Husref je rođen 29.11.1968. godine u Bužimu. Poljoprivredni tehničar. Poginuo je 21.02.1994. godine na Grmuško - srbljanskom platou, kao vojnik, pripadnik ČSN"Hamza",505. viteške brigade.
Ratno priznanje "Zlatni ljiljan" posthumno mu je dodijeljeno 1994. godine.
Husref Mulalić - Gusar je bio poput stotine i hiljade drugih boraca 505. brigade željan borbe i dokazivanja. Sudbina je htjela da svoj borbeni put okonča šehidskom smrću. Svakim trenutkom provedenim u borbi i svakim korakom i ispaljenim metkom zadužio nas je da ga se stalno sjećamo i o njegovom herojstvu kazujemo generacijama koje ne pamte protekli rat. U suprotnom, može se vrlo lahko desiti da njegova borba bude uzaludna.
Jedan od moralista u 505. brigadi Husein Kovačević nema nikakve dileme da je Husref bio među najhrabrijim borcima brigade.
“Nijednog trenutka nije pokazivao strah niti bilo kakvu slabost. Bio je obdaren prirodnom hrabrošću. Nešto slično kao kod rahmetli Harija i još nekih. Bio je vedar momak, prilično razgovorljiv. Nevjerovatno se volio šaliti. S njim je razgovor uvijek bio do kraja prijatan, a o njegovom opredjeljenju da se bori najbolje govori podatak da je bio osoba s određenim stepenom invaliditeta. Imao je problem s prstima na objema rukama. Mogao je biti oslobođen mobilizacije. Iako bi to mnogi iskoristili, on nije. I ne samo da je bio dobar borac već jedan od najistaknutijih. Sjećam se da je komandant Nanić na njegovoj dženazi održao motivirajući govor, želeći utješiti članove porodice, ali i ohrabriti prisutne u tim teškim danima. I ja sam kao moralista imao kraće obraćanje jer bio je to mjesec kada je nekoliko naših boraca poginulo na bihaćkom ratištu, izvan zone odgovornosti 505. brigade”, ističe Kovačević.
Pomoćnik komandanta za bezbjednost u 505. brigadi Zijad Nanić također potvrđuje da je Husref bio jedan od najodvažnijih boraca u brigadi.
“Bio je to doista dobar momak. On je bio u 2. vodu, čiji je komandir jedno vrijeme bio Vahid Bajrektarević. Taj vod bio je jak dok ga je Vahid vodio. Sjećam se da je jedne prilike komandant Nanić prokomentirao: ‘Ovaj 2. vod jači je i od 1., samo što su malo nedisciplinirani.’ Bila je to dobra ekipa. Gusar je na samom početku rata otišao u ‘Hamze’. Nije bio 21. aprila na Krupi, ali se nekako odmah poslije priključio. I sve do smrti bio je u ‘Hamzama’. Posebno ga se sjećam iz ‘prve autonomije’ novembra 1993. godine, kada smo oslobodili Todorovo. Ja sam bio gore na isturenom komandom mjestu, a njegov vod držao je smjenu i čuvao najistureniji dio linije, ispred džamije i prema starom gradu. Tu su liniju držale ‘Hamze’ i ‘Gazije’ na smjenu. On je bio na toj krajnjoj tački. Svaku noć sam se s njim čuo i obilazio ga. Tu smo se najviše družili. Ja njega nazovem i kažem mu: ‘Gujo (tako sam ga zvao), nemoj da mene ovdje uhvate autonomaši. Ako me zarobe živog, isjeći će me na komadiće.’ A on meni kaže: ‘Spavaj k’o top dok sam ja ovdje, znaj da ja ni trepnuti neću.’ Imali smo zbilja jedan dobar odnos, jer smo se dobro poznavali i prije rata. On je bio veseo momak. Vazda je bio raspoložen i nasmijan. Bio je odgovoran i poštivao je starješine”, ističe Nanić.
