Silno su se Bužimljani zamjerili Omer-paši Latasu. Kazna je bila tako strašna da se očituje i danas, 170 godina nakon njegovog boravka u Krajini. Kazuje se da se pojavio od Livna i da je već pred Bosanskim Petrovcem palio sela da opomene uzjogunjene krajiške glavurde da se reforme konačno moraju prihvatiti. Cijeli se dan vojska spuštala niz Ripački klanac, gdje ga čekahu kapetani Biščevići, i Beširevići, i Krupići, i Badnjevići i svi mu se pokloniše. Dočekaše ga kao da je sam veliki vezir došao u najzapadniji ćošak carstva.
Omer-paša ih gledaše s visoka i s čuđenjem. Ophrvan nevjericom i okružen mrgodnim Arnautima, gazio je po serdžadama prostrtim do obale Une, gdje je bio razapet šator s odabranim krajiškim jelima. Išao je kao da gazi po trnju, na prstima, oprezan, iščekujući da će odnekud svaki čas iskrsnuti nevolja i da će ovi prijetvorni Krajišnici, o kojima se samo zla naslušao, suknuti odnekud u buljucima i zgrnuti ga u rijeku. Čuli su oni da on ne zna plivati i znaju odavno svi ovdje u Krajini da je kod Ličana tako – plaše se vode k’o crnog vraga.
Kasnije, dosađujući se u izgnanstvu u Stambolu, svi su se krajiški begovi kleli da tog dana nisu imali nikakvog plana osim da ga dočekaju kako priliči carskom dostojanstveniku i da ga ugoste kako je to u Krajini oduvijek bio običaj i red. Ali jednu sliku nisu mogli podnijeti. Nakon ugodnog ručka, kada je i sam serasker shvatio da ga niko neće hitnuti u vodu pa razvezao nadugo i naširoko, zlateći im ruke koje su spremile sva ona divna jela i hvaleći im poklone koje su naredali pred njim, začu se svana nekakva graja. Kao da je to bio neki tajni znak, Latas prestade s pričom i pozva ih da izađu jer ima i on jedan poklon za njih.
Kada su izašli iz šatora, vidjeli su krajiški vođi svjetinu kako se slijeva sa svih strana i smije se, podrugljivo, a neki su, osokoljeni Latasovim vojnicima, kupili fuškiju s puta i bacali je u centar oko kojeg se sve komešalo. Na pljesak Omer-pašinih dlanova, Arnauti razgrnuše narod i pred njima se ukaza iznuren starac zarastao u bradu, u dugoj večernjoj haljini kakvu nose franački grofovi. Haljina mu sva bijaše umazana konjskim izmetom, a sjedio je na magarcu, okrenut naopačke i držeći mu se za rep. Bio je to Ali-paša Rizvanbegović. Iako već bijahu došli do njih glasovi o tome kako ga serasker vodi sa sobom optuženog da je bunio ljude po Krajini, ova slika ih je sviju zaprepastila. Poruka je bila sasvim jasna i te noći niko u Krajini nije usnio. Da nam se tako bezočno “posere u tevsiju” i na naše gostoprimstvo, ibretili su se svu noć begovi i age po Krajini. Eto, to je prava istina, i ta je slika napunila onaj top na cazinskoj tvrđavi kojim se Krajina poziva na oružje i sve što može nositi sablju okupi se pod tunjom na Todorovu i stušti se za Omer-pašom i njegovim Arnautima koji su već bili zamakli niz Unu prema Banjoj Luci.
Kada je Omer-paša potukao Krajišnike, odredi im on kazne, a najteža dopade Bužimljanima. Razlog je sasvim jasan – na čelu pobune stajao je Alija Kedić iz Elkasove Rijeke. Taj je godinama jahao s Hasanagom Pećkim pa ga onomad bosanski vezir Mahmud Hamid-paša odvede u izgnanstvo skupa s njegovim gospodarem, koji mu na jednom od konaka do Stambola reče da je mlad i da će se vratiti i da ne da nama krajiškog, pa neka leti glava s ramena. Ako se predaš, govorili su mu jedni, Omer-paša će te posjeći i zakotrljat će ti glavu niz bužimske strane, k’o u pjesmi. Drugi mu govorahu da će ga okovati u lance “i odvest će te u Stambol, a ti, Ale, najbolje znaš šta je izgnanstvo”. Ali, Omer-paša ne učini ni jedno ni drugo, već mu oprosti kao ni jednom od kolovođa pobune i ostavi ga u Krajini.
