Tradicija je Krajišnika da imaju svoje vođe i heroje. Svako stoljeće prođe u znaku jednog od njih. Zajedničko im je svima njihova borba za Bosnu i Bošnjake, njihova hrabrost, ustrajnost i žrtva. Skoro svaki od njih položio je život za odbranu svog vatana i naroda i otišao u vječnost. Njihova djela ostala su da žive u pjesmama i pričama. Još davno, svoje mjesto u pričama i pjesmama našli su slavni krajišnici Hasan-paša Predojević, braća Hrnjice, Mustaj-beg Hasumović, Tale Ličanin, Huska Miljković…
Posljednja borba za opstanak Bosne i Bošnjaka iznjedrila je nove junake i heroje. Najslavniji među njima jeste šehid i komandant Izet Nanić. Da je živio u vrijeme braće Hrnjica, o njemu bi se stoljećima na sijelima pričalo i pjevalo. Ali, Stvoritelj nije htio da svi junaci budu rođeni u isto vrijeme, pa je komandanta Izeta ostavio za neko drugo vrijeme. Za puno teži i krvaviji vakat.
300 NANIĆEVIH LAVOVA
Legendarni bužimski komandant došao je u sudbonosnom trenutku po Bosnu i Bošnjake. S odjekom prvih eksplozija i pucnjeva, s vriskom ucviljene siročadi i jaukom ranjenih, putovao je i glas o novom junaku, vođi koji od dušmana brani svoj narod i domovinu. Bužimljani su među Krajišnicima bili posebno cijenjeni kao hrabri, sposobni i odani ljudi. U svakom od njih živio je duh nekog od naših epskih junaka, u svakom od njih spavao je neustrašivi zmaj kojeg je samo trebalo probuditi. Kada je Izet Nanić došao na čelo Bužimljana, svojih komšija, prijatelja, školskih drugova i poznanika, u svakom od njih probudio se taj zmaj i krenuli su da junaštvom i pobjedama ispisuju najljepše stranice naše historije.
Prvi su u Bosni i Hercegovini oslobodili cjelokupan teritorij svoje općine, stavili su pod kontrolu državnu granicu s Republikom Hrvatskom, za samo jednu noć potpuno su rasturili višestruko brojniju vojsku izdajnika Fikreta Abdića i oslobodili Veliku Kladušu. Proveli su vojnu operaciju “Munja 93”, kojom su srušili mit o nepobjedivosti Karadžićeve armade. Uz minimalne gubitke, slabo opremljeni i naoružani, likvidirali su više od 160 agresorskih vojnika, nekoliko stotina ih ranili, a najelitnije jedinice VRS, koje su narednih dana dolazile u ispomoć, natjerali u bijeg.
“Nakon što smo oslobodili Ćorkovaču, krenuli smo u pripreme za ‘Munju’. S ovih pozicija komandant je rukovodio ‘Munjom 93’, koja je jedna od najblistavijih pobjeda 505. brigade, a mogu reći i Armije RBiH, ako znamo da je u ovu bitku pola ljudi išlo nenaoružano. Poslije proboja udarnih grupa i zarobljavanja naoružanja dolazile su jedinice bez oružja, naoružavali se, popunjavali municijom i kretali naprijed”, priča za Stav jedan od Nanićevih najbližih saradnika i operativac 505. viteške bužimske brigade Šefik Veladžić Šeki.
Neustrašivi Bužimljani natjerali su u bijeg i “slavne četničke junake” Mladića, Talića, Kobca, Legiju i ostale koji su se sukobili s njima. Tokom trajanja četničke ofanzive “Breza 94”, komandant Nanić, sa svega 300 boraca 505. viteške bužimske brigade, teško je porazio 7.000 Mladićevih najboljih ubica. Među srpskim redovima dosta je bilo dobrovoljaca iz Srbije koji su došli da ubijaju, siluju i pljačkaju. Zaboravili su da u okršaju protiv Nanićevih Bužimljana treba imati puno više od oružja i puke sreće.
