Prijatna, radosna, gostoprimljiva, dočekala je nana Halima ekipu Anadolu Agency (AA) i počela salve šale, smijeha i anegdota. Bez bosanske kafe ne može početi priča, tako je to uvijek kod nje, kaže.
Evocirala je sjećanja na djetinjstvo i mladost. Rođena je Kujundžić. Odrasla je sa sedam sestara i dvojicom braće. Imala je i sestru blizanku Malku. Svi su umrli.
„Pošto je majka rano umrla, otac se brzo oženio. Imala sam maćehu koja mi je bila kao majku, ona je mene toliko voljela“, priča o svojoj ljubavi prema maćehi koju zove majkom. Spremila ju je i za udaju, i uvijek je bila tu za nju.
SVE NA DUGME
Život prije, kaže, nije bio lak.
„Sa deset godina sam počela kopati žito. Nekada sam i odjeću prala na rijeci, a dvaput sam kroz led propala. Danas kažu da je teško, a sve je na dugme. Nije ni blizu kao ranije“, kaže Halima Skopljak u razgovoru za AA.
Udala se sa 25 godina. Juso, muž sestre Ćefe, upoznao ju je s mužem Salkom. Salko ju je dugo želio upoznati. Uzeli su se 1944., a 2003. godine je Salko umro, 59 godina su proveli u zajedničkom životu. Poštovao ju je i volio.
„Nije me nikada udario. Uvijek je govorio kako ne može ničije hrane jesti, osim moje. Ko god mu je šta spremio, nije mogao jesti. A nije nikada ni zagalamio na mene“, sa sjetom priča nana Halima, ali i savjetuje sve žene:
„Budala je žena koja god pusti da je muž udara. Ja to ne bih dala nikada.“
Na Halimi kraljevsko plavi kat. Dobila ga je od muža Salke koji ga je donio s hadža 1990. godine.
„Uvijek sam katove nosile, nisam nikada suknju obukla. A ni hlače“, ističe nana.
LJUBAV ZA UNUKE I PRAUNUKE
Rodila je trojicu sinova i ima tri snahe, Salku, rahmetli Hajru i Ismeta, te Mirsadu, Šemsu i Alemu.
„Djeca su uvijek tu šta god mi treba. Odakle god mogu, oni su meni donosili. Moja djeca su plaho dobra, evo i sad, samo nose“, kaže nana Halima, dodajući kako je snahe paze, pospreme joj kuću, naprave ručak ili večeru. A za doručak najviše voli kukuruzu, sir i kajmak, bez toga joj dan ne smije proći.
Ima i osam unučadi. Edina, Enes, Nedima, Sanel, Enesa, Selver, Halima i Ninela. Unuci, iako danas imaju svoje porodice, vole doći nani Halimi. Ta je ljubav prisutna još odmalena.
„Ne sjećam se da je ikada zagalamila na nas. Mi smo svi išli njoj kad bismo bili mokri zimi, prije negoli odemo kući. Kod nje se osušimo da nas roditelji ne bi ružili“, sa sjetom priča unuka Enesa Jašarević, Salkina kćerka.
Nana je tu i za svaki savjet, a posebno onaj zdravstveni.
„Nana Halima je kao hodajuća enciklopedija. Koga god nešto boli, nana ima lijek za to, i to sve prirodne lijekove. Tako da za svaki zdravstveni problem pitamo nanu“, kaže unuka Ninela Suljetović, Ismetova kćerka, dodajući kako su se često pred njenom kućom igrali kao djeca. Nana bi im iznijela da jedu, komad pogače namazan domaćim kajmakom, i nastavljali bi sa igrom.
ODLIČAN VID
Djeca su joj najdraža. I tuđa i njena. Nije dala da se djeca ruže ili tuku. I to sve pamte i njena praunučad kojih ima četrnaestero: Lejla, Tarik, Ajna, Mahir, Lamija, Berina, Rijad, Nejla, Alema, Amina, Dalila, Hamza, Asja i Šemsudin.
„Nani idem svaki Ramazanski i Kurban-bajram, poslije bajram-namaza. Iz džamije odem odmah sa babom i djedom. Najviše volim kad nana napravi burek, tortu i baklavu“, priča praunuk Hamza Suljetović, dok praunuka Alema Skopljak navodi da joj je najzanimljivije kako nana ima dobar vid jer ponekad prođe neka životinja, nana je vidi, a oni ne.
„Svaku noć, kada nastupi akšam, kaže nam: ‘Sklonite se u kuću, učio je ezan, možete pasti'“, uz osmijeh priča praunuka Alema.
Bajramski pokloni su djeci najdraži. Uvijek se nađe za svakog ponešto.
„Kada joj djed Šemso kupi nešto da jede, ja joj odnesem, a nana mi kaže: ‘Hvala, nisi trebala'“, kaže praunuka Dalila Skopljak, dodajući kako joj je najdraže s nanom zaigrati kolo.
Uvijek je imala para sa strane, pa i u Njemačkoj, u kojoj je bila u izbjeglištu početkom rata, učila je Kur'an i tako zarađivala koji dinar, pa i dijelila onima kojima treba.
DOKTORIMA IDE KAD IH POŽELI
Lijekove ne voli. I kada joj doktor propiše nešto da pije, vješto to izbjegne, kroz smijeh pričala je Halima.
„Odveli su me u Matuziće doktoru Sejdinoviću. Pita on mene što sam došla, rekoh mu: ‘Poželjela sam te, doktore’. On se smije, a ja sam se uvijek voljela šaliti s njim. Kaže on meni: ‘Tebi nije ništa. Od jutros sam ih petnaest pregledao, zdravija si od sviju’. I zato meni lijekova ne treba, ja ih neću. I nemojte mi ih donositi. Meni ništa ne škodi, hvala Bogu, i sad ako čujem harmoniku, ja ću poigrati“.
Zaigrati kolo joj je nešto najdraže, pa i danas u 101. godini života. Često zaigra kada proslavlja rođendane unučadi ili praunučadi.
„Imali smo mi harmoniku, znali smo i svirati i igrati. Jednom nas se šest uhvatilo u kolo u džamiji u Jevadžijama. Vidimo nema hafiza efendije, odemo mi u sobu, široka je za kolo. Zasviramo i zaigramo kolo, kad hafiz na vrata. Na nogama su mi bile debele čarape i nije mi bilo bitno što će nas istući“, kroz smijeh priča nana.
Smijeh, veselje, radost. Iako neki nisu mogli doći zbog obaveza, ipak većina potomaka na okupu. Sreća se vidi na njihovim licima, a posebno na njenom. Djeca su joj smisao života, zaključila je, dodajući da voli i komšiluk. Obiđe sve redom prije ramazana, za Bajram, ali i bez povoda. Komšiluk je, kaže, pored djece najvažniji. I treba ga njegovati.
Uz smijeh je završila razgovor. Ispratila je ekipu Anadolu Agency na vratima, kaže da se gost ne ispraća sjedeći. Dočekala na vratima, i tako i ispratila. Sa osmijehom u 101. godini života. I bez ijedne tablete.
