na ovom lokalitetu pobijeno 3.200 ljudi, a sada već tvrdi da je u pitanju cifra od preko 13 hiljada. Kada sam prije tri godine pisao o nedopustivom korištenju ovih žrtava u dnevno-političke svrhe, jedan profesor historije me upitao: dokle je granica ovim manipulisanjima?
Odgovorio sam mu: sve dok ova cifra ne bude dva puta veća od broja žrtava genocida u Srebrenici!
Piše: H. Muratović
