Mr. sci. Ahmet Čović, sin strijeljanog jednog od vođa Cazinske bune 1950. Ale Čovića i autor knjige “Izmišljeni neprijatelj”: BUNA I MJERA PROTJERIVANJA PORODICA POBUNJENIKA U LOGORE BILA JE PARTIJSKA DIREKTIVA

U ustanku su učestvovali Muslimani, Srbi i Hrvati što joj ne daje nacionalističko obilježje. Komandant Bune bio je Milan Božić, iz sela Crnaja u općini Cazin, demobilisani prvoborac iz NOR-a, a njegov zamjenik bio je moj otac Ale Čović, demobilisani oficir NOR-a…..U intervju koji mi je 90-tih godina dao Stevo Božić, sin Milanov, rekao mi je da je bio na sastanku u Šturliću kada su Ale i Milan tražili da se ukine tortura  nad narodom i da oni u tome neće učestvovati. Tada im je „drug“ Hakija Pozderac, tadašnji a i kasniji gospodar života i smrti u Cazinu i šire, rekao da će im doći glave. Zbog toga je moga oca razriješio odborničke funkcije…..Izlaskom iz štampe 1991. godine knjige „Cazinska buna 1950.“, autorice dr. Vera Kržišnik-Bukić, prvi put je javnost obaviještena šta se stvarno u Cazinskoj krajini i Kordunu „Pedesete“  desilo. Njena knjiga, pisana na strogo naučnoj osnovi i utemeljena  na arhivskoj građi i svjedočenjma lica gušitelja Bune i samih ustanika i drugih stradalnika, djelo je koje pruža uvid u događaje koji su se desili  prije, u toku i poslije ustanka…..Za ustanak su znale i vlasti, što su i sami pojedini njeni pripadnici svjedočili poslije. Zašto moćna Udba i policija nisu prije ustanka pohapsila kolovođe? Jesu li htjeli da se Buna dogodi? Ove, ali brojne druge činjenice ukazuju, da je vlast itekako bila uključena u pripremu ustanka. Nije pokazala ni najmanju spremnost da je spriječi…..Često se od „izbezumljenih“ majki ili baka moglo čuti  „ a što nas nisu odmah pobili, ionako ćemo pomrti od gladi. Umiranje je, nažalost, bila česta pojava. Samo u selu Martinac umrlo je 27 osoba, 13 odraslih i 14 djece. U selu Sitneši, gdje je boravila i moja obitelj, umrlo je 16 logoraša. Koliko ih je umrlo u drugim brojnim naseljima, gdje su bili logoraši smješteni, nikada se neće saznati. Mrtvi su ukopavani odmah u blizini logoraških kuća i vrlo često plitko pa su ih divlje svinje izrovavale i jele. Mezari nisu obilježavani…..Spiskove ustanika i spiskove „banditskih“ obitelji u tadašnjm „narodnim odborima“ sačinili su odbornici i Udba. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ Banjaluka „drug“ Hajro Kapetanović, pod čijim predsjedavnjem je donešena odluka o suđenjima na smrt, protjerivnje familija i sl., svakako je zaslužio da mu se ime spomene. I on je za vjernost Partiji „kažnjen“ visokim položajem i preseljenjem u Beograd. Vertikala ide preko Sarajeva, „drug“ Uglješa Danilović, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine i završava u Beogradu,  Aleksandar Ranković, savezni ministar unutrašnjih poslova. Svakako, nije moglo bez znanja druga Tita…..„Čudo“ se desilo 1991. godine, a nakon nepunih 30 godina od moga prvog pokušaja zaposlenja u Cazinu. Na zahtjev tadašnje višeparlamentarne vlasti u Cazinu prihvatio sam radno mjesto Predsjednik Izvršnog odbra.  Iste godine jedan poznati privrednik i višegodišnji cazinski direkor pozvao me na ručak u svoj stan, veli, ima poruku za mene. Saopštava mi da je bio u Beogradu i posjetio „druga“ Hakiju Pozderca, koji ga je zadužio da mi prenese poruku, parafraziram, „ Šta mali traži u Cazinu, reci mu da mu je najbolje da se odmah kupi….“ Iako tada značajno bolestan „drug“ nije promijenio svoje diktatorske navike. Nije mogao prihvatiti da, i nakon nepovratnih društvenih promjena u Državi, iza njegove krvave vladavine ne stoji više policija i Udba…..Ovdje bih napomenuo da je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica ex Jugoslavije koja je i počinila zločin, formalno-pravno nadležna za donošenje Rezolucije, a ne njeni niži organi koji za zločin nisu odgovorni. Međutim, vrlo je značajno što su Rezoluciju usvojili i organi vlasti na prostoru gdje se Buna i dogodila, jer će to doprinijeti releksaciji odnosa između „pobjednika“ i „pokorenih“. To je savkako važan korak ka konačnom usvajanju Rezolucije u Parlamentu Bosne i Herzegovine i donošenju zakona o rehabilitaciji žrtava. Predlagači rezolucije su mišljenja da nju treba uputiti i  u Sabor Republike Hrvatske nakon što je usvoji Parlament Bosne i Hercegovine. Rezolucija još nije upućena u Sabor Hrvatske…..  Rezolucija o osudi zločina najmanje je važna za ustanike. Oni su svoju rolu odigrali i otišli sa političke scene. Ona je važna za sadšnju i buduće genaracije. Bila bih to snažna opomena svima koji počine zločin, da će, ako i izbjegnu osudu za vrijeme njihovog života, biti izvedeni pred sud povijesti…..

Na temu Cazinske bune, o kojoj se po direktivi vlasti moralo šutjeti pune četiri decenije nakon što se ona dogodila, razgovarao sam ranije već sa dvije meritorne osobe: prof. dr. Verom Kržišnik-Bukić i Sulejmanom Sulejmanagićem. Ovoga puta sam imao veliko zadovoljstvo i čast razgovarati sa čovjekom koji mi je je iz prve ruke mogao svjedočiti o mnogim detaljima vezanim za vrijeme i prije i u toku Bune, a posebno nakon iste. Njegov otac Ale, jedan od čelnih ljudi Cazinske bune je bio žrtva časne borbe za prava seljaka iz njegove i naše Cazinske krajine, a mogao je da izabere drugi put koji bi omogućio i njemu i njegovoj brojnoj familiji lakši i, uvjetno rečeno, udobniji ovozemaljski život. Ale je, međutim, kako rekoh, izabrao onaj časniji put, ali mnogo teži za njega i njegove. Bio je idealista, svjestan posljedica i cijene koja se za to plaća. On je tipičan primjer one da “revolucija jede svoju djecu…” A njegovom sinu Ahmetu, mome sugovorniku, sudbina je opet dodijelila višedecenijsku ulogu “sina državnog neprijatelja”. Izdržao je sve pritiske i torture koje su ga kao takvog pratile i na velika vrata i on je ušao u historiju Cazinske krajine i Bosne i Hercegovine. Za razliku od ubojica njegovog oca, mnogih njegovih sugrađana i sunarodnika, progonitelja porodica pobunjenika te progonitelja njega samoga koji su već zaglibili na smetljištu učiteljice života.

O Buni

Bili ste dijete kada se desila Cazinska buna. Da li se, ipak, sjećate nekih detalja vezanih za Bunu, pogotovo oko angažmana Vašeg oca Ale u istoj?

ČOVIĆ: Ove godine navršava se 67 godina od pobune cazinsko-krajiških i kordunaških seljaka protiv nepodnošljivih nameta i tiranije koje im je nametnula tadašnja  komunistička vlast u bivšoj Jugoslaviji. U historiografiji ovaj seljački ustanak je nazvan „Cazinska buna 1950.“, a u narodu poznat i kao krvava buna. U ustanku su učestvovali Muslimani, Srbi i Hrvati što joj ne daje nacionalističko obilježje. Komandant Bune bio je Milan Božić, iz sela Crnaja u općini Cazin, demobilisani prvoborac iz NOR-a, a njegov zamjenik bio je moj otac Ale Čović, demobilisani oficir NOR-a. Milan i Ale su se dobro poznavali iz rata. Kraj Drugog svjetskog  rata dočekali su na visokim vojnim funkcijama, Ale na poziciji komandanta garnizona i grada Bihaća, a zamjenik mu je bio Milan. Oba su se na osobni zahtjev demobilisali koncem 1946. (ili 1947.) godine. Prijateljstvo obitelji Božića i Čovića bilo je i prije Drugog svetskog rata, a u ratu  još je više učvršćeno.

Prije demobilisanja viša vojna komanda je mome ocu, koji je tada imao 26 godina i bio pismen, ponudila kao zaslužnom  borcu i komandantu da uđe u Partiju i ide u Sovjetski Savez (Rusija) na dalje vojno doškolovavanje. Tome su se žestoko suprostavile njegova majka i supruga. One, koje  su prethodnih sedam godina, dok je on vojevao, provele podižući djecu u teškim mukama, nisu mogle dalji život ni zamisliti bez njega. Razapet između ideala za koje se borio i obitelji kojoj godinama nije mogao posvetiti potrebnu pažnju i ljubav, dugo se lomio. I najzad odabrao je obitelj umjesto Partije i Rusije. Slično je bilo i u obitelji Božić. Dobrovoljno, nakon što se demobilisao Milan, demobilisali su se i njegovi sinovi: Nikola, prvoborac NOR-a,  obavještajni oficir u ratu i Stevo, propadnik OZN-e (Odjeljenje za zaštitu naroda). U Buni su bili članovi Štaba.

U vrijeme izbijanja ustanka  bio sam u osmoj godini starosti. Sjećam se da je otac često  odlazio od kuće i vraćao se pokasno pred noć. Zbog njegovog čestog odsustva od kuće između njega i majke ponekad je dolazilo do prepirke, tražila je da se više posveti porodici.

U domaćinstvu, kada se on demoblisao, živjeli  su pored njega, moja majka, njegova majka, maloljetna njegova sestra i  petero nas, njegove maloljetne djece.  U vrijeme Bune Ale je imao pet sinova i kćer. Najstarije dijete je imalo 10 godina. Bili smo tada jedna od  bogatijih obitelji u naselju Liskovac-Cazin (oko 150-200 dunuma zemlje, nova kuća i dvorišni objekti, konji, stoka i sl.). Živjelo se uglavnom od poljoprivrede i majka je htjela da se on više angažuje na kućnim poslovima. Međutim, on je bio odbornik i od njega se tražilo, kao veoma poznatog, uglednog i uticajnog u sredini, da se svakodnevno angažuje na izgradnji nove države. On je to i činio. Kada ne bi stigao na vrijeme uzorati zemlju u pomoć bi došli Milanovi sinovi Nikola i Stevo sa svojim konjima. Sjećam se da su njihovi konji bili najveći i najjači u široj okolini. Božići su bili veoma poštovani kako u svom narodu tako i među Muslimanima, kao što je i moj otac bio poštovan u oba naroda. U ratu su pomagali jednako drugom kao i svom narodu. Godine 1941. desio se pokolj, pljačka i progon srpskog življa u selima uz rijeku Koranu na bosanskoj i hrvatskoj teritoriji. Zločin su učinile ustaše među kojima je bilo i Muslimana. Ale, niti bilo ko drugi iz njegove obitelji, u zločinu nije učestvovao, a što je još više uvećalo Alin ugled među Srbima.

