Vijest koja je prije sedam godina odjeknula Cazinom i danas u mnogima budi tužne emocije.
Prošlo je sedam godina odkad si nas napustio, ostavio u suzama. Sedam godina od onog kobnog, tragičnog dana. Nakon tolikog vremena, bol se nije umanjila, niti je praznine nestalo. Ne mogu opisati ono što osjećam... osjećaji tuge, boli, gorčine, ljutnje se isprepliću u meni...zamišljam da je sve ovo bila samo jedna priča sa tragičnim krajem, i koja će nestati kada zatvorim korice knjige...ali ona ne nestaje...stvarnost je okrutna!
Sjećam se svih momenata provedenih zajedno, sjećam se razgovora, osmijeha, suza, boli, sreće, tuge, svega! Zamišljam nas kako još uvijek uživamo u djetinjstvu, kažu, najljepšem periodu života. Želim da te vidim bar na trenutak, da ti čujem glas, da se smiješ kao prije, da sve bude kao prije, ali....uvijek prokleto „ali“... Još uvijek jasno vidim tvoj lik, čujem tvoj glas, kao da si tu, pored mene, ali osjećam da taj lik počinje blijediti, da ti glas počinjem zaboravljati, iako mi je duboko urezan u sjećanje.
Zauvijek ćeš biti pored mene, makar i u snovima.
Volim te, dragi moj brate,uvijek si bio za mene nešto posebno i dalje si.
Molim dragog Allaha dž.š. da ti podari lijepi džennet.
13. juli 2015. -13. juli 2022.
