Muhamed Duraković iz Srebrenice u Maršu mira danas korača takozvanim “Putem spasa” kojim je prolazio u julu 1995. godine. Izmoren i gladan 37 dana je prolazio pored mrtvih tijela svojih bliskih prijatelja i poznanika, a nekoliko puta uspio je umaći agresorskoj ruci i probiti se na slobodnu teritoriju.
Kao 20-godišnjak Duraković je bio u grupi koja je zaostala za glavnom kolonom koja je, nažalost, upala u zasjedu Vojske Republike Srpske, a on je bio jedan od rijetkih koji su uspjeli preživjeti Marš smrti.
Tokom 37 dana koliko je trajao proboj na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, pored stravičnih prizora, najteža mu je bila neizvjesnost i konstantan osjećaj da iza sljedećeg brda vreba zasjeda.
“To je veoma često bio slučaj, tako da smo se morali kretati veoma sporo. Bilo je dosta izviđanja i povrataka naprijed, nazad, kako bismo čitavu kolonu preveli preko određenih teritorija”, prisjetio se Duraković koji je u našem razgovoru opisao prvu zasjedu koja se dogodila, a u kojoj je smrtno stradao veliki broj njegovih komšija i poznanika.
“U prvoj zasjedi u kojoj je ostalo pola moje ulice, silaskom s Buljima u jedan potok prepoznao sam komšiju koji se zvao Nedžad i on me pozvao da sjednemo i malo odmorimo. Situacija je bila prilično u redu, međutim, iza mojih leđa je sjedio jedan čovjek koji je bio izrazito preplašen i vjerovatno je imao razloga za to, jer je, ja mislim, on bio uhvaćen od srpskih vojnika i bilo mu je naređeno da tu sjedi i zaustavlja ljudi da se odmaraju. Nakon što smo sjeli, on vjerovatno nije mogao više da izdrži te je u jednom trenutku samo uzviknuo: Braćo, četnici su oko nas”, blago je uzdahnuo Duraković te nastavio:
“Nakon toga, odjednom se zapucalo, a ja sam nastavio da se kotrljam niz brdo, sve dok nisam pao na jedan put kojim sam nastavio kretanje do jednog potoka. Bio sam izgubljen, ali sam imao prilično dobru orijentaciju u kom se pravcu trebam kretati te sam ipak na kraju tog dana uspio da sustignem kolonu”.
Duraković je također uspio preživjeti i zasjedu Vojske Republike Srpske napravljenu na Kameničkom brdu, na putnoj komunikaciji između Bratunca i Vlasenice, a potom i egzekucije u Cerskoj, Udrču i drugim lokacijama.
“Zahvaljujući tome što sam od 1992. do 1995. godine aktivno učestvovao u događajima vezano za Srebrenicu, stekao sam dovoljno iskustva da se uspijem izboriti sa svim pritiscima. Mislim da je psihički sve puno teže bilo podnijeti, nego napor koji smo morali podnijeti i glad koju smo trpjeli”, nadovezuje se Duraković kojem je život svakog trenutka visio o koncu.
Dvadeset i dvije godine kasnije ponovo korača “Putem spasa” koji je dug 100 kilometara, a koji će ga u konačnici odvesti u Memorijalni centar Potočari gdje će u utorak prisustvovati komemoraciji, dženazi i ukopu identificiranih žrtava genocida, pronađenih u nekoj od masovnih grobnica.
Prvi put na Marš mira krenuo je 2005. godine, u kojem je bilo samo 300 preživjelih Srebreničana.
“S obzirom da su obje moje sestre doktorice, smatrale su da će to negativno djelovati na mene, jer će me podsjetiti na mnoge stvari koje su se izdešavale. Međutim, interesantno je da se desila apsolutno obrnuta stvar”, naglašava on.
Tu je, nastavlja, nakon deset godina prvi put sreo neke veoma drage ljude koje je odlično poznavao.
“Zajednički smo ponovo prošli kroz tu čitavu trasu i osjećaj je bio sasvim drugačiji na mjestima na kojima su ljudi ginuli i na kojima sam ostavljao mrtve svoje najbolje prijatelje. Ta polja i te livade su bile mirne, ptice su pjevale. S tih mjesta traume iz godine u godinu su se slagala nekakva mjesta pozitivnih sjećanja. Ta trauma je otisnuta i zbog toga svake godine učestvujem u Maršu mira. To mi daje nekakvu vrstu psihološke podrške, kao i svim ostalim ljudima koji su preživjeli Srebrenicu”, navodi Duraković.
I dvije decenije nakon stravičnih dešavanja, Duraković smatra da se Srebrenici i dalje nanosi nepravda.
“Nepravda postoji, a svi znamo i sjećamo se šta se u Srebrenici desilo. Nama ne treba ni Haški tribunal niti bilo koji sud u BiH da nam to kaže. Meni je zaista žao da vidim da nakon toliko godina još uvijek ljudi koji su se vratili na ova područja nemaju neka osnovna ljudska prava kao u drugim dijelovima BiH. Tu je, naprimjer, pravo na obrazovanje što je za nas, povratničku populaciju, jako bitno”, zaključio je Duraković.
(Izvor: Klix.ba)