Država je 1947. godine donijela novi Zakon o agraru, kojim je poljopeivredu uredila po ugledu na Staljinovu Rusiju. Otac postaje sve nervozniji, šutljiv, zamišljen i sumnjičav prema novim mjerama Države. Na njega se „odozgo“ vršio pritisak da se prihvati funkcije predsjednika Narodnog odbora, što on odbija. Potom se traži da formira zemljoradničku zadrugu, da prvi u nju za primjer drugima unese svoje imanje i bude njen upravnik. Sve je to bilo u suprotnosti sa onim što je on govorio narodu na brojnim sastancima u ratu – da krenu u partizane, da će im narodna vlasti omogućiti bolji  život. Prihvatiti se vlasti tada značilo je bezkompromisno sprovoditi mjere koje su utvrđene novim agrarnim zakonom. Nametnute obaveze seljacima bile su teže i od mjera koje su podnosili u Kraljevini Jugoslaviji.  Prihvatiti se vlasti za njega je značilo sprovoditi torturu nad ljudima s kojima je u ratu stvarao novu Državu. Odbio je učešće u bilo kakvoj vlasti. Želio je miran život od rada na svom imanju.

Kako sa ove vremenske distance gledate na spoznaju Vašeg oca i ostalih koji su sudjelovali u Buni da su na drugoj strani imali daleko nadmoćnijeg protivnika – čitav režim i njegove osnovne poluge (Partija, vojska, milicija…)? Naime, jesu li u to vrijeme bili svjesni realnosti da neće uspjeti i da će Buna biti ugušena u krvi, što se na kraju i desilo? Ili, jednostavno, nisu imali izbora, svjesni i posljedica koje su ih potom snašle? Da li su, zapravo, njihovi ideali nadjačali spoznaju o realnom stanju na terenu?

ČOVIĆ: Da bi Vam odgovorio na ovo pitanje prvo ću ukratko objasniti o kojim i kakvim nametima je riječ koje su narod u cijeloj Državi teško pogodile. Te mjere na prostoru i do tada siromašnoj Cazinskoj krajini i Kordunu odvele su narod u do tada nezapamćeno  siromaštvo.  

1.) Uvodi se obavezni otkup poljoprivrednih proizvoda. To je podrazumijevalo da višak svojih proizvoda seljak mora predati Državi po cijeni koju ona odredi, a nikako prodati na slobodnom tržištu. Seljaku se ultimativno naređivalo da mora zasijati zemlju, bez da mu se pri tome pruži bilo kakva pomoć. Na neobrađenu zemlju razrezivan je veći porez.Visinu prinosa i količinu otkupa proizvoljno na terenu određivali su odbornici. Otkup se davao u svim proizvodima: žitu, mesu, jajima, maslu, voću, povrću i slično. Kada seljak ne bi mogao isporučiti proizvoljno određenu mu količinu proizvoda, uz pomoć milicije vršena je pljenidba-otimačina. Ne mali broj domaćinstava ostajao je bez i „zrna“ žita, zadnje krave, ovce, kokoši ili drugog dobra. Bilo je slučajeva da se nareže porez i za proizvod koji seljak uopšte nije imao, npr. nema ni kokoši, a mora da isporuči jaja. Ili, sušna godina, kakva je bila i ustanička 1950. kada je urod  i na onako siromašnoj zemlji skoro 100% podbacio, seljacima obaveze nisu umanjene. Seljak koji nije mogao isporučiti namet, ili se suprostavio nasilništvu „narodne vlasti“, bio je premlaćivan, zatvaran, optužen i kažnjen. Bilo je i smrtnih slučajeva.

2.) Po uzoru na Staljinovu Rusiju  uvodi se  „kolektivizacja“. Formiraju se zemljoradničke zadruge u koje su seljaci trebali unijeti svoju zemlju, stoku, alatke i drugu imovinu. U tom novom  komunističkom izumu privređivanja seljaci su trebali raditi i proizvoditi dobra za državu i sebe. To je bilo svojevrsno vraćanje u „feudalni“ sistem u kojem se gubilo tradicionalno privatno vlasništvo zemlje. I ova krajnje nepopularna mjera naišla je na ogroman otpor u narodu, ali i na odmazdu vlasti prema neposlušnima. Namjerno, uvećavan je seljacima  otkup poljoprivrenih proizvoda, porez, tjerani su na teške poslove u državi, zastrašivani i zatvarani, a sve da ih natjeraju u zadruge. Naročito su vlasti bile rigorozne prema onima koji su imali veće zemljišne posjede. Ovi „bogataši“ proglašavani su „kulacima“, a to je značilo da su neprijatelji naroda i Države. Neprijatelje Države trebalo je ukloniti. U Rusiji one koji su se suprostavljali kolektivizaciji ubijali su, ili slali u Sibir sa njihovim familijama, gdje su uz rad izgladnjavani  (dakle, lagano umiranje). Uvećani otkup i porez nije mogao podnijeti ni moj otac. Sjećam se da je od svoje braće posuđivao žito do iduće žetve, a da bi izmirio otkup za tekuću godinu. Kada bi urod zbog suše podbacio, a što se i dešavalo, to je seljake vodilo u još dublje dužničko ropstvo.

3.)  Mjera „društveno koristan rad“ je mjera koja se također silom sprovodila. Svi za rad sposobni  muškarci bili su obavezni i po više puta otići na najteže poslove u Državi. Na rad su tjerani i domaćini sa svojim konjskim zapregama. Odvođeni su u sred poljoprivredne sezone te su im znatno smanjivani poslovi na zemlji, a time i urod. Kako seljacima ni tada nisu umanjivani nameti to ih je još više osiromašavalo. Isljeđivanje, zatvor, novčana i zatvorska kazna očekivala je one koji su davali otpor ili pobjegli sa radilišta, a toga je itekako bilo.

4.) „Narodna  država“ nije zaboravila da seljacima odredi i porez, koji se izmirivao u novcu do kojeg je seljak krajnje teško dolazio. Tako je državna ruka još dublje uronila u džep seljaka. Seljak koji porez ne izmiri, u zadanom roku izlagao se opasnosti da u pljenidbi ostane bez stoke, poljoprivrdne alatke, ili doživi susret sa policijom.

5.) Da bi Država homogenizirala narod i popunila proračun raspisala je „narodni  zajam“, tzv. „savezne obveznice“. Bio je to namet iznad svih nameta. Zajam se ubirao jednokratno pod parolom „Niko ne smije da izostane od upisa zajma“. Ne upisati zajam značilo je da nisi patriota. Oni koji to nisu upisali imali su posjetu odbornika. Bio sam prisutan kada je odbornik moju majku ubjeđivao kako je to za nju dobro.

Nezapamćenu prisilu nad seljacima, kako sam već istakao, vršili su državne stukture: Udba, policija, odbornici, viši i drugi državni organi kako bi realizirali seljacima nametnute obaveze. Posebno su bili nepodnošljivi postupci pojedinih lokalnih odbornika koji su i određivali obim obaveza seljacima. Oni su bili nameta oslobođeni ili minimalno opterećeni, a brojni su imali i vrlo upitnu prošlost. Da bi zadržali privilegije i iskupili se za svoje ranije grijehe bili su najokrutniji prema svojim sugrađanima. Ništa humaniji nisu bili ni u vrhu vlasti. Navodim slučaj seljaka Nikole Latinovića iz sela Vrelo – Cazin: pred sami ustanak u dogovoru sa više uglednih mještana, otišao je Nikola u Beograd da nadležne obavijesti o neponošljivom otkupu, nasilništvu vlasti i sveukupnom teškom životu seljaka. Umjesto razumijevanja bio je uhapšen i odležao u kazamatu Zenica 2 godine.

Teško je bilo u cijeloj Državi, a posebno u ratu iscrpljenoj, prenaseljenoj, nepismenoj i po svemu zaostaloj Cazinskoj krajini i Kordunu. Ovdje je seljaštvo bilo dovedeno do ruba egzistencije. U pitanju je bio i njihov biološki opstanak. Smrti u oči se svakodnevno gledalo. Strpljenju seljaka bližio se kraj.

Ostalo mi je u sjećanju da su pred sami ustanak našoj kući dolazili meni nepoznati ljudi, loše odjeveni, mršavi, blijedi,

počesto zapuštene 

Kada danas razmišljam o tome vremenu i položaju seljaka imam osjećaj da su imali dvije mogućnosti: (1) patiti i  umrijeti u tišini i tako skratiti životne muke, ili (2) pobuniti se protiv zloglasne vlasti. Pobuna je također pružala dvije mogućnosti,  (1)  ukidanjem  otkupa … skinuti „komunistički jaram“ i olašati život seljaka, ili (2) umrijeti uzdignute glave. Dakle, iz sveukupne  krajnje nepovoljne situacije (politička, socijalna…) seljaci su jedini spas vidjeli u pobuni.
Teški uslovi života vladali su i sa druge strane Korane u Kordunu sa većinskim srpskim življem. Ugledni ljudi, koji su se poznavali iz rata pa i prije rata, počinju se sastajati i dogovarati kako skinuti više nepodnošljivi teret. U selu Koranskom Lugu živio je prvoborac Mile Devrnja, iz rata legenda u svom kraju. Njegova sestra je bila udata za Milanovog sina Stevu, što je još više učvrstilo veze i povjerenje između ovih obitelji. Milan i Mile sve više razmišljaju da je jedini izlaz u dizanju naroda na ustanak. Traži se među Muslimanima Cazinske krajine ličnost koja bi ih na ustanak mogla pokrenuti.  Predratna, ratna i poratna uloga moga oca ničim nije bila okaljana. Na izvjestan način, zbog ugleda koji je imao u narodu, bio je „legenda“. Istina narod, kojem je voda do grla bila došla, na pobunu nije bilo teško pokrenuti. Krug pristalica za ustanak se brzo širio. Dolazi do masovnih okupljanja i sastanaka budućih ustanika u šumi u blizini kuće Božića u Crnaji.

