Doktor Milomir Stanković bio je njegov osobni lijekar dok se Tito liječio u bolnici u Ljubljani, a kraj njega je bio u njegovim posljednjim danima.
“Sve je bilo u tajnosti oko njegovog liječenja. Kada mi je na Brdu kod Kranja u posjet došla supruga, nisam joj smio reći da će Titu sutra biti amputirana noga. Nikad niste znali ko sluša”, počeo je svoju priču Stanković u emisiji na RTS-u.
Prvi se put se susreo s Titom na Brijunima u njegovo rezidenciji. Maršala je mučila reuma, a liječnik navodi da je u javnosti uvijek ‘stisnuo zube’ kad je koračao kako bi ostavio dojam savršeno zdravog čovjeka.
Prilikom jedne fizikalne terapije, primijetio je da Titovo lijevo stopalo ne izgleda dobro: “Bilo je blijedo i imalo je neku neobičnu modricu pa sam mu rekao da bi tu promjenu trebalo pregledati. Radilo se o okluzivnoj angiopatiji koja nije bila posljedica dijabetesa. To je bilo na bedrenoj arteriji i bila mu je ugrožena noga. Ja sam bio odgovoran i nešto sam morao učiniti pa sam ga pokušao nagovoriti da ga pregleda liječnički konzilij”.
Tito je inzistirao da se s time pričeka, a Stanković kaže da mu se na licu vidio strah
Nakon nekog vremena Tito je osjetio strašnu bol u nozi i nakon dugog nagovaranja pristao je da ga pregledaju dva stručnjaka, jedan iz Sjedinjenih Američkih Država, a drugi iz Rusije. Zaključili su da je u dobrom stanju, ali da mu je noga ugrožena. Pošto Tito nije pristajao ni na što drugo osim lijekova, sugerirali su da se pokuša s jednom premosnicom, no da ga treba upozoriti da će, ukoliko to ne uspije, uslijediti amputacija.
Tito je, kako kaže Stanković, prihvatio sve samo da ne ostane bez noge: “Rekao nam je – Ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi. Kad je morao ići u bolnicu, sklonili smo mu pištolj koji je tajno čuvao u jednoj torbici. Niko mu nije smio reći da je amputacija neizbježna, već su terapiju koja ne djeluje produživali u nedogled. I sve tako je bilo dok se noga nije osušila, kad se osušila ona je otrovala organizam”.
Nakon amputacije Josip Broz je bio zadovoljan jer je operacija bila uspješna, a govorio je da će s protezom i štapom ponovno ići na skup Nesvrstanih. No, odugovlačenje ovog zahvata uzelo je svoj danak. Spašavali su ga na sve moguće načine: infuzijama, transfuzijama, intubacijama.
Stanković tvrdi da ga je na onaj svijet ga je odnijela jedna sklerotična pločica u bedrenoj arteriji, a kad je vidio da se svemu bliži kraj, Titove su posljednje riječi bile: “Šta sve ovo znači?!”.
Doktor Stanković kaže da ne zna odnosi li se to na neke odluke koje je donosio ili na liječnike koji su obećavali da će terapija uspjeti, no već sredinom februara 1980. više nije mogao govoriti, a do kraja života bio je u umjetnoj komi. Preminuo je 04. maja u 15 sati i pet minuta.
