Rođen je u obitelji skromnog željezničara u Višegradu 29.1.1958. godine. Bio je prvo od četvero djece, plemenit suprug i otac dvije kćeri. Osnovnu školu i školu učenika u privredi završava u rodnom gradu, nakon čega upisuje Agronomski fakultet u Sarajevu. Diplomirao je 1980. godine kao najmlađi student generacije. Iste godine se zapošljava u Srednjoškolski centar ''Tono Horvat'' u Velikoj Kladuši gdje radi kao profesor stručnih predmeta iz oblasti poljoprivrede. Dvije godine poslije upisuje postdiplomski studij iz pčelarstva na Univerzitetu u Zagrebu.
Na prijedlog tadašnjeg rukovodstva ''Agrokomerca'' prelazi u istoimenu firmu gdje se bavi naučnim i stručnim poslovima iz pčelarske tehnologije te kao takav veoma brzo postaje ugledno ime bosansko-hercegovačkog pčelarstva. Usklađujući naučno-argumentovano sa praktičnim iznosi svoje stavove kao stručni savjetnik za glasilo pčelara Bosne i Hercegovine i druge listove širom bivše Jugoslavije. Studiozno i intenzivno prati sva značajnija dostignuća u svjetskom pčelarstvu, učestvuje na više svjetskih kongresa i međunarodnih naučnih simpozijuma o pčelarstvu i pčelinjim proizvodima. Neobično vješto prenosi znanje mlađim naraštajima te primjenjuje naučna dostignuća na podneblje u kojem je djelovao.
Autor je mnogih zanimljivih tekstova o ljekovitim i hranljivim svojstvima pčelinjih proizvoda i dobitnik više priznanja za unapređenje pčelarske proizvodnje bihaćkog regiona. Rat ga zatiče na dužnosti direktora RJ 'Pčelarstvo u ''Agrokomercu''. Proglašenjem AP ''Zapadna Bosna'' od strane paravojnih formacija Fikreta Abdića povlači se u ilegalu.
Ulaskom vojske Armije BiH u Veliku Kladušu uključuje se u redove Petog korpusa koji ga angažuje na projektu proizvodnje hrane u ratnim uslovima te oživljavanju cjelokupne privrede u općini Velika Kladuša. Njegov patriotizam pored aktivnog učešća u odbrani domovine ogledao se i u pomoći u hrani vojsci narodu ovog područja. Značajna je i dirljiva isporuka 200 kg meda proizvedenog na vlastitom pašnjaku i dostavljena komandantu Izetu Naniću, a zatim proslijeđena ranjenicima 505. bužimske brigade.
Kratak životni vijek Zijada-Zije Šetkića bio je stvaralački ispunjen različitim aktivnostima. Bio je čovjek blage i tihe naravi. Sebe je nalazio u vječnom traženju u smionim poduhvatima, kako u životu prije rata tako i u vrijeme njegovog trajanja. Nije bio od onih koji su se brzo mogli zaustaviti. Dinamika je bila njegov način življenja i stvaranja. Bio je svjestan svojih nesalomljivih radnih navika i znao je da ta snaga može da nosi sa sobom i uspjeh i neuspjeh kao što život u svom vrtlogu može da ponese i zlo i dobro, i svjetlost i tamu. U njemu su se mogla naći gotovo sva ljudska osjećanja: ljubav, blagost, veliko ljudsko srce, skromnost i darežljivost.
Značajno mjesto u njegovom životu zauzimao je rad sa mlađim naraštajem kojem se na poseban način približavao, te na njih prenosi stečena znanja i radne navike. Imao je osjećaj za svijetle i tamne strane života, za ljudske radosti i rane, ushićenja i beznađa. Ništa ljudsko nije mu bilo strano te upravo odatle potiče dio njegove veličine.
Njegov najsretniji dan bio je dan kada se susreo sa borcima Petog korpusa prvi put nakon oslobođenja Velike Kladuše. Kako je i sam rekao: ''Tada sam se osjećao kao da sam ponovo rođen.'' U jeku neprijateljske ofanzive braneći svoju domovinu, narod i čast, životni vijek Zijada-Zije Šetkića završava se 5.12.1994. u Malom Budrimiću kod Vrnograča.
Ukopan je u Varoškoj Rijeci, općina Bužim. Iza sebe je ostavio suprugu Rifetu, kćerke Amru i Azru, majku Fatimu, oca Osmana, brata Zaima i dvije sestre Razu i Fazilu.
Preuzeto sa Petikorpus.ba
