Proteklih godina svjedočili smo i fizičkim napadima koje su zabilježile i kamere. Ništa se nije promijenilo ni u godini na izmaku.
Prema podacima Misije OSCE-a u BiH, koja u svom radu prati i trend napada na novinare, ove godine zabilježeno je više od 40 incidenata.
-Tu uključujemo verbalne i online prijetnje novinarima, oduzimanje opreme, zabranjen pristup press-konferencijama, informacijama... Dakle, sve one probleme koji se tiču novinara i njihovog rada, pogotovo na terenu – kaže nam Zlatan Musić, službenik za slobodu medija Misije OSCE-a u BiH.
Posebno na meti novinarke
U posljednje vrijeme napadi postaju sve brutalniji i izraženiji u online sferi. Kako nam govore iz OSCE-a, u većini slučajeva oni su upućeni prema novinarkama.
Putem „Linije za pomoć novinarima“ do kraja novembra ove godine registrirana su 64 slučaja napada na novinare i ometanja njihovog rada.
-Tokom 2020. imali smo ukupno 69 slučajeva. Ali, kada gledamo kakvi su to bili slučajevi u ovoj godini, ko je sve napadao novinare, šta se sve događalo sa medijskim slobodama, može se zaključiti da je ova 2021. bila teža u odnosu na prošlu godinu – navodi Borka Rudić, generalni sekretar Udruženja „BH novinari“.
Stalni problem posljednjih nekoliko godina jeste i uskraćivanje prava na slobodan pristup informacijama, a prema riječima Rudić, novinari se najčešće suočavaju s tim problemom pogotovo ako istražuju teme koje su vezane za aktuelnu situaciju s pandemijom koronavirusa i nabavkama koje su bile neophodne da se obave u ovom periodu.
Prijava takvih slučajeva najviše je bilo i u ovoj godini.
-Bilo je dosta političkih pritisaka, prijetnji novinarima, naročito u online sferi. Novinarke su često bile meta online nasilja i prijetnji putem društvenih mreža – pojašnjava Rudić.
Tužbe kao metode ušutkivanja
Da bi se novinari ušutkali i spriječili da otkrivaju afere nerijetko se protiv njih pokreću tužbe. S ovim problemom novinari u našoj zemlji posebno intenzivno se susreću u posljednjih desetak godina.
Kako navode u Udruženju „BH novinari“, svake godine pojavi se oko 100 novih tužbi protiv novinara i medija.
Iako sudovi ne prihvate sve tužbe, kao veliki problem ističu da su tužitelji najčešće političke i javne ličnosti. Dakle, funkcioneri koji su, time što su odabrali da budu na funkcijama, pristali da budu predmet kritičkog promišljanja i pisanja medija.
-Imamo oko 300 tužbi za klevetu protiv novinara i medija što je za mali prostor poput BiH, veliki broj. U posljednje dvije godine suočavamo se sa tužbama koje podižu političari sa namjerom da visokim iznosima odšteta utiču na to da novinari prestanu pisati o njima ili da se ne bave temom koja je sporna za njih. Tužbe za klevetu ne koriste se kao sredstvo nadoknade za duševnu bol i činjenicu da je neko pisao nešto što nije tačno o određenoj osobi već one postaju sredstvo političkog pritiska, ali i ekonomskog uništavanja medija – kazala nam je Rudić.
I u OSCE-u prate građanske i krivične postupke koji se vode na sudovima u BiH te smatraju kako je mnogo tužbi za klevetu protiv novinara, ali i ugrožavanja njihove sigurnosti.
-U našoj internoj analizi došli smo do zaključka da u više od 200 pravosnažnih presuda za klevetu, više od 80 posto tužbi je podneseno od strane javnih zvaničnika, političara ili osoba sa nekom javnom funkcijom u lokalnoj zajednici – kaže Musić.
Zakone, kako pojašnjava, političari i nosioci javnih funkcija zloupotrebljavaju radi pritiska na novinare, odnosno kako bi se novinari cenzurisali, ušutjeli i izložili finansijskom trošku i strahu od tema kojima se bave.
-Problematične teme koje su najčešće razlog zbog kojih novinari bivaju izloženi sigurnosnim rizicima su organizirali kriminal, korupcija, kršenje ljudskih prava, nepotizam... – dodao je Musić.
Raditi na medijskoj pismenosti građana
Iako bh. građani novinare smatraju veoma bitnom karikom u društvu, postoje mišljenja da je taj kredibilitet sve ugroženiji. Tako se novinari nerijetko optužuju da „dolijevaju ulje na vatru“, propagiraju određene narative...
U OSCE-u smatraju da još treba raditi na medijskoj pismenosti građana poput korištenja različitih izvora informacija, kako bi se stvorila prava slika o određenoj pojavi u društvu.
-Nisu svi mediji profesionalni, objektivni i nezavisni ali to ne znači da im građani nikako ne bi trebali vjerovati. Mediji su bitni za naše društvo, ali je ono opterećeno različitim narativima, od tranzicijske pravde, svega što je zemlja prošla, pa sve do trenutnih političkih kriza i etnonacionalnih sukoba u javnom prostoru. Taj narativ postoji. Sam medijski prostor je podijeljen po etnonacionalnim linijama tako da na taj način imamo različite istine i različite predodžbe informacija, probleme i viđenja kako se trebaju riješiti. Tako da nije ni čudno da su građani u ovom miksu zbunjeni i ne znaju kome vjerovati - pojašnjava Musić.
Od svih izvora informacija televizija i društvene mreže su najpopularniji. Zbog toga u OSCE-u napominju da na društvenim mrežama ima veoma puno i dezinformacija, lažnih vijesti i propagande koje nije uvijek jednostavno prepoznati.
Rudić kaže da građani podržavaju medije i novinare na bazi toga što je njihov rad u najvećem broju slučajeva u interesu građana.
-I da nije novinara i medija, većinu informacija koje su građanima važne za njihov svakodnevni život ne bi mogli imati – dodaje Rudić.
Mnogo je onih koji smatraju da novinare treba tući!
S druge strane, kako ističe Rudić, zabrinjavajuće je rezultate dala anketa koju su radili povodom Svjetskog dana slobode medija. Naime, neki od građana smatraju da novinare ponekad treba tući odnosno opravdavaju svaki vid nasilja prema novinarima i medijima.
- Ove godine 24 posto anketiranih u cijeloj BiH odgovorilo je da treba ponekad prema novinarima primjenjivati silu i to je za nas u Udruženju razočaravajući podatak. Jer, s jedne strane imamo grupe građana koji smatraju da mediji dobro i kvalitetno rade svoj posao i da medijima najviše vjeruju od svih institucija, a opet ima i grupa koja smatra da novinare treba tući – istakla je Rudić.
Kako ta druga grupa nije mala, Rudić smatra da se trebamo zabrinuti kakva je pozicija novinara i medija u bh. društvu i šta je ono što bi mediji morali učiniti kako bi više zagovarali medijske slobode i na svojoj strani imali veću podršku građana.
Tekst je nastao u okviru projekta „Slobodni mediji za slobodno društvo“.
Projekat sa sloganom „Slobodni mediji za slobodno društvo“, koji realiziraju Udruženje BH novinari (BHN) i Asocijacija elektronskih medija (AEM), pokrenut je sa ciljem umrežavanja medija i organizacija civilnog društva u snažnu profesionalnu grupu koja će zagovarati medijske slobode i sigurnosti novinara u lokalnim zajednicama. Projekat finansira Evropska unija u okviru akcije za civilno društvo i medije u Bosni i Hercegovini.
Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno i stavove Evropske unije.
