Kao dio stručnog tima za nadzor iz SSSR-a, pratio je gradnju od temelja, a dugogodišnja želja da je ponovo obiđe napokon mu se ispunila
- U Zvorniku sam proveo značajan dio života, jedan od najljepših perioda, koji ću pamtiti zauvijek. Bio sam okružen zanimljivim jugoslavenskim prijateljima s kojima me nije vezao samo posao nego i iskreno druženje i prijateljstvo. I danas pamtim prijatelje kao što su bili Toma Tomić, Hamdija Rešić, Beba i Milan Ostojić, Pero i Ljubiša Mlađenović, Snežana Savić-Alempić – kazao je Pisarski.
Za fabriku glinice prvi put je čuo u Sarajevu 1972. godine u „Energoinvestu“, kada još nije bila određena lokacija za njenu gradnju.
- Ja sam 1976. došao u Zvornik, nakon što je odlučeno da se tu gradi. Sa mnom je bila grupa sovjetskih stručnjaka Svesaveznog instituta VAM iz Sankt Peterburga, a bili smo zaduženi za elektrosnabdijevanje i sve poslove vezane uz elektroopremu. Fabrika je zvanično puštena u rad 1978., a ja sam ostao još godinu i po s ostalim specijalistima i pomagao u izvozu njihovih proizvoda – prisjetio se Pisarski.
Dodao je da je posebno zadovoljan što postavljena ruska oprema i danas radi i istakao zadovoljstvo što je pokrenuta gradnja novih pogona i modernizacija.
- Dok smo obilazili fabriku, susretao sam radnike koje ne poznajem, ali su svi bili vrlo ljubazni. Jedan od njih, mislim inžinjer, rukovao se sa mnom i rekao da je radio s dokumentima koje sam ja potpisao – naveo je Pisarski.
Nekad je Zvornik bio ljepši
- Zvornik me iznenadio gustom gradnjom. Neke dijelove nisam prepoznao. Postao je savremeni grad s trgovinama, restoranima, kafićima, ali ipak se izgubila čar onog tihog, provincijskog gradića kakav je bio prije 38 godina i kakvog se s radošću sjećam – rekao je Pisarski.
