U tom gradu u pokrajini Karabah, udaljenom 350 kilometara od Bakua nije ostalo ništa, osim temelja kuća i zgrada koje svjedoče da su tu nekada živjeli ljudi.
Prije prvog azerbejdžansko-armenskog rata u Karabahu 90-ih godina prošlog stoljeća živjelo je oko 40.000 Azerbejdžanaca, ali 1993. godine armenske snage su na silu otjerale civile koji su bježali prema istoku, a oko njih 1.000 nije imalo tu sreću.
Nakon tri decenije okupacije i posljednjeg oružanog sukoba s armenskim snagama 2020. godine Azerbejdžan je povratio Agdam zajedno s većinom ostalih teritorija okupiranih 90-ih godina. Sukob je izbio krajem septembra 2020. godine, a nakon 44 dana i azerbejdžanskog napredovanja, više od 10 hiljada poginulih vojnika na obje strane, u novembru je konačno potpisan mir.
Pod pokroviteljstvom Moskve postignut je sporazum prema kojem su se Armeni povukli s teritorija, a duž linija kontakta su raspoređene ruske mirovne snage koje i danas kontroliraju dio Karabaha.
Agdam je tokom 90-ih bio ruta za bijeg iz Kodžalija, mjesta gdje se desio jedan od najvećih zločina tog rata. U masakru poznatom kao Genocid u Kodžaliju 1992. godine u jednom danu ubijeno je 613 ljudi, u mjestu koje je naseljavalo oko sedam hiljada Azerbejdžanaca.
Nizom programa u mnogim azerbejdžanskim gradovima obilježena je 29. godišnjica tog zločina.
Bijeg ka Agdamu je bio koban za veliki broj stanovnika Kodžalija. Jedan od oficira tog rata Zahid Bey ispričao je za Fenu kako su te kobne noći civili preko minskog polja i planina bježali, te tražili put u slobodnu teritoriju.
"Sve se desilo u noći s 25. na 26. februar, ali već deset dana ranije grad je bio okružen. Pokušali smo izvući ljude, ali su nam rekli da je 366. puk bivšeg SSSR-a zajedno s Armenima okružio grad. Civili su ostali okruženi, imali smo informaciju o tome i željeli smo ih izvući. Navečer smo pokušali, ali Armeni su već bili ovdje i počela je razmjena vatre. Ljudi su bježali niz planinu i Armeni su počeli pucati. Tog dana smo izvukli 30 poginulih i 15 ranjenih", kazao je.
Istakao je da su među ljudima koji su pobjegli niz planinu bila jedna majka sa dvoje djece u naručju. Jedno je već bilo poginulo, a ona to nije znala.
"Nakon izvlačenja ranjenika prošli smo malo dalje, iza planinskog vrha, smo vidjeli da na zemlji leže stotine ljudi. Nismo znali za to. Čuli smo pucnjeve. Vidio sam stotine mrtvih. Bio sam u šoku pao sam na koljena. Činilo mi se da ću umrijeti. Tamo su ležali ljudi različitih uzrasta. Bilo je tu žena djece muškaraca, trudnica. Naša tradicija ne poznaje borbu protiv žena i djece. Dugo sam bio u šoku", ispričao je.
Tvrdi da su tokom nekoliko mjeseci s tog područja izvukli 1.280 tijela.
"Te noći, noći Kodžalijskog genocida bilo je ubijeno 613 ljudi, a tokom nekoliko mjeseci ubijeno je 1.280 ljudi čija tijela sam lično izvlačio", zaključio je.
O razmjerima zločina, svjedoči i jedna od najstarijih džamija s tog područja, Džuma, koju je armenska vojska koristila kao štalu. Nakon oslobođenja, džamija je zapaljena.
Uništen je također kulturni spomenik nekadašnja rezidencija Panah Ali Khan of Karabakha, osnivača i prvog vladara Karabaškog carstva, a armenska vojska je u pokušaju da uništi svaki dokaz o azerbejdžanskom postojanju na tom području uništila i groblja.
Agdam su od rata 90-ih pa do kraja posljednjeg sukoba u novembru 2020. armenske snage koristile kao tampon zonu.
Teritorije koje su bile pod kontrolom Armenaca predstavljaju oko 15 posto ukupne teritorije Azerbejdžana. U gradovima poput Fuzulija, Jabrayila i Zangilana, armenske snage su tokom povlačenja uništavale objekte. Materijalna šteta na tim teritorijama procijenjena je na više od 100 milijardi dolara.
Zbog toga Baku sprema tužbe protiv Armenije pred međunarodnim sudovima nakon završetka zvaničnih procjena.
Danas, svaki pokušaj za povratak Azerbejdžanaca na to područje je nemoguć, prvenstveno zbog velikog broja mina koje ih je armenijska vojska ostavila u Karabahu kao podsjetnik da su nekada i oni boravili tu, ali i iz razloga što nijedna od kuća nema ni osnovne uvjete za život. Azerbejdžanska vlada najavila je rekonstrukciju i sanaciju kompletnog područja Karabah, a uskoro će i u jednom od razrušenih gradova u blizini Agdama svečano otvoriti i osnovnu školu.
Međutim, za kompletno deminiranje tog područja potrebno je oko 15 godina, nakon čega će Grad duhova u Karabahu konačno dobiti priliku za novi početak.