“Nakon okršaja sa snagama Fikreta Abdića, krenula je četnička ofanziva na Bužim pod nazivom ‘Breza 94’, kojom je rukovodio Ratko Mladić. Pred početak ofanzive rekao je: ‘Ovdje je sve najbolje što ima srpska vojska i mi moramo za sedam dana ući u Bužim i slomiti kičmu 5. korpusa, a za 15 dana s bužimskom gredom spojiti se s ostalim našim snagama i zauzeti Bihaćki džep.’ Nakon iscrpljujuće borbe, Mladiću to nije pošlo za rukom iako je imao 7.000 vojnika. Mi smo 12. septembra 1994. godine, po pripremi i zapovijesti komandanta Nanića, izvršili kontraudar. S 300 boraca udarili smo direktno na komandu Mladićeve svite i razbili potpuno Mladićevu vojsku i oslobodili taj dio terena. Prestala je njihova prijetnja. U toj je bici ranjen i Mladić”, priča Šefik Veladžić.
Koliko je snažan bio udar bužimskih vitezova, govori činjenica da su mnogi četnici bosonogi bježali kroz kupine samo da se spase. Bježali su Mladić i Talić. Mladić je ostavio svoj džip i torbu s dokumentima u kojima se moglo vidjeti da je Bužimu bio namijenio istu sudbinu kao i Srebrenici nepunih godinu dana kasnije. Ovim činom, komandant Nanić jasno je zločincima dao do znanja da nemaju posla s nenaoružanim civilima, ženama i djecom, već s istinskim gazijama i potomcima svojih neustrašivih djedova Krajišnika.
“Nakon što srbočetnički agresor nije uspio u svojoj nakani, oni su ponovo angažirali srpske specijalce Kobca, Legiju i ostale da sa snagama Fikreta Abdića ponovo uđu u Kladušu i da pokušaju slomiti Peti korpus. Bile su to iscrpljujuće borbe koje su trajale sedam-osam mjeseci. Na kraju smo i njih pobijedili, pripremili jedinicu, popunili brigadu tako što smo Drugi jurišni bataljon, koji je imao određene gubitke u svim tim silnim bitkama, priključili četi za specijalne namjene ‘Hamza’ i napravili Bataljon za specijalne namjene ‘Hamza’. Imali smo jedan mladi obučeni bataljon koji je bio inžinjerijski i od njega smo formirali jurišni bataljon. Koliko je komandant išao korak naprijed ili više, dokazuje i to što je pet mjeseci prije ‘Oluje’ pripremio jedinicu specijalne namjene koja se zvala ‘Tegos’. Mnogi i ne znaju za taj naziv koji znači ‘tajfun-gazija, operacija, svjetlo, sloboda’. Komandant je već tad pripremao tu jedinicu za prodor i deblokadu USK-a, za slobodu ovog naroda. Petog augusta 1995. godine izvršen je prodor duboko i deblokiran je kanton. Nažalost, taj smo dan imali i najveći gubitak, izgubili smo svog komandanta. Nismo mogli vjerovati i ja još uvijek ne mogu da shvatim da smo izgubili takvog čovjeka, koji se jednom rađa u sto ili više godina”, kazao nam je Veladžić.
SLOBODARSKI DANI
Stotine ljudi, istinskih patriota iz Bužima i cijele BiH pohode planinu Ćorkovaču, koja se nalazi na granici s Republikom Hrvatskom. Ćorkovača je simbol herojske borbe i neprobojni bedem za neprijatelja, mjesto gdje se nebrojeno puta dokazala hrabrost 505. viteške brigade i mjesto gdje je dušu ispustio plemeniti komandant Nanić.
Uzak makadamski put vodio nas je na mjesto pobjede. Zrak usijan, a prašina s puta sve čini nevidljivim. Među prvim ljudima koje srećem prepoznajem Arifa, brata rahmetli Izeta Nanića. Došao je iz Sarajeva. Zakasnio je i izostao iza grupe koja je pohodila mjesto pogibije udaljeno oko dva kilometra od platoa Ćorkovače.
