Turski predsjednik Erdogan tokom vikenda je naložio Ministarstvu vanjskih poslova da se ambasadori ukupno deset zemalja, među njima i amabasador Njemačke, proglase nepoželjnim osobama. Međutim, nakon sjednice vlade, u ponedjeljak uvečer, njegov ton postao je pomirljiviji. Kako je rekao, amasadori su odstupili od klevetanja zemlje. Također, je izrazio nadu da da će ambasadori ubuduće u svojim izjavama u vezi sa suverenim pravima Turske biti oprezniji, piše DW.
Ta Erdoganova izjava uslijedila je nakon saopćenja ambasade SAD i ostalih zapadnih diplomatskih predstavništava da su se u skladu sa članom 41. Bečkog sporazuma pridržavali diplomatske konvencije da se ne miješaju u unutrašnja pitanja zemlje domaćina.
Posmatrači međutim govore o strateškoj dvosmislenosti koja Erdoganovim ljudima omugućuje da tvrde da se Zapad predao, dok engleska verzija pokazuje da je Zapad zadržao čvrst stav kada je riječ o ljudskim pravima.
Strane diplomate su prethodno zajednički zatražile oslobađanje kulturnog mecene Osmana Kavale koji je četiri godine u zatvoru, bez da je prethodno osuđen. Evropski sud pravde još je u decembru 2019. godine zatražio njegovo oslobađanje.
Koji su politički razlozi?
Erdogan vjerovatno želi da skrene pažnju s domaćih političkih problema, smatra ekspertkinja za Tursku Šarlote Jopien. Ona kaže da je turski predsjednik pod velikim pritiskom i da je njegova popularnost posljednjih mjeseci znatno oslabila. Njena analiza poklapa se sa podacima nezavisnog instituta za ispitivanje javnog mnjenja "Avrasya", koji pokazuju da Erdognova stranka AKP trenutno nema podršku ni 30 posto birača.
Izgleda da je ta slabost dovela do ujedinjenja opozicije koja je godinama bila podijeljena. Kemalistička CHP i nacionalno konzervativna stranka IYI trenutno bi zajedno osvojile više od 40 posto glasova.
S obzirom na to da postoje i druge manje stranke koje su protiv Erdogana, kao i prokurdski liberalni HDP koji ima podršku nešto manje od deset posto birača, šef države i njegova stranka morali bi da strahuju za pobjedu na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima.
Zašto Erdoganova popularnost opada?
Erdoganovom rejtingu prije svega šteti loša ekonomska situacija. Stopa inflacije je trenutno 20 posto, korupcija je u porastu, a vrijednost turske lire nastavlja da opada. Početkom sedmice za jedan američki dolar moglo je da se dobije rekordnih 9,59 lira. Nakon Erdoganovih pomirljivih tonova lira se ponovo oporavila.
Posljedice slabljenja domaće valute koje traje već duže vremena, su velike: važan uvoz od koga Turska zavisi postaje sve skuplji. Mnogi Turci su u dolarima uzeli kredite koje više ne mogu da otplaćuju. Zbog inflacije su se također povećali svakodnevni troškovi.
Da li je bilo sličnih slučajeva?
Bez obzira da li se radilo o diplomatskoj krizi nastaloj zbog njemačkog novinara Deniza Judžela, koji je neko vrijeme bio u zatvoru u Turskoj, ili o sporu sa SAD i Francuskom u vezi s masovnim ubijanjem Jermena u Osmanskom carstvu za vrijeme Prvog svjetskog rata, nije prvi put da Erdogan pokušava skandalom da regrutuje svoje pristalice.
Često su tada na meti druge zemlje, koje Tursku navodno žele da ugroze. Ili mediji koji navodno netačno izvještavaju. Taktika polarizacije dio je uvijek iste kalkulacije: računa se s tim da će kurs konfrontacije sa stranim neprijateljim naići na podršku mnogih nacionalistički orijantisanih Turaka. Na taj način se i opozicija primorava da podrži "nacionalnu liniju".
Kakve su reakcije?
Međutim, izgleda da Erdoganova računica u vezi s opozicijom ne funkcioniše. Njegovi politički protivnici ne ustručavaju se od oštrih kritika. Šef najveće opozicione stranke CHP, Kemal Kilicdaroglu, poručuje da šef države pokušava da stvori razloge za pad ekonomije, koju je sam upropastio.
Slično govori i predsjednik Stranke za budućnost, Ahmet Davutoglu, bivši ministar spoljnih poslova i bivši premijer. On smatra da nije riječ ni o Osmanu Kavali, ni o nezavisnosti pravosuđa, već da Erdogan samo želi da polarizuje: "Umjesto državničke logike on koristi vulgaran jezik. To je sramota za našu zemlju".
Šta Erdoganu preostaje?
I pored oštrih kritika u zemlji i pritiska spolja, turski predsjednik i dalje ima načina kako da i sam vrši pritisak – recimo približavanjem Turske kao članice NATO Rusiji. Ankara je od Moskve već kupila raketni odbrambeni sistem S-400 i pored protivljenja saveznika i izričitih zahtjeva SAD. Vašington je nakon toga odbio da isporuči Turskoj borbeni avion F-35.
U predsjedničkoj palati u Ankari sada se, pored kupovine drugih sistema protuvazdušne odbrane, razmišlja i o kupovini ruskih borbenih aviona. To nije mala stvar, jer je vojska Turske druga po velični u zapadnoj vojnoj alijansi.
