Nažalost, ceremonija najave „Marša“ koja je trebala početi u 18 sati se odgađa. Pravi prolom oblaka, oluja. I sam sam pokisao. U kampu je već više od hiljadu učesnika. Brinem kako će na ovoj kiši provesti noć.
Nedjelja, 8. juli
Briga za najmlađe
Mještani Nezuka opet pokazuju ogromnu velikodušnost i karakter. Neizmjerno im hvala jer su u svoje kuće primili bezbroj pokislih ljudi koji su noć trebali provesti pod šatorima. Posebno sam brinuo za najmlađe koji su se prijavili za ovaj težak put, ali vidim jutros svi su raspoloženi. Zaista oni koji odluče da učestvuju u „Maršu mira“ ne odustaju ni pred jednom tegobom.
Jutros, hvala Bogu, nema kiše. Šatori su već spakovani, učesnici uzimaju akreditacije. Prepoznajem dugogodišnje učesnike iz Travnika, Mostara, Sarajeva, Tuzle, Kalesije, Srebrenika, Bihaća, Janje, Konjica i iz mnogih drugih gradova širom BiH. Tu su, naravno, Srebreničani i drugi Podrinjci, kako oni koji žive u BiH tako i oni rasuti diljem Evrope i svijeta.
Evo Nasera, poranio je. Narod voli njegovo prisustvo. I sinoć, po onoj kiši, bio je u Nezuku. Moli učesnike da se tokom pješačenja pridržavaju kodeksa ponašanja. Pristižu kantonalni i federalni ministri, potpredsjednica Federacije, premjer Vlade TK... Formira se kolona, krećemo... Sve do spomen-obilježja rahmetli Kapetanu Hajri Naser predvodi kolonu.
Kiša je raskvasila put, klizavo je prilično, ali niko se još ne žali. Ljudi idu, tek poneko, „prijavi“ žuljeve na nogama, ali s nama su članovi Crvenog križa, Hitne pomoći, medicinari iz nekoliko gradova. Kad smo prešli Crni vrh, malo sam odahnuo. Prvi učesnici stižu u kamp u Liplju negdje poslije 14 sati. Hvala Oružanim snagama BiH, bez čijih šatora bi teško bilo organizirati smještaj svih učesnika. Umor je savladao mnoge. Vrijeme je da se nešto i pojede. Humanitarci dijele voće, vodu... Pada mrak i počinje opet kiša.
Ponedjeljak, 9. juli
Ima povrijeđenih na Udrču
Teška noć je iza nas, ali dan će, čini mi se, biti još teži. Kiša ne prestaje padati od sinoć. Čeka nas najteža dionica puta preko planine Udrč. Nažalost, sve što smo proteklih dana radili na sanaciji trase, čini mi se, voda je raznijela. Krećemo rano. Većina učesnika je mokra, ali niko ne odustaje. Razmišljam o volji ljudi koji po ovoj kiši pješače, a onda mi se vrati sjećanje na onu kišu metaka i granata pod kojom smo mi iz Srebrenice u julu 1995. godine išli prema Tuzli. Šutim, ovo danas je ipak lakše.
Penjemo se uz Udrč. Blato, put klizav, ljudi padaju. Neki su već povrijeđeni. Ima i lomova, čujem jedan učesnik povrijedio glavu. Na svu sreću, volonteri i aktivisti Crvenog križa i medicinari i ljekari Hitne su na nivou svog zadatka. Ne staju. Rekoše mi da je naš redovni učesnik „Marša“ hadžija Senad iz Banovića povrijedio nogu. Nadam se da nije nešto ozbiljno.
Pješačim jednu dionicu puta prema Udrču, a onda se vraćam i vozilom žurim prema Žepi, odakle je prema Potočarima krenulo oko 250 pješaka. Od njihovih organizatora saznajem da je za sada sve uredu, a onda se opet vraćam prema Cerskoj da bih dočekao učesnike kolone. Već stižu oni najbrži. Svi su pokisli. Grabe cestom prema kampu u Mravinjcima.
Ne znam šta bismo da nije pomoći pripadnika Federalne uprave Civilne zaštite koja nam je stavila na raspolaganje 15 džipova kako bismo povrijeđene mogli prevoziti do prve Hitne pomoći, ali i izvršiti druge neophodne radnje na ovom teškom putu. Ono što me zadivilo je aktiviranje žena pripadnica Civilne zaštite koje su išle ususret učesnicima „Marša“ i dijelile im vodu i voće. Pored puta razne grupe humanitaraca dijele sendviče, prepoznajem neke Tuzlake.