Odlučimo da krenemo sami kroz šumu i da se priključimo grupi. U neposrednoj blizini mjesta pogibije nailazimo na patrolu hrvatske i bh. granične policije. Nisu puštali nikog osim ljudi koje su imali na spisku i koji su imali odgovarajuće dokumente. Prošli smo i na mjestu pogibije komandanta Nanića i njegovih pratilaca zatekli dvadesetak ljudi, među njima je i federalni ministar za boračka pitanja Salko Bukvarević, koji je pričao o ulozi Krajišnika u odbrani domovine. Podsjetio je i na značaj Druge krajiške regimente K.u.K armije u Prvom svjetskom ratu i njihovu nadljudsku hrabrost i pobjedu u bici na Monte Meletti.
Na mjestu pogibije, pored nišana, susrećemo i ostalu Izetovu braću: Nijaza, Mujagu i Osmana, Arifovog blizanca koji s porodicom živi u Saint Louisu. Nedostaje samo Hazret, koji živi u Splitu. Pričamo s Arifom i Osmanom. “Želio bih poručiti svojim Bužimljanima i ostalim građanima da imaju na umu izreku koju je Izo istaknuo u jednom od svojih obraćanja: I poslije rata je rat! Ta poruka je jasna i nagovijestila je ovo vrijeme u kojem, samo drugim sredstvima, moramo voditi rat za opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka”, kaže nam Arif Nanić.
“Pogibiju moje braće doživljavam kao Allahovu odredbu. Moj rahmetli brat Nevzet poginuo je na početku agresije. Njegova pogibija nagovijestila je i ostale patnje i pogibije koje su pogodile naš narod. Rahmetli Izet poginuo je na kraju agresije u osvit slobode i njegova pogibija nagovijestila je kraj patnje i stradanja”, dodaje Osman Nanić.
SJEĆANJE NA HEROJE
Po povratku, obavljen je podne-namaz i proučen tevhid pred dušu komandanta Nanića i šehida 505. viteške. Među okupljenima je i Rasima Nanić, majka slavnog komandanta. Sjedi s Izetovom suprugom Sefijom. O Bože, koliko samo divljenje izaziva ova majka! Na njenom licu primjećuje se nekakav nur kakav samo imaju majke šehida. Neće vam ništa odgovoriti, a da vam se prije toga toplo ne nasmiješi. Ne plače jer je suze svoje već davno isplakala. “Sjećam se dobro tog dana. Kada su mi javili da je poginuo, umrla sam i ja. Kada dođe ta godišnjica, ja sve iznova proživljavam. Dođem na tevhid i dolazit ću dok god mogu, dok dišem, jer dosta je još djece ovdje izgubilo život braneći svoja ognjišta. Dolaze ljudi na ovu godišnjicu. A meni se nešto srce stegne pa ne znam kud ću sa sobom, onda me obuzme neki ponos. Sve bih dala da sinove još jednom zagrlim. Svakog dana molim dragog Boga da se sa svojim sinovima sretnem bar kad umrem”, s tugom govori majka Rasima.
Tokom sata historije “Sjećanje na heroje”, Šefik Veladžić govorio je i o projektu izgradnje šehidskog spomen-obilježja na ćorkovačkom platou. “Ovdje, na koti 603 na Ćorkovači, obilježavamo dan pogibije rahmetli komandanta. Ovdje podižemo i šehidsko obilježje koje se razlikuje od ostalih obilježja. Pravimo obilježje u spomen na naše šehide i naše pobjede. Mi smo još u oktobru 1992. godine izišli na državnu granicu i želimo da ovim spomenikom obilježimo veliki broj bitaka koje su se desile na ovom prostoru. Podižemo obilježje ovdje na Ćorkovači, koja je bila simbol naše odbrane i neprobojni bastion za našeg neprijatelja.”