Da li su vođe i ustanici bili svjesni da idu protiv moćne države i da nemaju šanse u svojoj namjeri? Mišljenja sam da itekako jesu. Vođe ustanika su „do juče“ bili na značajnim komandnim pozicijama najjače državne odbrambene moći-vojske i njena snaga im je bila poznata. Znali su da se sa nekoliko desetina komada zaostalog oružja iz Drugog svjetskog rata, golorukim i gladnim narodom ne mogu suprostaviti vrhunski uvježbanim i savremenim oružjem naoružanim vojnicima, policiji, Korpusu komunistišče omladine, udbovcima i drugim naoružanim strukturama. Da li su bili svjesni da njihova sastajanja ne mogu proći neprimijećena od moćne Unutrašnje državne bezbjednosti (Udba), policije, partijskih aparatčika, odbornika i drugih Udbinih doušnika koji su se tada nalazili u svakoj drugoj kući? Ubijeđen sam da su znali. Pa, zašto „glavom kroz zid“? Da se sve ove dileme i strahovi izbrišu iz glava ustanika  pobrinula se upravo Udba. Da bih Vam predočio umiješanost Udbe u Bunu prvo ću se osvrnuti na sam događaj i dvije knjige o Buni u kojima su njihovi autori ovaj događaj  razjasnili.

Ustanak seljaka Cazina, Velike Kladuše i Slunja (Hrvatska) koji se desio 1950. godine bio je najveći otpor totalitarnoj  višedecenijskoj vladavini Komunističke partije Jugoslavije. Ovaj događaj 40 godina je bio zabranjena tema u Državi. I samo spominjanje Bune bilo je strogo zabranjeno, a istraživanje i pisanje i kažnjivo. Da se desila buna seljaka, koja je u krvi ugušena, tadašnja Jugo -štampa ni riječi nije javnosti saopštila. Nastojala je vlast svoj zločin koji je 1950. godine počinila nad vlastitim narodom sakritii i od svjetske javnosti, ali u tome nije uspjela.  U inostranoj štampi Buna je imala svoga odjeka. Unutar Jugoslavije spominjana je samo u političko-vladajućim krugovima na način kako je to režimu i pojedinim njenim moćnicima odgovaralo, a najčešće kao antidržavni akt obijesnih seljaka, kotrarevolucija i slično.

Izlaskom iz štampe 1991. godine knjige „Cazinska buna 1950.“, autorice dr. Vera Kržišnik-Bukić, prvi put je javnost obaviještena šta se stvarno u Cazinskoj krajini i Kordunu „Pedesete“  desilo. Njena knjiga, pisana na strogo naučnoj osnovi i utemeljena  na arhivskoj građi i svjedočenjma lica gušitelja Bune i samih ustanika i drugih stradalnika, djelo je koje pruža uvid u događaje koji su se desili  prije, u toku i poslije ustanka. Drugo dopunjeno izdanje ove knjge autorica je objavila  2013. godine i isto je 2016. godine prevedeno na engleski jezik. Ovim činom Buna je definitivno poprimila internacionalne dimenzije. To će omogućiti svjetskoj javnosti da se još temeljitije upozna o karakteru komunističke vladavine u ex Jugoslaviji.

Drugo značajno djelo o Buni je knjiga autora dr. Mirsad Abazović, naslova „Državna bezbjednost NR Bosne i Hercegovine i Cazinska buna 1950.- dileme i kontraverze“, objavljena  2009. godine. Ovaj autor  javnosti je predočio ulogu državnih organa bezbjednosti u gušenju Bune, a na osnovu arhivske građe nedostupne autorici Kržišnik u vrijeme pisanja njene knjge.

U obadvije ove knjige, a naročito u Abazovićevoj, ima mnoštvo dokaza o umiješanosti Udbe i drugih bezbjednosnih sruktura u Bunu. Istina, nije pronađena relevantna arhiva u umiješanost Udbe u samu pripremu Bune. Zbog toga su autori bili vrlo oprezni u donošenju zaključka po ovom pitanju. Međutim, treba imati u vidu da takva pisana građa nije mogla ni nastati, jer se upustva i naredbe za takva osjetljiva pitanja „gore“ i „odozgo“ prema bazi davaju usmeno – direktno ili putem kurira. Ako su pisana akta i nastala, nakon sloma pobune, ona su selektirana i uništena. Nijedna bezbjednosna služba takva i slična dokumenta neprepušta (h)istoriji.

Kako inače tumačite angažman svoga oca u Buni? Otkud on u njoj?

ČOVIĆ: Na ovo Vaše pitanje sam već djelimično odgovorio. Mislim da su  karakter i status u društvu koji je tada imao moj otac presudili  da stvarni organizatori ustanka  baš njega tipuju za vođu. Radilo se o socijalnoj ličnosti osjetljivoj na nepravdu i spremnoj da pomogne drugima u nevolji. Nije bio spreman pogaziti ideale za koje se borio i u ratu. Nije bio spreman krenuti na narod radi karijere, kao što su to bili drugi. Da je bio karijerista, ostao bi u Armiji. Otac, odbijajući učlanjenje u Partiju i dalje aktiviranje u vojsci i odlazak u Rusiju, izazvao je u određenim vladajućim krugovima sumnju u njegovu iskrenu prvrženost pokretu. Odbijajući angažovanje u vlasti to je samo pojačalo sumnju. Isto tako, odbijajući da narod povede u zadrugu i aktivnosti koje su značile torturu nad narodom, zamjerio se i lokalnim vlastima, a naročito Hakiji Pozdercu. Ovaj tipični partijski aparatčik, za koga postoje ozbiljna sumnja i svedočenja da je i u ratu počinio brojne zločine, a iznad svega karijerista, na putu iskupljenja za ranije grijehe, uklanjao je sve one koji su mu smetali. Uspješnim ubiranjem otkupa uz pomoć policije, Udbe i ozloglašenih lokalnih odbornika, kod viših  organa  ubirao je poene. „Gore“ se nije moglo  a da se beskomprmisno ne sprovodi politika Partije. Ale i Milan, čije ponašanje je imalo ogroman uticaj na narod, bili su mu ozbiljna smetnja. Isto tako, postoje ozbiljna svjedočenja pa i zapisi da je odigrao značajnu ulogu u likvidaciji Huske Miljkovića, 1944. godine, tada najuglednije ličnosti u Cazinskoj krajini. Milana i Ale se trebalo po svaku cijenu riješiti. Da je imao značajnu ulogu u nastajanju Bune svjedočili su mi brojni ustanici, a da je imao ključnu u njenom razrješenju, dileme nema. Citiraću (jedno od brojnih) svjedočanje koje je seljak Mirko Banjac iz sela Vrelo-Cazin, dao novinarima (Bajrić i Biščević): „Na dan ustanka došlo je na Gnjilavcu do pucnjsve te se u Vrelu odmah saznalo za pobunu. Nastala je kuknjava dvadesetak okupljenih žena:*Pobiće nas, četrdeset prva je…*A tada se iz daljine začulo brujanje motora, pa uzvik *Evo vojske!* U kolima, na čelu kolone bio je Hakija Pozderac…“ E sada vidite, na sami dan ustanka koji je pripreman u „tajnosti“, dolazi vojska na čelu sa tadašnjim sekretarom Vlade Bosne i Hercegovine. Bio je to „junački“ dolazak u rodni Cazin, a u stilu kao nekad „Drug ….jaše na čelu kolone uz usku stazu Ostrožačku…“ Bila je to kolona čiji su učinci bili stravični. Ali, i kolona koja će „druga“ odvesti na visoke državne funkcije u Beograd, gdje je ostao sve do svoje smrti. Jednim pogotkom ostvarena su dva cilja: odlazak gore-funkcija i odlazak dolje-smrt.

Mome ocu su kvote otkupa  i drugi nameti svake godine pred Bunu značajno uvećavani.  To nas je učinilo siromašnim kao i brojne druge. Moralo se dokupljivati ili posuđivati da se otkup izmiri. Majka mi je pričala da su mu pred sami ustanak prijetili hapšenjem upravo radi pripreme Bune, a što se nije desilo. Govorila je ocu da se kani odlaska na sastanke, da je to sve nečija podvala i slično. On bi joj odvratio da ni ovako više ne ide, da gore ne može biti nego što jeste. Braća Božić su mi svjedočili da su oni  1ooo% bili uvjereni u uspjeh. Znači li to da u agoniji svakodnevnog terora i želji  za promjenom nisu htjeli-mogli ni sami sebi priznati da je u pobuni moguć i drugi ishod?  Da, moguće je. Da će biti ustanak po selima se javno govorilo. Za ustanak su znale i vlasti, što su i sami pojedini njeni pripadnici svjedočili poslije. Zašto moćna Udba i policija nisu prije ustanka pohapsila kolovođe? Jesu li htjeli da se Buna dogodi? Ove, ali brojne druge činjenice ukazuju, da je vlast itekako bila uključena u pripremu ustanka. Nije pokazala ni najmanju spremnost da je spriječi.

Prije koju godinu imao sam intervju sa gospodinom Sulejmanom Sulejmanagićem Bukovcem, na temu Bune. On smatra da je Buna podmetnuta od strane tadašnje Udbe. Šta Vi mislite o toj tezi?

ČOVIĆ:Već sam ponešto rekao o umiješanosti vlasti. Dijelim mišljenje sa onima koji vjeruju da je sve odrađeno po direktivi Partije, a u realizaciji Udbe. Mnoštvo je činjenica koje na to ukazuju. Jedan pronađeni dokument zorno svjedoči da je sve unaprijed isplanirano. Na sami dan Bune, 6 maja, u sva pobunjena sela stigla je vojska iz Bihaćkog, Banjalučkog i Karlovačkog garnizona. Svaka jedinica je znala pravac kretanja i lokaciju raspoređivanja. Zatim, između 7.   i 9.  maja u Liskovac dolazi kapetan Udbe Ahmet Kulenović, gdje ga je na stolu čekao spisak pobunjenih Liskovčana sa crvenom olovkom podvučenim imenima onih koje je trebalo likvidirati ili su već bili likvidirani. Mišljenja sam da su spiskovi ustanika unaprijed pred samu Bunu sačinjeni u tadašnjim „narodnim odborima“. Kapetan  odmah piše Izvještaj o zatečenom stanju, u kojem pored ostalog navodi: „Juče je likvidiran Kovačević Muše, odmetnik-koji je ustvari bio zamjenik komandira Beganović Hasiba: nije ubijen u bjekstvu, ni u šumi. Uhvaćen je od vojske, još dok sam ja bio u Cazinu, dotjeran je u Liskovac gdje ga je vidjelo nešto i civila, a nakon tog je od Liskovca odveden u jednu šumu-daleko 1 km gdje ga je ubio poručnik Vučinović Milutin….“ Na kraju navodi: „Također ćemo protjerati  familije odmetnika i u vezi tog učiniti i po ostalom kako je rečeno“.  I sada vidite, Kulenović obavještava ( 7-9 maj) da će protjerati  familije, a OK Partije Banjaluka odluku o protjerivanju donosi tek 17. maja 1950. godine (pronađen zapisnik). Kako je udbovac unaprijed znao da će obitelji biti protjerane? Ko je i kada odlučio i njemu naredio da protjera obitelji ustanika? Progon obitelji ustanika i neustanika desio se tek u augustu te godine. Jedini mogući zaključak je da je Partija odluku o protjerivanju donijela i prije same pobune.