Fikret Kauković prisjeća se detalja koji u najkraćem opisuje Husrefov junački karakter:
“U vrijeme ratnih dešavanja na Todorovu u jednoj od akcija bili su ranjeni Mirsad Šahinović i Jasmin Šabić. Ostali su na nekoj njivi, iza nekog sijena. Bio sam u blizini s jednim odjeljenjem, ali ih je bilo nemoguće izvući s te pozicije. U pokušaju da ih štitimo vatrom ubrzo smo ispucali skoro svu municiju. Ostavljam te momke da ih štite, brzo se prebacujem do kuće u kojoj su bili Gusar i Husein Džambić Džambo. Ukratko sam im pojasnio situaciju. Nisu ni dočekali da do kraja završim priču, već su krenuli ravno niz put, prema kući od koje su neprijateljski vojnici pucali prema Mirsi i Jasminu. Epilog svega bilo je da je kuća ubrzo zauzeta, jedan neprijateljski vojnik je poginuo, a ostali su pobjegli glavom bez obzira. Gusar i Džambo to su briljantno uradili, k'o u najboljim ratnim filmovima.”
SPAŠAVANJE KOMANDANTA NANIĆA
Komandir “Gazija” Agan Elkasović upoznao je Husrefa u septembru 1991. godine, u vrijeme prvih seoskih straža. U tom periodu postojala je grupa boraca u selu Mulalići na čelu sa Safetom, Šefikom i Muhamedom Mulalićem, koji su posjedovali vlastito naoružanje i često su dolazili na noćne straže, a mještanima iz Ravnica i Stabandže.
“U toj grupi bio je i jedan ‘vižlast’ golobradi mladić, za kojeg ću ubrzo saznati da je riječ o Husrefu. Na početku sam mislio da je još mlad i neiskusan da bi bio u ovoj ekipi. Nakon što sam ga bolje upoznao, shvatio sam da je riječ o vrlo inteligentnom mladiću koji posjeduje izuzetnu hrabrost, patriotizam i koji razmišlja vrlo zrelo. Prilikom napada na Bućevce 10. juna 1992. godine našao sam se s Gusarom u grupi, i tu sam se uvjerio u njegove kvalitete. Kroz daljnji tok rata bili smo pripadnici dvije elitne jedinice 505. brigade, on je bio u ‘Hamzama’, a ja u ‘Gazijama’. Skoro da nije bilo borbi a da nismo zajedno učestvovali u njima. Često smo zajedno izviđali i pripremali izvođenje naših akcija. U svakoj situaciji Gusar se dobro snalazio, bio je povjerljiv i uvijek istinito izvještavao. Ubrzo je izrastao u pravog vođu, zadobivši povjerenje i starješina i saboraca. Kad bismo kretali u akcije, uvijek se određivala udarna grupa za proboj. Skoro da se ne mogu sjetiti nijedne akcije a da Gusar nije bio u toj udarnoj grupi. S njim je najčešće bio njegov vjerni drug rahmetli Dževad Bajrektarević. U svakoj akciji Gusar je u potpunosti odrađivao svoj dio zadatka i nikada nije zatajio”, prisjeća se Elkasović.
Husref Mulalić sudjelovao je u svim značajnijim bitkama sve do pogibije, pritom u potpunosti obavljajući svoj dio posla. A ako bi se izdvajao neki poseban detalj, Elkasović tvrdi da je to situacija kada je Husrefovom zaslugom od sigurnog masakra spašen komandant Izet Nanić i oko 20 komandira i starješina 505. brigade.
“Nekoliko dana prije Gusarove pogibije komandant je pozvao komandire ‘Hamzi’, ‘Gazija’ i jurišnog bataljona u selo Spahiće. Kad smo se okupili, rekao nam je da moramo otići na brdo Malu Zečicu. To je bila kota ispred koje su trebale biti linije 5. korpusa. Mi smo trebali izvršiti komandirsko izviđanje da bi drugi dan radili kontranapad. Prilikom pokreta iz Spahića prema Maloj Zečici na čelu se spontano odvojila grupa komandira koja je u početku išla ispred ostalih nekoliko metara, ali se taj razmak sve više povećavao. Dok smo se kretali preko čistine prema podnožju Male Zečice, nismo ni slutili da nas četnici posmatraju i samo čekaju da im se približimo pa da nas pokose rafalima. Niko nam nije javio da su se jedinice 5. korpusa povukle i da su četnici zauzeli tu kotu. Sreća da se grupa na čelu s Gusarom brzo kretala i tako se približila samom vrhu, dok je nas većina s komandantom Nanićem bila negdje na polovini brda. Dok su četnici iščekivali pogodan trenutak da nas zaspu rafalima, Gusar je s još nekoliko momaka stigao svega desetak metara ispred četnika. Samo su ga njegovo ratno iskustvo i pribranost spasili od sigurne smrti.