Alija Kedić tad mu dade čvrstu vjeru da više neće podizati oružje protiv sultana. I Ispuni Alija obećanje i pogibe u vrh deset godina kada ga Omer-paša pozva da povede Krajišnike na Hercegovinu. Kazuje se da ga je u Mostaru Omer-paša zagrlio i rekao mu ovako: “Aferim, Kediću gazijo, ti si se prije deset godina bunio protiv sultana, a sada valja da vojuješ za njega, treba da rastjeraš s Krajišnicima te buntovnike.” A Ale mu odgovori: “Hoću, čestiti pašo, jedva čekam da udarim na onu eškiju, da je uništim ili glavu da izgubim.”
Šezdeset osam godina nakon ovog razgovora historičar Nićifor Dučić objavljuje u mostarskoj Zori tekst pod naslovom Smrt Ale Kedića. U tom tekstu, koji bužimski istraživač Amir Sijamhodžić oživljava u zbirci zapisa o Bužimu pod naslovom Slovo o zavičaju, Dučić opisuje Kedića kao grdosiju, “visok preko šest stopa, razvijen, plećast i neustran junak”. Opisuje on i juriš Krajišnika preko Miholjijeh dolova na pobunjenike utvrđene u stijenama poviše Trebinja. Završava ga ovako: “Ale Kedić mjesto da bježi sa svojim Krajišnicima natrag, junački jurne naprijed na konju s golom sabljom u ruci; ali se brzo stropošta s konjem ujedno od zubačkih džeferdara. Osta tu na vječnoj straži!”
A Omer-paša kaznu namijenjenu Ali Kediću podijeli na cijelu kasabu. On, nadaleko poznati bužimski sajam, na koji su dolazili trgovci čak iz Banje Luke, iz Jajca, iz Gline, iz Slunja, iz Knina, iz Dalmacije, i cijelu upravu i sve službe carske preseli u Bosansku Krupu. Putevi prema Bužimu uskoro potpuno usahnuše, a pod tvrđom njihaše se zlokobno zahrđali kantari. Malo ko je nakon Omer-pašine kazne svraćao ovamo. Čuveni bužimski sajam, koji se odvijao pod ovim zidinama, živio je još samo u pričama sjetnih djedova. Oni ga ne prežališe pa svaku priliku iskorištavaše da pričaju o njemu.
Tako je narodnom učitelju Simi Momčiloviću prije kojih stotinu trideset godina o slavi bužimskog sajma pripovijedao hadžija Omer Šahinović – imao je preko stotinu jedanaest godina. U tekstu objavljenom 1888. godine u Bošnjaku Momčilović hadži Omerove riječi donosi ovako: “Bužim je nekada bio slavan: tu ti je bio rašteo od žita i blaga, to je trajalo sve do sarašćera, taj premjesti sve u Krupu, samo ovdje ostade mudirluk, koji je sve do preklani trajao, to je bilo pred 34 godine, od to doba poče Bužim padati, te eno ga, pogledaj, kako se obrušio, tu je bila trgovina takogjer u prva vremena važna; jesi li vidio, upre rukom na južnozapadnu stranu, koliko je još danas ondje zatvorenih dućana; oni su dućani davali robu po svoj Krajini, a danas nema nego dva-tri koji ponešto, i to samo petkom trguju...”
Za ovu utvrdu što se popela na brdu ponad potoka Bužimkovca i Pomojdana, pa bdije danonoćno nad čaršijom prostrtom u daljini, stručnjaci kazuju da je jedan od najuglednijih i najvećih srednjovjekovnih gradova u Bosni. Nad glavnim ulazom, koji danas obnavljaju, bio je prije kojih stotinu godina uzidan kamen s natpisom i porodičnim grbom graditelja. To je čuvena Glagoljska bužimska ploča, a jedan austrougarski kapetan odzida je i odnese u Zagreb. I danas ona stoji tamo, u Muzeju grada, i na njoj posjetitelji čitaju ovo: “Ta grad sazidal iz fudamenta izibrani knez Juraj Mikuličić, ono vrime va vsei hrvatskoi zemli bolega človika ne biše, zač u krala Matijaša u veliki počteni biše, zač ot cara turskoga ugrskoj zimli mir našal biše. I car rimski, ta ga dobrim človikom zoviše. I vsaki ot tih poglavit dar dal mu biše. A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše. I ti se oće takim človikom zvati, neka s takav grad iz fudamenta ima izzidati tere ima svoi bitak.” Kako je Juraj Mikuličić napustio ovaj svijet 1495, tako je ploča klesana nakon te godine.
