Malo medija je izvještavalo o tome da su na ulazu u pećinu brojni Tajlanđani ostavljali darove u obliku nakita i namirnica i mrmljali tihe molitve.
Činili su to kako bi udobrovoljili duha za kojeg vjeruju da boravi u pećini i kojeg su dječaci naljutili, "pa ih je progutao".
Naime, u blizini pećine se nalazi kip mlade žene odjevene u tradicionalnu tuniku, a u podnožju njenih nogu se nalaze njoj posvećeni darovi. To je Jao Mae Non, mitska princeza čiji duh, vjeruju Tajlanđani, nastanjuje pećinu u kojoj su se zaglavili dječaci.
Legenda kaže kako se nekad davno Jao Mae zaljubila u mladog konjušara. Kako njihova ljubav nije bila dopuštena, zajedno su pobjegli, a princeza je ubrzo zatrudnila. U bijegu su naišli na pećinu koja im postade privremeni dom. Jednog jutra, kada je mladi konjušar otišao u potragu za hranom, pronašla ga je straža princezinog oca i ubila ga.
Čuvši kobnu vijest, Jao Mae probode bodežom trbuh i iskrvari u pećini. Od tog trenutka, njen duh boravi u pećinama. Njena prolivena krv pretvorila se u vodu, a njeno tijelo postade planina koja okružuje pećinu i nalikuje na uspavanu ženu.
Neki vjeruju kako se nakon vijekova sna uspavana princeza probudila i zarobila dječake, te ih nije pustila usprkos brojnim molitvama i darovima.
Lokalni stanovnici smatraju kako je princeza željela ljudsku žrtvu i smrću jednog od spasilaca pripadnika vojne jedinice "Seal" Samarna Ponana ju je i dobila. Duh princeze želio je krv ratnika, nalik onima koji su nekad ubili njenog voljenog, vjeruju Tajlanđani. Njegovom krvlju, smrt mladog konjušara je osvećena, a dječaci su uspješno spašeni.
