Sve velike poslijeratne investicije zaobišle su ovaj kraj, zbog čega se mještani pitaju da li se radi o pukoj slučajnosti ili bahatom i neodogovornom odnosu svih dosadašnjih vladajućih struktura.
Prije rata je ovdje živjelo oko 4.000 stanovnika, a prema zadnjem popisu ima ih 1.600, od čega ih polovica živi u Bihaću, odakle ih velik broj odlazi u zemlje Evropske unije, tragajući za boljim životom.
"Svaki važniji projekat u ovom kraju bio je opstruiran od određenih krugova vlasti, počevši od tvronice vode, fabrike gipsa do hotela, koji je trebao biti izgrađen na Štrbačkom buku, te ostali projekti koji nikada nisu realizirani. Sve su to milionske investicije, koje su ovom kraju mogle osigurati budućnost i zbog toga ovo područje danas polako odumire. Poražavajuća je činjenica da u ovdašnjim trgovinama nemate pelena za djecu, jer se ovdje djeca skoro i ne rađaju. Sva ova naselja zajedno danas imaju pola odjeljenja učenika koji su se upisali u prvi razred", kaže Hrnjica Zarif (45).
Zaobišle ih kapitalne investicije
Njegov otac Alija Hrnjica (88) nekada je radio u zagrebačkom Tempu i svaki dan ranom zorom nekoliko kilometara pješačio do Kestenovca, sela koje se danas nalazi u susjednoj Hrvatskoj. Na tom području nalazi se srce Nacionalnog parka Una i njegov najvrijedniji biser vodopad Štrbački buk. Prije rata ovdje se dobro živjelo, a danas ovaj kraj izgleda pusto, bez nade da će dočekati bolju perspektivu.
"Na putu koji vodi prema vodopadu Štrbački buk do rata je postojao most, koji je preko rijeke Une vodio u Kestenovac, odakle se vozom putovalo u Zagreb, Sarajevo ili Beograd. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća tim putem i preko tog mosta sam odlazio na posao. Za Liku, Krbavu i cijeli ovaj kraj Štrbački buk je nekada bio velika prehrambena industrija i tu je bilo smješteno mnogo mlinova. Na bazenima koji su tu nekada postojali stari ljudi su valjali sukno, farbali ga i od njega pravili odjeću. Mi smo pokrenuli incijativu da se taj put, a radi se o kozijoj stazi, obnovi i okači tabla s legendom koja bi turistima pokazivala tačno značenje te staze", priča Alija Hrnjica i dodaje kako ta inicijativa nikada nije realizirana.
Zarif Hrnjica ističe kako, uprkos pogodnom terenu i uvjetima za bavljenje organskom proizvodnjom, nadležni nemaju sluha da podrže lokalne poljoprivrednike, zbog čega je bavljenje ovom granom privrede ovdje postalo neisplativo.
"U proljeće sam pustio ovce i koze da pojedu dva dunuma jagoda koje su organski proizvedene, jer ih nisam imao kome prodati. Imao sam i četiri dunuma maline, koje su, također, propale. O kakvoj mi onda poljoprivredi govorimo i da li se isplati investirati novac, vrijeme i trud u nešto od čega nećete imati koristi?", pita se Zarif Hrnjica.
Stara utvrda svjedok boljih vremena
Zaseok Grad pripada mjesnoj zajednici Orašac, iznad koje je i smješten. Na samom rubu naselja ponosno stoje ostaci starog grada i utvrde, koja prkosi zubu vremena i opstoji kao nijemi svjedok nekih bolji i slavnijih vremena. Ne zna se tačno kada je nastao ovaj srednjovjekovni grad, a Hamdija Kreševljaković u svom djelu Stari bosanski gradovi navodi podatak da je sagrađen između 1703. i 1730. godine, uz jednu srednjovjekovnu kulu, i da je pripadao Humskoj župi.
