Brojni su podvizi i primjeri njegovog ratnog herojstva, ali prije svega inteligencije, vojne osposobljenosti, neustrašivosti, o kojoj su s hvalom govorili i njegovi najžešći neprijatelji. O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:
“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:
‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”
Na današnji dan, 4.10.1965. godine u Bužimu rodio se naš brigadni general, komandant, vitez, legenda, gazija Izet Nanić... Rodio se… Odrastao... I tog kobnog 05.08.1995. godine i ostao veliki i bezvremen za sva vremena...
Autorica:Ramzija Kanurić-Oraščanin
Slavni gazija bužimski - odlomak iz poeme posvećene rahm. generalu Izetu Naniću
...Danas mene nema među vama.
Tako mora biti...
Vjerujte, i to je sudbina,
A kad ona dođe,
Po naredbi biva.
Nađe te i neka je hvala
Stovritelju svijetova i nas sviju...
Nije se mene pitalo, a ni vas,
Za koji dan i slobodu ćete osjetiti
I zrak bosanski udisati
I proplanke svoje obilaziti
I Ćorkovaču proklinjati....
Znam da hoćete!
Kada budete pobjedu slavili,
Kada tekbirom nebo budete milovali,
Kada duše vaše slobodom
Ispunjene budu,
Kada srce Bosne bude kucalo u vama,
Mene tada neće biti,
Ali u tim ushićenim trenucima,
Budite oprezni!
I poslije rata je rat...
A ja odlazim...
Halalite mi, gazije moje.
Prekrivaju mi lice i oči,
Zadnji pogled ostade mi prikovan,
Na dječici mojoj;
Moja Izeta, moj Nevzet, i moj Ibrahim...
Djeca moja najmilija,
Vi ste moj ponos, moja duša, moje sve...
Moji snovi - nedosanjani...
Suze vaše me zapljuskuju,
Jecaji vaši, guše me.
Halali vam babo vaš...
Izdaleka čujem tekbire kako odjekuju,
Kao da je ovo moja posljednja borba,
Borba koja je možda i najteža.
Odlazim...Ne odupirem se...
Došao sam do samoga kraja,
A kraj neću osjetiti.
Da li je to Božija volja?
Ili igra bolesnih umova?
Ili strah od skidanja maski sa lica?
Da mi je znati od čije sam ruke poginuo?
Bilo bi mi danas lakše...
Vidim u tihoj koloni,
I komandante, i generala i...
Zastavu našu,
Kako vihori...
Kako pronosi tugu,
Kako hara moju dušu,
Kako ledi moje srce.
Generale, čuvaj mi Bosnu i narod moj...!
Odlazim...
Odlazim, meleci zovu.
Ne zamjerite,
Raspričao se sa vama,
Dok me nosite
Stazama moga djetinjstva...
Posljednji put...
Čujem...
Izdaleka dopiru tekbiri,
„Allahu Ekber, Allahu Ekber, Allahu Ekber"
Dok lagahno hodimo mome kaburu...
Puno vam želim toga ispričati,
Svatovi moji posljednji...
Sejćam se...
Sjećam se, koliko puta bijah tužan,
Žalostan na stazi ovoj istoj,
Ispraćajući gazije svoje mnoge,
Istim ovim putem besmrtnosti.
Ja tužni svat - a oni nebeske mladoženje.
Odlazim...
Odlazim, a vi znate šta vam je činiti...!
Odlazim...
A, danas me oni dočekuju,
Sa hiljade bijelih meleka.
Odlazim...
A morao sam biti čvrst,
Jak za vas sviju,
Morao sam...
Morao sam voljom svojom
I snagom svojom
Uliti vam povjerenje,
Da živite dalje i ja u vama.
Odlazim...
Halalite mi...
Bosna se iznova rađa!