Ali dokumenti koji isplivaše iz historijskog mulja ne dadoše ploči za pravo. Nije istina da je grad “zidal Juraj Mikuličić”, pogotovo ne iz fundamenta. Ova je tvrđa, kazuju historičari, postojala i prije nego će se Juraj pojaviti u Bužimu. Radoslav Lopašić iznosi neke dokumente iz zagrebačkog arhiva i njima dokazuje da je grad Bužim postojao i stotinu godina prije nego će Juraj Mikuličić hodati ovim svijetom. Tada je bio kraljevski grad, pa ga godine 1336. kralj Ludovik daruje nekom Grguru Gallesu. Kasnije ga zatičemo u vlasništvu Ivaniša Čavskog, potomka Grgurovog, a onda ga dijeliše njegovi potomci Ivan i Nikola. Nakon toga nestaje Bužima potpuno u historijskoj ponornici, da bi ga, kada se ponovo pojavi, zatekli u vlasništvu knezova Celjskih. Kada su Celjski pali u nemilost, a kralj Ladislav zapao u finansijsku krizu, založi on Bužim kod Dore Blagajske, supruge Martina Frankopana, za 12.000 forinti. Njegov nasljednik kralj Matija potvrdi Martinu Frankopanu grad Bužim kao nasljedno dobro, ali ga nakon njegove smrti, zbog uvjeta koje Martin za života ne ispuni, darovaše Jurju Mikuličiću. Bilo je to 1479, dakle šesnaest godina prije Jurjeve smrti.
Vjerovatno je Juraj Mikuličić obnovio grad, a možda dozidao i vanjski zid, pripremajući ga za odbranu od Osmanlija. Istina je i da ga je kralj Matijaš bogato darivao za njegove zasluge u mnogim ratovima, pa mu darivaše i Ostrovicu i Ostrožac na Uni, a kralj Maksimilijan kraljevski grad Mutnik. Uglavnom, kada je dotjerao Bužim, obnovio mu zidine i opravio i dozidao kule i ostvario svoj davni san koji su njegovi pređi ponijeli još iz Šibenika, da imaju takvu gospodštinu i takav grad, najveći na Krajini, poče se Juraj Mikuličić zvati knezom bužimskim.
Dokumenti što ih je plima historije izbacila na obale našeg doba demantiraše i ovu rečenicu: “ono vrime va vsei hrvatskoi zemli bolega človika ne biše”. Iščita iz njih Radoslav Lopašić kako je desetak godina pred smrt Juraj Mikuličić, gospodar tolikih gradova i gospodština po cijeloj Slavoniji, udario silom i oružjem istjeravati pravdu sa slabašnim menićkim plemićima koji bijahu pod zaštitom knezova blagajskih. Piše Lopašić ovako: “(...) radi zemljišnih medja sam sebi pravdu odkroji, davši sa mnogo plugova Menićke zemlje orati, pa pošalje na Meniće čitavu vojsku oružanih ljudi, koji na nevoljne plemiće navališe i njih petoricu smjesta usmrtiše...”
Nakon ovog događaja pojavljuje se na historijskoj sceni Juraj Mikuličić kao sasvim istrošen i moralno skršen čovjek. Najednom želi putovati u Rim. Razlog, onaj zvanični, bio je potraga za zdravljem, a o stvarnom možemo samo naslućivati. U pismu potvrđenom pred kaptolom u Kninu, godinu prije smrti, posini on svog šurjaka Ivana Keglevića i za 5.000 forinti predade mu sva svoja imanja. Očito je da je Juraj Mikuličić bio svjestan da mu prijeti smrtna opasnost i da je htio pobjeći. Ali nije uspio. Kažu da je imao ozbiljnih razmirica s banom Ivanom Korvinom i da je otud, kako to piše i na ploči, smrt došla.
Ipak, titula kneza od Bužima, koju je uzdigao Juraj Mikuličić, nije pretrpjela gotovo nikakve štete. Govori o tome ceremonija kojom je Ivan Keglević uveden u gospoštinu Bužima. Nije bilo tadašnje plemićke porodice a da nije nekog poslala na Keglevića dvore. Red kočija što cijelu noć stajahu pod gradom koji je plamtio u svjetlu i bliještao u muzici protegao se sve do Mrazovca.
A istinsku vrijednost dat će tituli bužimskoj Ivanov sin Petar Keglević. On će ovu porodicu uzdići uz rame Frankopanima i Zrinskim i postati hrvatski ban, a od Bužima, iskorištavajući njegove rude i ostalo bogatstvo, načiniti takav centar da će se u njemu jedno vrijeme kovati i novac. U njegovoj sudbini potvrdit će se opet bužimsko prokletstvo. Najednom je Petar posrnuo. Kazuje se da je zloupotrijebio službu i ogrezao u korupciji i mitu, u pijančevanju i razvratu, u bjesomučnom proganjanju slabijih od sebe i u svakom drugom moralnom slomu, te je na kraju i tamnice dopao.