"Današnja kula je okruglog oblika, što znači da je napravljena poslije izuma artiljerije. Sagrađena je u 13. ili 14. stoljeću, prije Turaka, a kula je (sadašnja verzija) rađena vjerovatno prije Bečkog rata 1683-99. godine. U ulaznoj (kapi) kuli bio je mesdžid, slično kao na Havali (Kulen Vakuf). Kad je postao premali, sagradili su džamiju između grada Orašac i sadašnje džamije. Kad je i on postao premali, sagradili su sadašnju džamiju na mjestu gdje je danas (Zaseok Grad). Za muslimanske vlasti, u gradu su bili Dizdarevići, vjerovatno jedna grana Kulenovića, nisam to podrobnije istražio", objašnjava Tarik Kulenović, profesor na Sveučilištu Zagreb, koji je porijeklom iz ovih krajeva.
Turci su proširili grad Orašac prema sjeverozapadu, dodajući veliki obor s kvadratičnom kapi kulom na toj strani. Osobenost kapi kupe bila je mala prostorija džamije za posadu na spratu. Orašac se nalazio u sastavu ostrovičke kapetanije. U njemu je bila smještena posada od pedesetak vojnika, kojom je zapovjedao dizdar. Grad je imao jedan veći i dva manja topa. Prema narodnim predajama, Orašac je zavičaj Tale Ličanina, narodnog junaka koji je opjevan u krajiškim narodnom pjesmama.
"Od kako znam za sebe, ova tvrđava i džamija su tu, na ovom mjestu. Džamija je danas zaključana, hodže nemamo, jer ga ne možemo plaćati, niti ima ko ići u džamiju. Prvih godina poslje rata bilo je ljudi, omladine i djece koja su išla u džamiju. Imali smo mektebsku pouku i džume, a danas se džamija otključa od bajrama do bajram i kada nekome treba klanjati dženazu. Sjećam se da su naši stari pričali kako je ovaj stari grad sagradili Tale Ličanin i muslimani koji su ovdje došli sa područja Like", kaže Hamdo Dizdarević (77), koji u zaseoku Grad živi sa suprugom, sinom i snahom.
Težak život ljude tjera da idu
Porodica Rahmana Šehića (61) jedna je od dvadesetak koliko ih trenutno živi na orašačkom zaseoku Grad, a već više od dva desetljeća se muče s problemom nedostatka pitke vode. Kada su velike padavine - voda poteče, ali zbog prljavštine, mulja i insekata nije za upotrebu. Pored toga im veliki problem predstavlja nedostatak asfalta i kvalitetne putne komunikacije te se stanovnici zaseoka Grad osjećaju odsječeno od ostatka Ljutočke doline. Sve navedeno tjera lokalno stanovništvo da se sve češće odlučuju da napuste ovaj kraj, zbog čega mu prijeti odumiranje i nestanak.
"Ovdje je život nikakav, zato što nemamo vode, a put je vrlo loš. Obećavaju nam godinama da će to rješiti, sve su nam slagali. Neki dan sam morao zaklati jedinu kravu što sam imao, jer nisam imao vode da je pojim. Nemamo ni škole ovdje, djeca idu dolje, u Orašac, u školu. Prije rata je bilo 70 kuća i porodica. Nakon rata se vratilo tridesetak, a danas ih jedva ima pola od toga. Većina kuća je danas zaključana, narod je odselio i ovo što je ostalo ljudi gleda kako će što prije otići. Sve će ovo ostati pusto", kaže Rahman Šehić, koji ovdje živi sa suprugom, sinom, snahom i unučadima.
Orašac i zaseok Grad su, kao i cijela Ljutočka dolina, današnju formu poprimili krajem 17. stoljeća. Ovaj kraj neki zovu turskom Likom, odnosno ostatkom pokrajine Osmanskog carstva koja se pružala do Udbine u susjednoj Hrvatskoj. Muslimani Like habsburškim su udarom nakon propasti opsade Beča prinuđeni napustiti Udbinu, uslijed čega se povlače na novu granicu, a to je rijeka Una.
Tako je mir sklopljen 1699. godine u Sremskim Karlovcima, kojim se Hrvatskoj vraća Slavonija sa Srijemom, Banovina do Une, Kordun od Korane do gornje Gline i čitava Lika i Krbava, donio Bosni nove granice, a lički Bošnjaci su i dalje ostali graničari. Laganim odumiranjem naselja Ljutočke doline, Krajina ostaje bez jednog od najvrednijih centara svoje kulture, običaja i tradicije, koju je ovdašnje stanovništvo baštinilo i čuvalo prenoseći je sa koljena na koljeno.
Piše: Fahrudin Vojić/Al Jazeera