Brojna su svjedočenja da su  u redove pobunjenika bili ubačeni brojni provokatori i doušnici Udbe.Tako npr. u  ustaničkom štabu, prema svjedočenju braće Božić, pisar je bio matičar Hasan Čović, koji je sa mještaninom Fehom Dizdarevićem i učiteljom Esadom Ćemalovićem redovno obavještavao čelnike Partije i Udbe u Cazinu o pripremama ustanka. O pripremama ustanka obavještavali su  i pojedini organizatori, npr. Nikola Božić, član štaba i Đulaga Šumar, komandir Tržačke čete. To su mi oni sami rekli. Pronađeni su i pismeni izvještaji pojedih doušnika. Ili, u Slunjskom štabu bili su ubačeni rezervni majori Mirko Radočaj i Nikola Pošmuga, koji su na kraju slamanja ustanka lično uhvatili Milu Devrnju i njegovu grupu, koji su se poslije sloma Bune krili u šumi, i predali ih vojsci. Hasan Čović je zbog „nebudnosti“ bio osuđen na šest mjeseci „drušveno koristanog rada“, na koji nikad nije bio  upućen. Pošmugi i Radočaju nije bilo ni suđeno. Bilo je još takvih slučajava. Na brojne obavijesti čelnici Partije, Udbe i vlasti u Cazinu, Kladuši, pa i u Banjaluci nisu reagovali, niti im je poslije (pa ni zbog nedovoljne budnosti) suđeno, izuzev muslimanskim kadrovima. Zbog nereagiranja državnih organa kod pobunjenika se stekao utisak da je „stvar legalna“, da su svi za Bunu.

Na „tajne“ sastanke ustanika noću u šumaraku kod kuće Božića  dolazilo je 7 nepozatih ljudi (lijepo obučeni, ugojeni, obrazovani, dobri govornici…) koji su govorili da će ustanak biti u cijeloj Jugi, da je Engleska vojska na granici sa Grčkom, da je Vlada uz ustanike i spremna, da će se ustanicima pridružiti vojska i slično. Pomogli su i oko samog ustrojstva Štaba ustanka, načina i pravca kretanja jedinica i drugo.To je još više ohrabrivalo ustanike i omasovljavalo pokret. Imam utisak da se htjelo što više ljudi pokrenuti u Bunu.

Veoma je indikativan slučaj „Slovenac“. Naime, članovi štaba u slučaju neupjeha trebali su da se odmah povuku u kuću izjesnog Mike u Hadžinom potoku, (susjedno selo u Hrvatskoj) gdje bi ih preuzeo izvjesni Slovenac, odveo u Sloveniju i u đubrivu u zaprežnim kolima prebacio u Austriju gdje je, navodno, imao zemljišni posjed. Kada su na dan ustanka (6. maj) u suton Stevo i Ale prišli Mikinoj kući u njoj i okolo je bila vojska. Od „Slovenca“ ni traga.

Svjedok Tepić Nurija,  koji je bio prisutan  suđenju vođama Bune, rekao mi je da je moj otac izjavio da Milan, Devrnja i on nisu digli ustanak, već onaj prvi što sjedi do Tita. Ovako nešto ne nalazi se u zapisniku sa suđenja. Na ovakve izjave sud nije reagovao. Ustanici su prisiljivani, prema svjedočenju braće Božić, da zapisnik popunjen do pola ili ni toliko potpišu pri dnu lista, koji su naknadno popunjivani sadržajem koji je odgovarao Udbi. Jesu li vođe, zato što su previše znali, sami sebi presudili? Umiješanost pojedinaca iz Udbe,  Udbu (istraga) nije zanimalo.

Što se tiče procesuiranja ustanika (hvatanje, isljeđivanja, sastavljanje optužnica, izricanje presuda i drugo u vezi s tim), na osnovu arhivskih dokumenata i svjedočenja preživjelih ustanika, utvrđeno je da je cjelokupnu aktivnost odradila Udba. O svakoj pojedinačnoj osudi odlučeno je u Udbaškoj centrali u Sarajevu uz konsultacije sa Saveznom Udbom u Beogradu, ali i sa moćnicima iz Cazinske krajine. Ključne ličnosti su Uglješa Danilović, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegivine

i Aleksandar Ranković, savezni ministar unutrašnjh poslova. Pisani dokumenti-naredbe ručno pisani ili  štampani dostavljani su organima na terenu i Vojnom sudu, koji su ih sproveli u djelo. Kako je to izgledalo najbolje se vidi iz samog suđenja. Na 8 improviziranih vojno-sudskih, a u suštini partijsko-udbaških procesa,  sprovedenih od 23. maja do 7. juna 1950. godine u Cazinu i jednom u Slunju na smrt streljanjem osuđeno je 18 ustanika (16 u Cazinu i 2 u Slunju.) Na vremenske zazne  20 do 2 godine zatvora kažnjeno je 283 ustanika (od toga 18 u Slunju). Ukupno ustanicima je izrečeno 4098 godina robije sa prinudnim radom, oduzimanjem cjelokupne imovine i drugim mjerama. (U susretima prošle godine u Liskovcu –Cazin  sa Srbačkim logorašima utvrdio sam da u knjigama pomenutih autora, iz kojih su i preuzeti ovi podatci, nije evidentirano ime ustanika Ahmeta Abdića, osuđenog na 20 godina, a što uvećava ove podatke. Moguće je da ima, iz raznoraznih uzroka, još neevidetiranih osuđenih ustanika.)
Na suđenje su ustanici izvođeni po grupama, brojnosti i po više desetina. Jednoj grupi suđenje je trajalo dva dana, izuzev glavnooptuženima, koje je bilo tri dana. Branioci  su bili vojna lica koji su optuženike jednako teretili kao i tužioci-vojna lica. U toku procesa branioci su zamijenjeni sa civilima, koji su jednako tako, osim advokata Antona Groznika, teretili ustanike. Nažalost, Sud ni Groznikove argumente nije uvažavao. Na suđenju vođama ustanka bila je prisutna Bosiljka Božić, supruga Milanova i Bejza Čović,  Alina supruga, ali i drugi uz poziv pozvani građani. Obadvije su svjedočile da je suđenju prisustvovao i Hakija Pozderac, koji je često iza kulisa (suđenje je održano u kino sali) sudijama donosio nekakve ceduljice. Kako sam već rekao, u arhivi su pronađeni pisani dokumenti odaslani iz Sarajeva od tadašnjeg ministra Unutrašnjih poslova „druga“ Uglješe Danilovića koji se odnose na kazne ustanika. Brojne su i druge činjenice koje ukazuju o umiješanosti Udbe u Bunu. Ne može se Udba amnestirati. Saznavši da postoje razmišljanja o mogućnosti dizanja naroda na ustanak, Udba se ubacuje i preuzima cijelu organizaciju.

Odmah po dolasku vojske u pobunjena sela došlo je, pored masovnih hapšenja, premlaćivanja, pljačke i do ubijanja nenaoružanih civila koji nisu davali nikakav otpor. Utvđeno je ubistvo na „kućnom pragu“ nenaoružanih 14 osoba, od toga 7 u Liskovcu. Tačan broj tada usmrćenih se ne zna. Neće se, nažalost, nikada ni saznati. Arhiva je uništena, a svjedoci pomrli.

O progonu porodica pobunjenika u srbački kraj

Nakon što je Buna ugušena, Vaš otac i drugi presudama prijekog suda strijeljani ili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, uslijedile su odmazde prema Vašoj porodici i porodicama ostalih. Koliko je porodica te 1950. prisilno preseljeno u Srbac? Hoćete li ukratko opisati Vaš život u toj opštini u trajanju od tri godine?

ČOVIĆ:Po okončanju suđenja Cazinska krajina je sa muškim ljudskim potencijalom bila opustošena. Svi osuđeni odmah iz sudnica direktno su upućeni u najteže zatvore u Državi. Osuđeni na smrt streljanjem (njih 16 plus Stevo Božić, osuđen na 16. godina) deportovani su u Centralni zatvor Sarajevo.Tačno 6 mjeseci od osude u Cazinu vođe ustanka su u Centralnom zatvoru streljani. Još u toku samog suđenja na „društveno koristan rad“ kažnjeno je, sve po dvije godine, 713 lica i odmah upućeni na rad u rudnike i na druge najteže poslove u Državi. Na ovaj rad masovno su ljudi slati i poslije Bune. Zbog namjerno uništene arhive u Cazinu njihovu brojnost nije moguće utvrditi. U vrijeme vojne vježbe naziva „Sloboda 72“ naređeno je da se sva općinska i arhiva Komiteta iz 1950. godine preda obližnjoj tvornici i spali. U jednom razgovoru sa Ibragom Topićem saznao sam da je to naredio „drug“ Hakija.Tako su uništeni i dokazi o ulozi pojedinaca i lokalnih organa vlasti u Buni.

Prema saznanjima  profesora-akademika Muhameda Filipovića, bilo je raseljeno, što kažnjenih i što nekažnjenih, u toku Bune i kasnije, preko 10000 stanovnika. U Cazinskoj krajini, a naročito u pobunjeničkim naseljima, ostali su žene, starci i djeca. U nekoliko narednih mjeseci došlo je do izvjesnog smirivanja političke situacije, ali i pogoršanja ekonomskog stanja. Vojska se povukla, ali je povećana aktinost policije i Udbe.
A onda, neočekivano  3. augusta, kao iz vedra neba, u zoru- pred samo svanuće ispred i okolo  najmanje 170 kuća obitelji  ustanika i nekoliko neustanika našli su se odbornici, policajci sa dugim cijevima i Udbovci. Bez mnogo objašnjenja, ali uz izdašnu galamu i psovku naredili su ukućanima da u roku pola sata napuste svoje kuće. Najčešće objašnjenje bilo je da odlaze na kraće saslušanje, te da će se ubrzo vratiti i da trebaju ponijeti nešto hrane i najnužnije lične stvari. Pješice su sprovedene do mjesnih centara gdje su ih čekali vojni kamioni u kojima su  prevezene do željezničke stanice Cazin Srbljani. Ovdje su „banditska“ djeca, supruge, majke i očevi uz prisustvo policije i udbovaca utjerani u hajvan vagone. Slijedećeg jutra „stoka“, kako su nas najčešće nazivali,  osvanula je u Zalužanima kod Banjaluke. Odavde, opet uz policiju sa dugim cijevima, vojnim kamionima prevezeni smo do brojnih opustošenih srbačkih sela  gdje su nas smjestili u devastirane kuće. Bile su to ognjišta također protjeranih Njemaca, Čeha, Poljaka i Galcijana, koje su komunistiške vlasti poslije rata proglasile neprijateljima.