Kamp u Mravinjcima se puni. Hor djevojčica iz Potočara izvodi „Srebrenički inferno“. Bezbroj puta sam ga do sada čuo, ali svaki put ova melodija izaziva posebne emocije. Pada noć, kiša je malo utihnula. Stigao je i naš stari prijatelj Avdo Huseinović sa svojim dokumentarcem o Ejubu Goliću. Hvala mu na podsjećanju na ovog našeg heroja. Slijedi promocija knjige Esnefe Smajlović-Muhić „Život prije i poslije Srebrenice“. Ljudi se povlače u šatore. Molim Boga da ne bude kakve oluje, grmljavine, valja sutra poraniti.
Utorak, 10. juli
Snažno američko poštovanje
Jutro obećava lijepo vrijeme. Doduše, put kojim ćemo proći do Potočara je tvrđi. Prazni se kamp, neki su već daleko u šumi. Kako pješačimo pogled leti na zgradu Zadruge u Kravici, gdje je 13. jula 1995. godine strijeljano više od hiljadu zarobljenika. Vidim suze u očima nekih čiji su najmiliji ubijeni u Kravici. Kolona koja ide iz Žepe, javljaju mi, približava se Srebrenici. Ja opet žurim da stignem što prije u Šušnjare, najavljen je dolazak američke ambasadorice Morin Kormak. Godinama ambasadori SAD u našoj zemlji s nama pješače od Šušnjara do Potočara, što je znak poštovanja žrtava genocida snažniji od svake riječi i proklamacije. Kormak se po dolasku obratila učesnicima.
Vidim Mirzu Teletovića. I on želi da pješači do Potočara. Emocije su uzburkane, što od sjećanja na dan od prije 23 godine kada smo se ovdje okupljali da krenemo prema Tuzli, što od poštovanja prema našim žrtvama iskazanog od učesnika „Marša“. Krećemo.
Još koji kilometar. Gledam majke Nuru i Refiju iz Bajramovića koje pješače od Nezuka, suze im se slijevaju niz obraze. Na ovom putu 1995. godine pobijena su njihova djeca.
Ulazimo u Potočare. Dolaze i Žepljaci. Emocije rade. Mnogi koji su nas dočekali plaču. Nisam ni ja od kamena. Mnogo je ljudi na musali. Iznose se tabuti. Dočekujemo motocikliste, bicikliste, Vukovarce, učesnike maratona… Tu su novinari koji nas tako srčano prate od 1995. godine. Kamp u Potočarima je spreman. Mnogi odoše pod šatore da se odmore, neki kućama kod prijatelja. Pred ponoć stižem kući. Supruga, kao i obično, ništa ne pita.
Srijeda, 11. juli
Danas treba šutjeti
Negdje poslije devet stižem u Memorijalni centar. Zahvaljujem Bogu na sunčanom danu. Kao i svake godine, mezarje je puno rodbine ubijenih. Pripadnici Oružanih snaga su već demontirali šatore. Hvala svima koji su nam na ovom putu pomagali.
Hvala pripadnicima Direkcije za koordinaciju policijskih tijela, pripadnicima MUP-a FBiH i RS koji su brinuli o sigurnosti i učesnika „Marša“ i same komemoracije. Bez pomoći i iskustva Muhizina Omerovića Đileta, Zulfe Salihovića, zamjenika načelnika Nermina Alivukovića i mnogih ljudi iz Organizacionog odbora teško da bih izdržao ovih dana.
Danas je dženaza. Danas treba šutjeti. Neka je rahmet dušama svim ubijenima u genocidu 1995. godine. Negatorima genocida poručujem da nisu uspjeli u svom naumu.
A sad me ostavite na miru...
Četvrtak, 12. juli
Preumoran sam
Nema odmora. Već u devet je sastanak s pripadnicima policije RS u vezi sa sutrašnjim događajima. Ponovo onaj iz “Istočne alternative” organizira nekakvo svoje obilježavanje. Znamo ga. To što on priča ne pije vode. Sutra će majke da obiđu stratišta na kojim su im ubijana djeca. Vjerujem da će policija RS biti na nivou zadatka. Preumoran sam. Nisam ni svjestan da sam otkako su u posljednjih nekoliko mjeseci počele sanacija trase puta „Marša mira“ i druge pripreme smršavio 12 kilograma. Novinari nikako da popuste.
Petak, 13. juli
Zaborav je put u novi genocid
Danas bi se trebala okončati većina najavljenih manifestacija vezanih uz obilježavanje godišnjice genocida. Vjerujem da neće biti problema. Iz “Avaza” zovu da požurim. Požurio sam. Još jednom hvala onima koji ne dozvoljavaju da se genocid počinjen nad zarobljenicima Srebrenice zaboravi, jer zaborav je put u novi genocid.