Dok su se četnici razmještali i čekali da se mi još približimo, Gusar se uspio povući nazad i javiti komandantu da mu je nešto sumnjivo jer su vojnici okrenuti prema nama, imaju bijele trake i raspoređuju se u zaklonima. To je komandantu bilo dovoljno da zaključi da su četnici na vrhu i da naredi organizirano povlačenje. Kad smo počeli uzimati zaklone, četnici su skontali da nećemo upasti u zasjedu. Istog su časa po nama otvorili žestoku vatru. Hvala Bogu i Gusaru, svi smo izvukli živu glavu. Nažalost, nakon nekoliko dana herojske borbe na Srbljanskom platou, Gusar je tokom proboja bio pokošen s boka, jer druge jedinice nisu uspjele zauzeti bočne četničke zemunice. Često prije polaska u akciju znali smo se šaliti na račun toga ‘ko će danas fasovati’. Upravo je Gusar običavao šaliti se na takav način. Prije polaska u akciju u kojoj će poginuti na njegovom licu nije bilo onog lijepog osmijeha i vedrine. Naprotiv, dalo se primijetiti da taj dan nije bio raspoložen kao i obično.”
PREDOSJEĆANJE VLASTITE SMRTI
Nermin Šabić bio je u Husrefovoj blizini pred polazak u akciju i prilikom njegove pogibije.
“Kad smo kretali u akciju, Gusar je bio malo zaostao u Spahićima. I kad je sustigao kolonu, došao je do mene. U trenutku kad smo skrenuli iz prtine u duboki snijeg sjećam se da me uhvatio s lijeve strane za rebra i rekao mi: ‘Pazi, sad ćemo izginuti!’ Kažem ja njemu: ‘Ma nećemo!’ Kaže on: ‘Čuvaj se! Nije ovo dobro. Predosjećam.’ I kad je krenula tarapana, naš 1. vod udario je silovito i skoro u potpunosti izvršio zadatak. Ostao je bio još samo jedan neprijateljski vojnik kojeg smo trebali neutralizirati. U tim momentima saznali smo da lijevo od nas kod momaka iz 3. voda ima problema, pa sam s Refkom krenuo da im pomognemo. Refko, jedan od boljih boraca u četi, brzo se probijao kroz snijeg koji je bio do iznad pasa. Ja sam ga nastojao pratiti. U jednom trenutku sekunde su nas dijelile od toga da upadnemo među desetak četnika za koje smo bili pomislili da su naši. Sve se sretno završilo i vratili smo se nazad, a onda smo vidjeli da Cera, Muhamed i Semo nekog vuku kroz duboki snijeg. Odmah smo im krenuli u pomoć. Stigavši do njih, obuzela me velika tuga kad sam vidio da vuku Gusara. Izgledao je kao da spava, samo mu je na desno uho izišlo malo krvi. Bio je pogođen u vrat. Tada je jedan borac uzeo sve naše puške da ih nosi, a ja sam otkopčao Husarev opasač koji je nosio preko bijele uniforme i omotao mu ga ispod ramena. I tako smo ga zajedno vukli. Snijeg je bio previsok, a strana strma kao nikad prije. Padali smo pa ponovo ustajali i išli dalje. Konačno smo izišli na prtinu s koje smo i krenuli. Sada je bila sva crvena, obojena krvlju najboljih sinova bosanskih. Od silnog smo napora jedva disali, a onda smo saznali da su poginuli još i Huse Čaušević i Hase Šekić”, sjeća se Šabić.
Neka im je rahmet i veliko hvala
Izvor : Facebook/Petikorpus.ba