Teško je danas naći riječi i rečenice kojima bi se opisala golgota i muke tadašnjh majki, staraca i djece. Prizor je ličio na progone Vukovaraca, Srebreničana i drugih stanovnika brojnih naselja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su se desili u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Iste metode protjerivanja (prijetnje oružjem, premlaćivanje, prijetnja smrću, nasilno istjerivanje iz kuća), ista namjera (istjerivanje nepoželjnog stanovništva sa određene teritorije, pljačka pokretne  i prisvajanje-konfiskacija nepokretne imovine, devastacijom kuća onemogućiti povratak) i ista  ideologija (fašistiko-nacistička).   Obadva slučaja protjerivanja nepoželjnih osmišljeni su u istom centru moći-Beogradu.

Nas prognanike u Srpcu dočekale su kuće, u najvećem broju slučajeva bez prozora, vrata, patosa, namještaja, pećnica, a poneke i sa oštećenim krovovima i svinjskim ili ovčijim đubrivom u prizemlju. Prazne. Sve je to  trebalo pa i minimalno sanirati prije nadolazeće zime. Oni, po čijoj neredbi su prognanici ovdje u logorima, nestali su. Nikakva pomoć od strane vlasti, niti bilo koga od drugih  državnih struktura, prognanima nije data. Pomoć je jedino pružena od domaćeg stanovništva, ali sve u svemu simbolično. Nedostajala je posteljina, odjeća, suđe i sve drugo, ali iznad svega hrana. Jedini način da se dođe do živežnih namirnica bila je prošnja i ponešto od eventualnog rada kod bogatijih mještana. Bilo je i pojedinih odlazaka u Cazin i Kladušu kod rodbine ne bi li se od njih štogod dobilo i donijelo hrane. Povratak, pa i privremen, bio je zabranjen. Vlasti su povratnike hapsile, premlaćivale i nazad u logore vraćale. Ne manji teret logorašima  bila je i svakodnevna briga o njihovima očevima, braći, rođacima i drugima za koje ništa nisu znali nakon  što su otjerani poslije suđenja. Jesu li živi, hoće li se ikad vratiti svojim obiteljima, hoće li djeca sutra imati šta jesti, šta je sa imovinom u rodnom kraju, hoće li ikada biti povratka u rodni kraj, bila su pitanja na koje odgovora nije bilo.  U sredini, sa drugačijim svjetonazorom, običajima, religijom, odijevanjem i drugim lokalnim karakteristikama, prognanike je očekivala asimilacija.  Samim osjećajem da su ovdje  zbog „izdaje“, logoraši su se krajnje nelagodno osjećali, bili su postiđeni. Izgubljeno je svako dostojanstvo.

Često se od „izbezumljenih“ majki ili baka moglo čuti  „ a što nas nisu odmah pobili, ionako ćemo pomrti od gladi. Umiranje je, nažalost, bila česta pojava. Samo u selu Martinac umrlo je 27 osoba, 13 odraslih i 14 djece. U selu Sitneši, gdje je boravila i moja obitelj, umrlo je 16 logoraša. Koliko ih je umrlo u drugim brojnim naseljima, gdje su bili logoraši smješteni, nikada se neće saznati. Mrtvi su ukopavani odmah u blizini logoraških kuća i vrlo često plitko pa su ih divlje svinje izrovavale i jele. Mezari nisu obilježavani.

Familija moga oca (majka, nena i nas sedmero maloljetne djece), bila je smještena sa obitelji hodže Muhameda Huskića, u dvorišnoj kućici mještanina Dušana Markovića. Svako od nas logoraša imao je po 1 metar kvadratni  stambenog prostora. Ipak, imali smo „sreću“, jer je kuća sa zemljanim patosom imala prozorčiće, vrata i krov. Domaćin  je imao relativno dobro imanje pa je majka kod njega, ali i kod drugih, povremeno radila. Na Dušanovu inicijativu pomoć su nam pružali i drugi mještani. Ne sjećam se da su majka i nena išle u prošnju, a što je bila masovna uposlenost drugih logoraša. Te prve zime preselili smo se u nešto topliju kuću jedne bake što nas je spasilo od sigurne smrti od smrzavanja i gladi. Da nije bilo tih humanih ljudi, broj umrlih bio bi još veći. Hvala im!

Naredne godine majka se zaposlila u PD „Motajica“, ali i brojni drugi logoraši. Ustvari, u ovom ogromnom državnom poljoprivrednom dobru nedostajala je radna snaga, te i nije slučajnost što smo upravo ovdje protjerani. Tada nam je logoraški život postao nešto lakši. Radilo se i po kiši i zimi na vrlo teškim poslovima za minimalnu plaću, koja je najviše isplaćivana u živežnim namirnicama. Bolest, koju je majka tada zadobila, pratila ju je do smrti. Radni staž joj nije evidentiran. Na posao se odlazilo u ranu zoru, a vraćalo kasno naveče.

Još u Cazinu sam trebao krenuti u školu. U Srpcu, u prvoj godini boravka, djeca logoraša nisu pohađala školu. U sveopćoj borbi da se preživi roditeljima nije bilo ni moguće da djecu šalju u školu. Država nas je svakako bila zaboravila. U selu Sitneši završio sam prvi razred. Drugi razred u Srpcu sam prekinuo i po povratku nastavio Liskovcu-Cazin. U trećoj godini logorašenja vlast je odlučila da nas vrate u rodni kraj.
U logore je protjerano najmanje 170 najbogatijih obitelji  iz Cazina i Velike Kladuše, od toga 3 srpske  i 167 muslimanske  nacionalnosti. Obitelji ustanika sa područja Korduna nisu pomjerane sa svojih ognjišta. Bilo je protjerano i nekoliko obitelji iz kojih niko u Buni nije učestvovao, kao npr. Hasana Abdića i Sejde  Šarića iz Liskovca. Ili, npr. nije protjerana obitelj Hasiba Beganovića, koji je zbog Bune osuđen na smrt i pogubljen, kao ni  Agana Beganovića, ubijenog na kućnom pragu drugi ili treći dan po izbijanju ustanka i još nekoliko obitelji ustanika osuđenih na visoke kazne. Stiče se utisak da glavni kriterij za progon i nije bilo učešće u Buni, već bogatsvo ustanika i volja moćnika, a prije svega lokalnih odbornika. Progonom najbogatijih obitelji i konfiskacija njihove imovine namjera je i bila da se unište tzv. kulaci, koju su tretirani kao klasni neprijatelji novom režimu.

A hoćete li navesti imena onih koji su bili glavni inicijatori vašeg progona sa područja Cazina u Srbac?

ČOVIĆ:Do danas nisu pronađena dokumenta zvaničnih organa vlasti koji bi se odnosili na progon ustaničkih obitelji u logore. Mišljenja sam da se neće ni pronaći, jer nisu ni nastala  Jedini pisani akti koji se odnose na progon  su partijsko-udbinski, a to su:

1.) Izvještaj udbovca Ahmeta Kulenovića („Također ćemo protjerati familije odmetnika…), a  kojeg sam već spomenuo.

2.) Zapisnik sjednica Oblasnog komiteta KP BiH Banjaluka održanih 9. 15. i 17.maja 1950. godine, u kojima, pored ostalog stoji- piše: “Stvarati na tim imanjima državna dobra i izvršiti raseljavanje porodica.“

3.) Optužnica br. 0119 , „…stoga ovoj bandi treba uništiti bazu, koja je rađala kriminal, njhove posjede pretvoriti u opštenarodno dobro.“ i

4.) Spiskovi protjernih porodica.

Dakle, mjera protjerivanja porodica u logore bila je samo partijska direktiva. Uostalom, partijska direktiva je i sama Buna.

Protjerivanje ljudi sa rodnog ognjišta i premještanje na drugu teritoriju u jednoj državi, uz konfiskaciju imovine, bilo je u namjeri da se uništi vjerska i nacionalna grupa jednog naroda. Bio je to u osnovi genocidni čin („uništenje baze“). Uz minimalnu iznimku-protjerani su Muslimani- što cijelom slučaju daje i etničku dimenziju. Silom iz vlastitih kuća istjerati više od hiljadu beba, djece,  žena-majki, nemoćnih starica i staraca i ostaviti ih u krajnje devastiranim kućama smještenih većinom u pustarama bez ikakvih sredstava za život i ničije brige o njima, a uoči surove zime  kakve i jesu u srbačkom kraju, ne može se drukčije tumačiti nego kao namjera progonitelja da prognani izumru. Nažalost, namjera progonitelja je u dobroj mjeri i ostvarena.

Pitate me ko su bili progonitelji, da navedem njhova imena? Progonitelj je, prije svega, bila jedna totalitarna ideologija Staljinističkog tipa koju je baštinila Komunistička partija Jugoslavije. Partijska personifikacija tada i kasnije, pa  sve do disolucije bivše Države, u široj Cazinskoj krajini bili su Pozderci i pojedini drugi moćnici, koje su oni u vlast instalirali. Nepotizam koji su provodili u svom „pašaluku“- Krajini – bilo je savršenstvo. Bez njihovog znanja ništa iole značajnije nije se moglo niti smjelo uraditi. Njihova brojna potrčkala bezpredmetno je ovdje imenovati jer ionako ništa nisu smjeli uraditi bez saglasnosti sreskih i općinskih moćnika. Nepoćudni i oni za koje su pretpostavili da bi to mogli biti, ušutkani su ili otjerani iz „pašaluka“, pa i likvidirani. Svi događaji vezani za Bunu bili su pod njhovom kontrolom, pa i progon obitelji ustanika. Spiskove ustanika i spiskove „banditskih“ obitelji u tadašnjm „narodnim odborima“ sačinili su odbornici i Udba. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ Banjaluka „drug“ Hajro Kapetanović, pod čijim predsjedavnjem je donešena odluka o suđenjima na smrt, protjerivnje familija i sl., svakako je zaslužio da mu se ime spomene. I on je za vjernost Partiji „kažnjen“ visokim položajem i preseljenjem u Beograd. Vertikala ide preko Sarajeva, „drug“ Uglješa Danilović, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine i završava u Beogradu,  Aleksandar Ranković, savezni ministar unutrašnjih poslova. Svakako, nije moglo bez znanja druga Tita.

Povratak na devastirana ognjišta nakon tri godine provedinih u logorima Srpca

Kakvo ste stanje zatekli u svojim kućama i na imanjima nakon povratka iz Srpca?

ČOVIĆ:Nakon nepune 3 godine provedenih u srbačkim logorima smrti, preživjelim logorašima odobren je povratak u rodni kraj. U ove tri godine niko od vlasti iz Cazinske krajine nije došao da obiđe „svije građane“- logoraše. Jedino je komisija  iz Općine Cazin dolazila u Srbac da se sa ovdašnjim organima vlasti dogovori kako spriječiti povremene dolaske logoraša u rodni kraj. Navodno, odluku o povratku  donijelo je Minisrstvo poljoprivrede Bosne i Herzegovine. Nikakva pisana akta za povratak logoraši nisu dobili, kao što ih nisu dobili ni u progonu. Povratak je bio bez vojnih kamiona, policajaca sa dugim cijevima i Udbe. Povratak su logoraši sami finansirali.

