Biografija
U rodnom Bužimu je završio osnovnu školu, nakon čega je nastavio školovanje u vojnoj školi u Zagrebu, koju je završio 1984. godine. Po završetku srednje škole, upisuje vojnu akademiju u Beogradu – smjer ratno vazduhoplostvo i protuvazdušna odbrana, gdje provodi dvije godine od 1984. – 1986. godine, zatim jednu godinu u Sarajevu, da bi vojnu akademiju završio u Zagrebu, 1987. godine. Svoje službovanje u JNA otpočeo je kao poručnik avijacijske ratne jedinice protuvazdušne odbrane u Kragujevcu, da bi nakon četiri godine napustio JNA i početkom 1992. godine se vratio u rodni Bužim, gdje uzima aktivno učešće u organiziranju odbrane i osnivanju prvih vojnih jedinica. Formiranjem štaba TO Bužim, postavljen je na mjesto načelnika štaba, a 01. augusta 1992. godine, postavljen je na dužnost komadanta štaba TO Bužim. Idejni je vođa i tvorac 105. Bužimske udarne krajiške brigade, koja je formirana 15. avgusta 1992. godine, kasnije 105. bužimska muslimanska brigada, zatim 505. viteška motorizovana brigada.
Heroj koji je otišao prerano
Mnogi kažu da je upravo priča o Bužimu, Naniću i 505. viteškoj brigadi, ali i priča o Krajini u cjelini i Petom korpusu Armije RBiH, zapravo priča o bosanskim pobjedama.
Za svoje ratne zasluge legendarni komandant, koji je život izgubio 5. augusta 1995, odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića dolini pokraj Bužima. Naime, nakon što su se spojile snage hrvatske vojske i Armije R BiH, pod čudnim okolnostima ubijen je na mjestu za koje Bužimljani tvrde da uopće nije bilo toliko opasno u odnosu na milion drugih kota i položaja na kojima se nalazio hrabri Nanić.
Brojni su podvizi i primjeri njegovog ratnog herojstva, ali prije svega inteligencije, vojne osposobljenosti, neustrašivosti, o kojoj su s hvalom govorili i njegovi najžešći neprijatelji. O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:
“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:
‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”