Kako god je slomu Jurja Mikuličića prethodio besmisleni sukob s plemićima Menićkim, tako je i slomu Petra Keglevića prethodio sasvim bezazlen događaj. Naime, priča Radoslav Lopašić, godine 1527, dok je Petar boravio na osmanskoj međi, uzvrpoljiše se zarobljeni osmanski vojnici u bužimskim tamnicama i napadoše stražu te ih sve podaviše. Kad je to čuo ban Ivan Karlović, on odmah povede vojsku iz Mutnika i opkoli Bužim. Bojeći se da Osmanlije ne dojave to glavnini osmanske vojske, Ivan Karlović pristade da ih pusti da s mirom idu kud hoće, samo neka mu predaju grad. Kad se vratio kući, Petar Keglević bijaše zadovoljan s Karlovićevim postupkom, ali, nakon izvjesnog vremena, neki crv poče rovariti po njemu i nikako mu ne dade mira te ti se on spakova i ode u Budim. Tamo, na kaptolu, opovrgnu svoju prvotnu izjavu da je zadovoljan kako mu je Ivan Karlović predao grad, te zatraži naknadu štete i svom silinom zakorači u vlastitu propast.
Ali sve to više nije bilo važno. Osmanlije ozbiljno kucaše i na bužimska vrata. Legenda kaže kako je grad zauzelo sedam seljaka iz Jezerskog. Svaki od njih imao je po jedan veliki bajrak, pa su došli na brdo Palasak, ne pokazujući svoja tijela, već samo one bajrake. I tako su neprekidno trčali s jednog kraja na drugi i mahali bajracima. Opkoljenicima u gradu, koji je branila malobrojna i iscrpljena posada, nezadovoljna jer već dugo nisu primili plaću, učini se da se iskupila ogromna vojska, te ti se oni pokupiše i napustiše grad. Tad seljaci nahrnu u grad, dohvate se topova i udare po bjeguncima dovikujući im:
“Bježi,bane, niz bužimske strane
Drž' se bane za johove grane
Ne goni te Ali-paše vojska
Već te goni sedam Jezerana.“
Interpretirajući ovu legendu, Radoslav Lopašić spominje devetoricu “bajraktara”.
Piše on ovako: “Današnji stanovnici Bužima pripoviedaju, da je grad Bužim osvojilo devet Turaka, a ti da su se zvali: Šahin, Čerkin, Sikleuša, Harčeta, Kalauz, Abdija, Pajalin i Selim. Posljednji da je bio Ciganin, a od njega da je poteklo pleme Alkasova rieka. Od ovih devet plemena ima danas u Bužimu sedam stotina kuća muhamedovskih. Biće pak u Bužimu, koji je bez boja i u miru posjednut, ostalo i dosta starih stanovnika, koji se poturčiše.”
Možda bi i moglo biti tako kako narod pripovijeda da nije tog nesretnog Ali-paše. Naime, Amir Sijamhodžić u svojoj analizi starih tekstova o Bužimu navodi niz nelogičnosti – Bužim je, kao i Cazin, 1576. zauzeo bosanski beglerbeg Ferhat-paša Sokolović, a Ali-paša iz pjesme mogao bi biti bosanski vezir Ali-paša Hećimović, koji je predvodio Bošnjake 1737. u pobjedi protiv austrougarske vojske pod Banjom Lukom. Te godine, kazuju historičari, dok se vodila bitka za Banja Luku, Bužim je, zahvaljujući upornosti malobrojne posade i naroda, a posebno žena, izdržao četrnaestodnevnu opsadu.
Kada je poredao historijske fakte, Sijamhodžiću se činilo izvjesnijim da je pjesma nastala 1737. godine i da su, vjerovatno, Jezerani pohrlili upomoć opkoljenim Bužimljanima kada je doletjela vijest o pobjedi bosanske vojske pod Banjom Lukom, ali, i da je tako, to opet ne mora značiti da se legenda, ili predanje, odnosi na 1737, a ne na 1576. godinu. Predanje veze drugačijim iglama od onih kojima štrika historija. Ono ne poštuje vremenske mjere koje zidaju ljudsku svakodnevicu i kojima se čovjek usađuje u put koji je ostavio iza sebe u povijesti. Ono ima svoje vrijeme, nedokučivo vrijeme pripovijesti, gdje godine i stoljeća lete na sve strane kao jabuke nad žonglerovim dlanovima i vežu se jedni za druge po nekim daljim i dubljim, razumom nedokučivim mjerilima.