Među bužimskim borcima bio je i Nezim Halilović Muderris, komandant 4. muslimanske slavne brigade, zlatni ljiljan.
“Veoma je važno da mi Bošnjaci zapamtimo dva pojma koji dešifriraju našu povijest, a to je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i to je genocid u BiH. Prošle nedjelje u Lapsunju kod Prozora otkriveno je šehidsko obilježje i na tom šehidskom obilježju ima ime sedmomjesečne bebe Harisa Pilava, koji je ubijen rukama hrvatskih zločinaca. Agresiju na našu zemlju i genocid nad našim narodom nikada ne smijemo zaboraviti i siguran sam da ovaj projekt izgradnje šehidskog obilježja na Ćorkovači nije potreban nijednom šehidu, pa ni našem šehidu komandantu Izetu Naniću. Ovo šehidsko obilježje treba nama, treba vama preživjelim, a pogotovo treba vašoj djeci jer vaša djeca, nažalost, u svojim školskim udžbenicima ne mogu da pročitaju ništa o istinama iz naše moderne povijesti. Oni u svojim udžbenicima upravo nemaju ta dva ključna koda, a to su agresija i genocid”, kazao je.
“Svako od nas na različitim nivoima treba da učini sve da naša zemlja profunkcionira, da to bude funkcionalnija vlast. Očekujemo od naših bošnjačkih predstavnika na različitim nivoima da se zaista zalažu u pravom smislu riječi, da donose zakonske propise koji će biti u korist naše domovine BiH i svih naroda u našoj domovini. A kada bi svi oni koji se bilo šta pitaju u našoj domovini BiH do kraja bili svjesni svoje odgovornosti i kada bi bili svjesni hadisa Muhameda, s.a.v.s., vodili bi puno više računa o onome što rade. Muhamed je rekao: ‘Nema nijednog čovjeka koji je zadužen za deset i više ljudi, a da neće doći na Sudnji dan vezanih ruku u okove oko njegova vrata, i bit će oslobođen samo ako bude pošten prema onima koji su mu potčinjeni, ako bude činio dobročinstvo, ili će biti bačen u džehennemsku vatru ako bude činio suprotno.’ E, zbog toga ja očekujem od naših političkih predstavnika, ali i nas koji vama tumačimo vjeru, da budemo mnogo dosljedniji onome što govorimo, propagiramo i obećavamo i da budemo svjesni da ove odgovorne dužnosti nisu ni u kom slučaju nikakva privilegija, već je to velika odgovornost i veliki emanet”, poručio je Halilović.
Drugi dan manifestacije obilježen je i biciklističkim maratonom “Uspon na Ćorkovaču”. Bilo je lijepo vidjeti kolonu biciklista kako stižu na odredište i učenjem Fatihe odaju počast poginulim braniteljima naše domovine. Još upečatljiviji bio je prizor dolaska učesnika memorijalnog marša “Put bužimskih vitezova”, koji je ove godine okupio nekoliko stotina učesnika iz raznih gradova Bosne i Hercegovine. Pored Krajišnika, među pješacima našli smo Sarajlije, Srebreničane, Konjičane, Goraždane i druge, s bajracima mnogih bosanskih brigada i gradova. Među pješacima je i Edin Bičo, predsjednik Udruženja “Patriotski pokret BPK Goražde”.
“Ovdje u Bužimu, odnosno na Ćorkovači, prvi smo put na obilježavanju godišnjice pogibije komandanta Izeta Nanića. Čast mi je što mi se pružila prilika da dođem ovdje. Put je bio težak i trajao je oko deset sati. Kad smo došli među građane Bužima, u viteški grad Bužim, osjetili smo posebnu snagu, hrabrost, samouvjerenost, opredijeljenost za ideju koja se zove Bosna i Hercegovina, ideju kakvu je imao general Nanić i naši šehidi kako iz Bužima, tako i iz ostalih krajeva BiH. Dogodine će nas na obilježavanju biti još više, ako Bog da.”