Sada, u novom-starom prebivalištu trebalo je opet krenuti od početka. U rodnom kraju  „novi“ stanovnici Cazina, do juče srbački logoraši, morali su se suočiti sa novom  stvarnošću. Njihova domaćinstva (kuće, dvorišni i drugi objekti) bili su devastirani i po svemu nalikovali su onima koje su u Srbcu ostavili. Bilo je i do temelja srušenih kuća. Jedina razlika je bila u vlasništvu. Sva pokretna imovina i sve što se od objekata moglo otkinuti nestalo je. Za vrijednije stvari pobrinuli su se odbornici, policija, udbovci i slična bratija, a one manje vrijedne „zbrinuli“ su bliže i dalje komšije. Sve što nije pokradeno i stoka (ona koja nije završila na vojnim ražnjevima i u štalama pomenute klijentele-čuvara Države) otjerana je u poljoprivrena dobra „Tržac“ i „Rujnica“. U ovim „dobrima“ nastavljena je pljačka imovine „narodnih neprijatelja“. Ono što nije otuđeno na kraju je propalo. Također, pomenuta „dobra“ raspolagala su i zemljišnim posjedima „neprijatelja“. Zemlju su odbornici i sami obrađivali za svoje potrebe ili su je ustupali drugima na korištenje. Zemljište nije đubreno, a pojedine parcele i  u žbunje zarasle, tako da je bilo neplodno i nepovoljno za obradu. Ni takvu zemlju povratnici nisu imali čime obraditi.

Bilo bi normalno da Država, koja je 3 godine gospodarila imovinom „svojih“ građana i dobro se okoristila,  povratnicima pa i iz humanih razloga pruži pomoć. Toga se nije sjetila. Sve što su bivši „kulaci“ od države dobili bio je prezir i porez. Povratak se nije očekivao i brojni su bili iznenađeni, pa čak i zahtijevali njihov povratak nazad u logore. Tako je npr. liskovački odbornik Ale Škrgić, kada smo mi  osvanuli u našoj kući, hitno otišao u Cazin, prijavio nas Udbi i tražio naš povratak. Jedina pomoć povratnicima došla je od rodbine i susjeda koji se nisu ogriješili o njihovu imovinu. Moralo se opet raditi kod bogatijih (za žito, zaprežnu uslugu i slično), djecu (kao i u Srpcu) slati u najam.  Poneko je morao i u prošnju. Olakšavajuća okolnost bila je ukinuti otkup. Poslije Bune Država je preispitala svoj odnos prema selu i ovu nepopularnu i neprovodivu mjeru ukinula.

Što se tiče nas, Aline obitelji, moglo bi se reći, u odnosu na druge, da smo relativno dobro prošli. Braća moga oca, moji stričevi, u našem otsustvu čuvali su našu kuću i dvorišne objekte tako da smo ih zatekli u prilično dobrom stanju-useljive. Odmah su poklonili nešto posteljine, namješaja, blaga i namirnica. Pomogli smo im u radu, a oni nama u obradi zemlje. Ja sam osobno kod jednoga od njih (kao i u Srpcu) bio u najmu i išao u školu. Gledao me je kao svoje dijete tako da je pored hrane pružao i drugu pomoć (knjige, odjeća i sl.).

“Sin državnog neprijatelja”

Vi ste se 1969. godine nastanili i zaposlili u Zenici, gdje i danas živite. Da li ste do tada i od tada bili praćeni kao sin “državnog neprijatelja Ale Čovića” i jeste li imali problema, kako na poslu, tako i inače?

ČOVIĆ:Komunistički sistemi, ma gdje da su bili instalirani širom svijeta, u osnovi bili su totalitarni. Svoju vladavinu i ideologiju ostvarivali su i širili uz primjenu sile i krajnje brutalno. Nasilje su sprovodili i u svome narodu. Svoje političke protivnike tretirali su kao neprijatelje i prema njma primjenjivali kanibalizam. Prema procjeni pojedinih analitičara, fašizam i nacizam su u Drugom svjetskom ratu prouzrokovali smrt preko 60 miliona ljudi, a komunizam, što u ratovima, što u miru, preko 120 miliona (SSSR, Kina, Kambodža, Sjeverna Koreja, Kuba i druge zemlje). Nije nimalo slučajno što je Parlament Evrope komunizam, uz fašizam i nacizam, proglasio totalitarnim sistemom u svijetu, čije nasljeđe treba osuditi i razgraditi.

Jugoslavenski komunizam bio je u startu svoje vladavine, pa i  duže, ortodoksno Staljinistčki (kada se i dogodila Cazinska buna), kasnije nešto liberalniji, ali u cjelini nedemokratski i totalitaran. Cijelo vrijeme svoga postojanja provodio je torturu nad svojim neistomišljenicima i onima za koje je prepostavio da bi to mogli biti. Sistem je progonio i djecu svojih neistomišljenika. Bez obzira  šta da su u životu radili i ma kako da su se javno deklarisali, uvijek i na svakom mjestu bili su za Državu neprijatelji. Kvalifikaciju „državini neprijatelj“ ja sin „kontrarevolucionara“, „bandita“ itd,  itd, kako su sve nazivali moga oca, koji je digao narod na ustanak, ni teoretski nisam mogao izbjeći. Jedan udbovac, kada sam ga 90-tih prošlog vijeka upitao je li i mene pratio, odgovorio je: „Posebno smo pratili one na školovanju“. Kako je to u mom slučaju bilo navest ću nekoliko slučajeva.

–Obavezno, kada sam kao srednjoškolac i student boravio preko ljetnog školskog ferija u Liskovcu, našoj kući bi navratio, kao usput, tadašnji odbornik- poreski izvršitelj. Majci bi rekao, da eto, ako nema novca da plati porez da on neće vršiti pljenidbu, da će je sačekati…, a onda bih samnom uslijedio „neobavezni“ razgovor. Majka bi me, kada ga ugleda da dolazi upozorila: „Evo ga dolazi, pazi što govoriš pred njim, on je doušnik…“.

–Po zavšetku srednje škole (1962. godina) morao sam napustiti kurs za knjgovođe u Banjaluci i odlazak na Ekonomski fakultet u Sarajevu, i po pozivu otići na odsluženje vojnog roka. Bio sam regrutovan za školu rezervnih oficira, ali upućen sam u pješadiju. U prelijepoj Ajdovščini (Slovenija) imao sam susret sa oficirom KOS-a koji me je temeljito ispitao šta mislim o ocu, ustanku, Titu, sistemu, samoupravljanju itd itd., ali i objasnio šta je to KOS. Bio sam, kao pisar u komandi Puka, u posjedu moga kartona, u kojem je poveća rubrika bila popunjena podacima o mom ocu, sa zaključkom da, parafraziram, „ na Ahmeta treba obratiti posebnu pažnju“. Bio sa okončao treću godinu studija i na ljetnom ferju (1967.godina), kada sam pismenim putem bio pozvan u SUP (Udba) Bihać. Tadašnji šef Mile Kenjalo, (Milić) tražio je da prekinem studij i odem u Njemačku kao Udbin saradnik.  Obećao sam da ću razmisliti kada okončam studij. Nisam studij prekinuo niti je došlo do saradnje.

—Godine 1973. bio sam, nakon višemjesečnih razgovora u Općini Zenica imenovan za direktora najveće i najsloženije škole u regiji, Škola učenika u privredi „Ibrahim Perviz“ Zenica U neredne tri godine škola je proglašena jednom od najboljih u Gradu. Grad mi dodjeljuje svoje najveće priznanje „Nagrada grada Zenice“. Općinski načelnik za društvene djelatnosti gospodin Junuz Hadžić, čestita mi nagradu, ali i obavještava da je sekretar Komiteta Partije „drug“ Vinko Jeličić tražio moju smjenu, već u prvih 10 dana po mom imenovanju za direktora. Pita me, šta ja mislim, zašto je tražio smjenu. Odgovaram, da „ne znam“.  Iste te godine u ljetno ferje odlazim sa suprugom na more. Najesen (septembar) ekonom u „mojoj“ školi Avdić Hasan traži da razgovaramo, ali van moje kancelarije. U obližnjem restoranu govori mi šta sve imam u stanu…, posebno imenuje  literaturu.  Kako on to zna, pitam ga kada nikad u mom stanu nije bio? „Bio sam ljetos u tvom stanu sa još dva udbovca“, odgovorio je. Jedan od druga dva udbovca bio je moj pomoćnik „drug“ Đorđević Todor. I danas se u Gradu susrećem sa jednim za kojeg mi je Hasan rekao da me prati. Šta ćete, takav je život. Ne zamjeram ljudima što su radili ono za što su mislili da je ispravno, ako su to pošteno odrađivali.  Hasan je kao „Mladi musliman“ vrbovan za saradnika. Muke koje je preživio u „Crnoj kući“ u Banjaluci su ga na to natjerale.

–Bilo je to sedamdesetih prošlog vijeka kada  mi je u kancelariju ušao meni nepoznat čovjek i ponudio nekakve knjige da kupim. Kroz razgovor rekao je da je moj zemljak, rodom iz Šturlića – Cazin. On je to zaista i bio. Na način kako je samnom razgovarao posumnjao sam da je jadan od njih, saradnik. On se i kasnije sve česće samnom družio.  Sumnja se pojačavala, ali nikada do kraja nisam  bio siguran. Moj zemljak doušničkog pseudonima „PRVI“ bio je zadužen da me prati. (Ovu informaciju prvi put objavljujem, a ako do njega intervju stigne prepoznaće se. Nadam se da dugogodišnje „prijateljstvo“ neće prestati.)

Kada je u pitanju zaposlenje u Cazinskoj (široj) krajini, ono je bilo u skladu sa mojom „moralno političkom podobnošću“ i „kontrarevolucionarnim genima“ koje sam naslijedio od oca. Kao stipendist, po završetku Srednje poljoprivredne škole ( 1962. godina), bio sam počeo raditi u cazinskoj zadruzi koja me je stipendirala. Nije se navršio ni mjesec rada kada me je upravik pozvao u kancelariju i rekao da za mene posla nema. Obavio je, veli, razgovor u Općini i drugovi su tako odlučili. Zadruga nije imala ni jednog poljo-stručnjaka. Na moj zahtjev izdao mi je pismenu potvrdu.

Višu pedagošku školu završio sam 1966. godine i uredno sam se javio u Općinu, i ovoga puta kao stipendista, radi zaposlenja. Posla nema. Odbili su mi izdati potvrdu. Tada je upravo bilo otvoreno više osmogodišnjih škola na području Općine i kadar se tražio na sve strane. Završavam fakultet 1968. godine, javljam se stipenditoru- Gimnazija Cazin- da regulišemo  radni odnos, a sve u skladu sa ugovorom između Gimnazije i mene. Dobivam pisanu potvrdu da sam „slobodan“- posla nema, a nakon konsultacija opet u Općini.  Napominjem da sam u mom radnom vijeku na direktorskoj funkciji u 7 srednjih  škola u Zenici proveo nepunih 20 godina. U tom vremenu u radni odnos primio sam na desetine profesora raznih struka, a da ni u jednom, ama baš ni jednom slučaju, nisam otišao da za to pitam nekoga u Općini, Komitetu ili drugdje. U općinama koje su bile „pašaluci“, kakva je bila i općina Cazin, „pašinom“ nepotizmu nije se smio niko suprostaviti. „Paša,“ kao nekad, „ über alles“. (Želim napomenuti da su mi pomoć u toku školovanja omogućavali prijatelji moga oca, često, rizikujući sopstveni status.)

Prosvjetno-pedagoški zavod Bihać 1972. godine raspisuje natječaj za savjetnika biologije. Bio sam tada pri kraju postdiplomskog studija i zaposlen kao profesor.  Prijavljujem se na natječaj i dobivam odbijenicu. Radno mjesto tada nije popunjeno.  Zavod me 1974. godine pismeno obavještava da se javim  na ponovljeni natječaj i da ću ovoga puta sigurno bti primljen. Bio sam tada magistar bioloških znanost i direktor jedne srednje škole u Zenici i upravo primljen za redovnog profesora na Pedagoškoj akademiji Tuzla. Kako sam želio više ići u Bihać nego u Tuzlu, uputio sam molbu u Bihać. Opet odbijenica. U oba slučaja odluke-odbijenice potpisala je direktorica Almasa Kolaković. Almasa je poslije konkurisala za Republičku nagradu „Hasan Kikić“ koja se svake godine dodjeljivala najuspješnijim prosvjetnim radnicima u Bosni i Hercegovini, čiji sam član tada isprad Zeničke regije i ja bio. Bio sam „Za“. Isti dan sam nazvao Zavod i direktorici čestitao na dobivenoj nagradi. Nije mi smetalo da podržim njezin izbor iako sam znao da je ona bliža rođaka obitelji Pozderac, a što je presudilo na moj neizbor. Direktorica, kada je dala blagoslov da konkurišem, nije znala čiji sam sin. Nakon, vjerovatno konsultacija, zasmetala joj je moja genetska osnova. Ispravno je postupila. Nije bilo vrijedno kvariti rodbinske veze zbog nekoga ko je ionako društveno beznačajan.

„Čudo“ se desilo 1991. godine, a nakon nepunih 30 godina od moga prvog pokušaja zaposlenja u Cazinu. Na zahtjev tadašnje višeparlamentarne vlasti u Cazinu prihvatio sam radno mjesto Predsjednik Izvršnog odbra.  Iste godine jedan poznati privrednik i višegodišnji cazinski direkor pozvao me na ručak u svoj stan, veli, ima poruku za mene. Saopštava mi da je bio u Beogradu i posjetio „druga“ Hakiju Pozderca, koji ga je zadužio da mi prenese poruku, parafraziram, „ Šta mali traži u Cazinu, reci mu da mu je najbolje da se odmah kupi….“ Iako tada značajno bolestan „drug“ nije promijenio svoje diktatorske navike. Nije mogao prihvatiti da, i nakon nepovratnih društvenih promjena u Državi, iza njegove krvave vladavine ne stoji više policija i Udba.

Ali, bili ste i član SKJ. Šta je bio motiv Vašeg stupanja u Partiju nakon svega što se desilo Vašem ocu i ostalima i da li je to pomoglo da se pritisci na Vas barem reduciraju?

ČOVIĆ:Komunistička partija, kasnije Savez komunista Jugoslavije, Partija, koja je došla glave mome ocu,  ali i ne samo njemu, koja je mene i brojne druge građane Cazina i Velike Kladuše 3 godine držala u logoru očekujući da pomremo od gladi i sprovodila druge zločine, nije nešto što me je oduševljavalo. Međutim, još u ranom djetinjstvu sam svatio kakav me život očekuje u mojoj državi sa najboljim „samoupravnim“ sistemom u svijetu. Prve provokacije, kao sin „državnog neprijatelja“, doživio sam još u osmogodišnjoj školi, kada  je moj nastavnik Cazinjanin, zbog moje nedozvoljene posjete kinu, tražio od direktora da me izbaci iz škole, rekavši da iver ne pada dalje od panja.

Moj tetak, hodža, državni službenik, vrlo obrazovan i informisan, još dok sam išao u srednju školu, u jednom razgovoru mi je rekao da, u ovom sistemu nemam nikakvu šansu, da će me Udba stalno pratiti, da ću teško naći posao, a pogotovo mi neće dati neko značajno mjesto, da će mi tražiti dlaku u jajetu itd. Dobro se sjećam  da je naglasio kako mi određeni ljudi nikada neće dozvoliti posao u Cazinu. Rekao je da bi za mene bilo dobro da uđem u Partiju, da bi to moglo umanjiti njihovu pažnju prema meni. Od tada Partija je bila moja opcija.

Bilo je više pokušaja za učlanjenje, ali  sam odbijan. Po povratku iz Armije 1964. godine zaposlio sam se u Poljoprivrednom dobru „Bugar“ Bihać. Direktor Jusuf Husetić, nakon nekoliko mjeseci  moga rada, htio je da me postavi za upravnika ekonomije. Rekao sam mu da za to mjesto Komitet Partije daje saglasnost, a ja nisam član. Članstvo je on riješio. Pazite, možda je to danas smiješno, ali na iole značajnije radno mjesto mogao je doći samo član Partije. Molba za posao je počinjala sa, „Član sam Partije od….“ Moralno-politička podobnost, mjerena članstvom u Partiji, bila je prvi kriterij za neko značajnije radno mjesto. Članstvo u Partiji  ublažilo je donekle „pritisak“na mene. Međutim, neke mjere  kao što su: stalno udbovsko praćenje, zabrana zaposlenja u rodnom kraju, napredovnje u službi i slično pratile su me sve dok je Partija vladala.

Do smjene, na zahjev Komiteta, kada sam prvi puta izabran na funkciju direktora škole, (što je Udbi promaklo) nije došlo samo zbog oštrog suprostavljanja tadašnjeg predsjednika Općine i člana CK SK Bosne i Hercegovine gospodina Abdulaha Mutapčića. U Školi učenika u privredi „Ibrahim Perviz”, na mjestu direktora ostao sam 4 godine, u kojoj je moj rad krunisan već pomenutom nagradom grada Zenica. Poslije sam bio direktor u još 6 srednjih škola, ali ni u jednoj do kraja mandata. Kada bih  u nekoj od tadašnjih 12 srednjh škola u gradu došlo do poremećaja u radu, pozvali bih me i rekli da bih ja mogao stanje stabilizirati. Odbiti nisam mogao.

Predlagan sam, pa i konkurisao, na značajna mjesta, kao npr. sekretar SIZ-a za obrazovanje, direktor Srednjoškolskog centra, direktor Tehničkog školskog centra, član Izvršnog odbora općine, Metaluški institut „Hasan Brkić“- sve u Zenici. Pozitivno mišljenje da sam stručan za dati  posao davali su oni koji su me predlagali na određeno radno mjesto (institucija gdje sam radio, nadležni organ općine zadužen da prati moj rad i sl.). Od politike pozitivno mišljene davao je Sindikat  i Socijalistički savez. Uvijek „crveni karton“ stizao je na kraju od Komiteta Partije (Udbe) koji je bio vlasnik moga personalnog udbinog kartona. Dalje od direktora škole nisam mogao. Na ovom nivou, gdje sam slučajno zbog nebudnosti Udbe dospio, održao sam se samo zato što sam uspješno rješavao nastale probleme i uspješno  sprovodio reforme u školstvu.

Bio sam jedno vrijeme u Zenici, kao volonter, član općnske Komisije za zaštitu životne sredine, član Predsjedništva crvenog krsta, sudija-porotnik u Općinskom sudu, predsjednik Društva daktilografa, te predsjednik Zajednice ekonomskih škola Bosne i Hercegovine i dr. Za ove poslove dobio sam značajna društvena priznanja.To su poslovi koji se obavljaju u slobodno vrijeme i bez naknade i Partija za njih nije davala saglasnost.

O prijedlogu Rezolucije o Cazinskoj buni i osudi ormazde države prema narodu Cazinske krajine i Korduna 

Šta biste rekli o “Rezoluciji o Cazinskoj buni i o osudi odmazde države prema narodu Cazinske krajine i Korduna” ? Da li je na nivou dviju država, BiH i Republike Hrvatske, ova Rezolucija doživjela neki svoj epilog?

ČOVIĆ:Inicijativu da se pristupi izradi rezolucije o osudi komunističkog zločina počinjenog 1950. godine u Cazinskoj krajini i Kordunu pokrenula je 2009. godine Općina Cazin, preciznije njen agilni načelnik Ogrešević Nermin, sa svojim saradnicima.

Na sastanku kojem sam i ja prisustvovao izrada teksta rezolucije povjerena je autorici knjige „Cazinska buna 1950.“ prof. dr. Veri Kržišnik Bukić. Ona je to sa zadovoljstvom prihvatila. U stalnom kontaktu sa najvećim živim žrtvama Bune bez ikakve naknade tekst rezolucije je izradila i isti objelodanila 2010. godine na naučnom simpoziju održanom u Zagrebu, a u povodu 60-te godišnjice Cazinske bune. Rezolucija u istovjetnom tekstu, izuzezev naziva nadležnog organa za usvajanje, namijenjena je za  Parlament Bosne i Hercegovine i Sabor Republike Hrvatske.
Još u toku samog skupa u Zagrebu autorici su se pojedinačno ponudili dr.Denis Bećirević i  mr. Husein Nanić, da oni kao zastupnici unesu Rezoluciju u BiH Parlament. Složili smo se tada dr. Vera i ja da bih bilo primjerenije da to učini mr. Nanić, obzirom da je porijeklom iz Cazinske krajine, a ne zastupnik porijeklom iz Tuzle. Rekli smo gosp. Naniću da će mu Rezolucija biti dostavljena prije julskog zasjedanja Parlamenta. Odmah se pristupilo finaliziranju teksta Rezolucije i njeno prezentiranje najvećim živim stradalnicima, kako Kordunašima, koji su živjeli i žive u Sremu, tako i onima u Cazinskoj krajini, a da bih oni na nju dali svoju saglasnost.

U međuvremenu  saznali smo da je gosp. Nanić u Parlament uputio svoju Deklaraciju, a ne Verinu Rezoluciju kako je bilo dogovoreno. Odmah smo s njim stupili u vezu i ukazali mu da  Deklaracija nije adekvatan akt kojim bih se trebao osuditi ovaj najveći mirnodopski zločin vlasti nad civilnim stanovništvom u ex Jugoslaviji. Skrenuta mu je pažnja da njegova Deklaracija nije dovoljno obuhvatila suštinu, složenost i opštedruštveni značaj Bune. Nije adekvatno naglašena i osuđena neprimjerena odmazda bivše Države prema ustanicima (masovna hapšenja, izricanje na montiranom sudskom procesu enormno visokih kazni i njhovo izvršenje, ubijanje civila na terenu, konfiskacija imovine osuđenika, progon obitelji osuđenika u logore, sigmatizacija potomaka ustanika i slično.) Osobno sam tada otišao u Bihać i Naniću predočio definitivan tekst rezolucije i  ponovo ukazao da njegova Feklaracija ne pruža mogućnost rehabilitacije žrtava, a što nam je osnovni cilj. Složio se gosp. Nanić sa svim i obećao da će povući iz procedure Deklaraciju, a uvesti Verinu Rezoluciju.

Pred samo zasjedanje Parlamenta gosp. Nanić ponovo izigrava žrtve Bune i samu autoricu Veru. Svoju Deklaraciju sa istim tekstom preimenovao je u Rezoluciju i uputio u Parlament, što smo slučajno saznali. Petljanac Nanić, sklon lažima i prevarama, želio je pod svaku cijenu, kao i oni iz pedesete prošlog vijeka, gazeći žrtve zaraditi još jedan poslanički mandat, jer to očigledno svojom sposobnošću nije mogao. Tada na moj zahtjev odobreno mi je da prisustvujem sjednici komisije Parlamenta kada se raspravljalo o Nanićevo Deklaraciji-Rezoluciji.Tražio sam da se njegov akt ne usvoji. U konačnici tako je i bilo. Nanićevu Deklaraciju-Rezoluciju parlament nije usvojio. Svojim neodgovornim ponašanjem Nanić je cijelu stvar vratio na početak i nanio ogromnu štetu procesu donošenja ove Rezolucije.

U općini Cazin razmotrena je novonastala situacija te  predloženo i prihvaćeno da se krene „odozdo prem gore“, da se Rezolucija razmatra prvo u općinama gdje je žločin počinjen, a potom uputi  Skupštini Unsko-sanskog kantona i Parlamentu Bosne i Hercegovine. Općinsko  vijeće Općine Cazin Rezoluciju je usvojilo 2011., a  Skupština Unsko -sanskog kantona 2013. godine. Rezoluciju je Općina Cazin dostavila  i Perlamentu Bosne i Hercegovine koji je još nije razmatrao.

Ovdje bih napomenuo da je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica ex Jugoslavije koja je i počinila zločin, formalno-pravno nadležna za donošenje Rezolucije, a ne njeni niži organi koji za zločin nisu odgovorni. Međutim, vrlo je značajno što su Rezoluciju usvojili i organi vlasti na prostoru gdje se Buna i dogodila, jer će to doprinijeti releksaciji odnosa između „pobjednika“ i „pokorenih“. To je savkako važan korak ka konačnom usvajanju Rezolucije u Parlamentu Bosne i Herzegovine i donošenju zakona o rehabilitaciji žrtava. Predlagači rezolucije su mišljenja da nju treba uputiti i  u Sabor Republike Hrvatske nakon što je usvoji Parlament Bosne i Hercegovine. Rezolucija još nije upućena u Sabor Hrvatske.

O knjizi CAZINSKA BUNA 1950., autorice prof. dr. Vere Kržišnik – Bukić  

Kako ste doživjeli prvo izdanje knjige CAZINSKA BUNA 1950. autorice prof. dr. Vere Kržišnik – Bukić?

ČOVIĆ:Da se neko „drznuo“, u vrijeme kada to nije bilo dozvoljeno, da istražuje ustanak cazinsko- krajiških i kordunaških seljaka iz 1950. godine saznao sam, u koliko me sjećanje ne vara, 1989. godine ili nešto ranije. Ne malo sam bio iznenađen kada mi je u Zenici zazvonio telefon na čijoj drugoj strani je bio Ibrahim Ibraga Topić, tadašnji sekretar Općinskog Komiteta SK Cazin, inače moj školski drug. Obavijestio me je da već duže vremena Slovenka Vera istražuje Bunu. Ibraga je gospođi Veri do tada, a i kasnije mnogo pomogao u istraživanju. Rekao mi  je da mu se gospođa Vera požalila da braća Božići, Nikola i Stevo, zato što je smatraju komunističkom špijunkom, neće s njom da razgovaraju o Buni. Smatrao je da bih taj kontakt sa Božićima, koji su živjeli u Rumi (Srbija), mogao ja ostvariti. Odmah sam pristao. Ubrzo zatim susret sa Slovenkom dogodio se u Banjaluci. Rekla mi je da ona u tajnosti već pet godina istražuje Bunu i da su joj vrlo važna svjedočenja braće Božić, još uvijek živih članova Štaba ustanika. Dala mi je njihovu adresu i broj telefona. Bio sam pomalo skeptičan da li ću uspjeti, jer Božiće tada nisam poznavao niti s njima ranije imao bilo kakav kontakt.

Kada sam ih nazvao i rekao ko sam, da želim i kojim povodom kod njih doći, odmah su pristali. Pribojavao sam se da neće pomisliti da sam i ja udbin provokator, kakvih su se oni u životu nagledali i naslušali, i odbiti da kažu sve što znaju o Buni. Povjerovali su mi da Slovenka ima iskrene namjere,  da ona nije ničija špijunka, kao što  sam i ja povjerovao Ibragi pa i samoj dr. Veri. Druženje sa Božićima trajalo je sve do njihove smrti. Osobno sam im uručio njenu knjigu.

Kasnije, nakon poznanstva, Vera i ja smo obilazi još poneke žive ustanike u Cazinskoj krajini i Kordunu. S njom sam bio i u Koranskom Lugu (selo u Hrvatskoj), naselju u kojem je živio Mile Devrnja i Nikola Beuk, glavne vođe Kordunaša u Buni i oba zbog Bune streljani. Lijepo nas ja tada ugostila familija Svetozara Beukovića,  sin Nikolin i Borka Beuković Ćosić, Nikolina unuka. Iznenađenje mi je dr. Vera priredila i kada smo posjetili u selu Barska (Cazin) ustanika Selu Lulića. Tek što smo sjeli Vera mu je rekla da sam neko čiji je otac itekako bio vezan i za njegov život. (Dr. Vera je i  ranije bila kod Sele.) Ganula me je suza na njegovom licu. Rekao je da sam Alin sin i da po izgledu ličim na oca. Sele je u partizanima bio kurir moga oca, a s njim i u Buni.

Verin terenski saradnik sam ostao sve do izlaska njene knjge, a i kasnije. Do izlaska njene knjge o Buni sam vrlo malo znao, tek ono što su mi rekli braća Božić i ponešto od majke i pojedinih ustanika. Šta je otkrila do našeg poznanstva i kasnije nikada mi ni riječi nije rekla. Shvatio sam da do kraja želi ostati diskretna i da ne želi da bilo ko na nju utiče, te je ni u šali nisam upitao šta je saznala. Iskaze svjedoka sam zapisivao onako kako su mi ih i izrekli i opet naknadno ih provjeravao predočavajući im napisano. Bilo mi je stalo do istine o Buni pa ma kakva ona bila.

Znao sam da rasvjetljavanje Bune željno očekuje, ne samo stanovništvo u Krajini i Kordunu, već i u cijeloj Jugi. Najvjerodostojniji dokaz za to je smjelost sekretara Partije u Cazinu da godinama (kada je još bilo i spominjanje Bune kažnjivo, kada je u najmanju ruku mogao doživjeti smjenu sa funkcije i prognan od tada još živih progonitelja ustanika i njihovih obitelji), pruža uslugu nekome  (daje informacije o  Buni, stavlja arhivu na uvid, stavlja auto i šofera na uslugu i sl.) čiji rezultati istrage mogu njih „velikane“ da odvedu i na sud, a najmanje na smetljiste (h)istorije. Da je narod željno očekivao istinu o Buni potvrđeno je i  na promociji Verine knjge u Cazinu 2007. godine gdje je bilo prisutno preko 1000 Krajišnika. Prisutni su tada ovacijama pozdravili inicijativu da se njoj-Veri dodijeli priznanje „Počasna građanka Cazina“, a što je učinjeno 2012. godine. Iste  godine održana je u Cazinu i dženaza-namaz svim žrtvama Bune, kojima to zbog zabrane vlasti nije učinjeno u vrijeme njihove smrti  (streljanim u toku i poslije Bune, u zatvorima umrlim ustanicima i u Srpcu umrlim logorašima), kojoj je prisustvovalo nekoliko hiljada građana Cazina i okolnih mjesta.
  Kada je Verina knjiga 1991. godine izišla iz štampe nalazio sam se u Cazinu na funkciji predsjednika Izvršnog odbora Općine. Bila je to „Božija pravda“, da se u vrijeme objave istne o Buni, baš ja, sin vođe Muslimana u Buni, nađem u sredini u kojoj sam zbog Bune decenijama bio nepoželjan, gdje su pojedini cazinski vlastodršci, a radi svoje karijere, ustanike nazivali najpogrdnijim imenima, tukli ih do iznemoglosti, prijetili-progonili, njihove obitelji protjerali u logore, opljačkali im imovinu i poduzimali druge neljudske  mjere. Osjećao sam se kao da sam tu, na neki način, da u ime svih žrtava Bune,  kažem još živim zločincima „car je go“, da je njihovoj „istini“ o Buni došao kraj. Bio sam radostan što je pobijedila istina i pravda. Ali, istovremeno i tužan što mnogi ustanici i druge žrtve to nisu dočekali. Bio sam i tužan što i mnogi progonitelji ustanika i njihovih obitelji nisu dočekali svoj povijesni poraz. I jedni i drugi napustili su ovaj svijet.

Kada sam autoricu Veru prvi put vidio poslije izlaska knjige rekao sam joj: „Vera, ako postoji Bog, onda Te je on poslao nama Krajišnicima da nam kažeš istinu o *Pedesetoj*. Sami mi to ne bi uspjeli“. Hvala Ti Vera!

Objavljivanjem pomenutog drugog izdanja svoje knjige dr.Vera je zaokružila svoje istraživanje Bune. Nema tu više šta značajno da se otkrije i kaže što bi moglo izmijeniti njena saznanja i zaključke o Buni. Svi kasniji istraživači Bune samo su potvrdili, manje ili više, ono što je ona otkrila. Svoj rad je krunisala izradom Rezolucije o osudi ovog masovnog zločina komunističke vlasti. Sada  su na potezu aktuelna politika i vlast da odrade svoj dio posla. Njhova je zakonska nadležnost i moralna obaveza da donesu odgovarajuća akta o osudi ovog dokazanog zločina i rehabilitaciji žrtava Bune.

Da li ste imali ili još imate nekih opaski na sadržaj spomenute knjige?

ČOVIĆ:Verina knjiga  je nešto najbolje i najvrijednije što nam se u Bosni Hercegovini i šire moglo desiti u prošlom vijeku. Za Krajinu i Krajišnike njena knjiga je „bukvar“ u kojem ja sadržan dio njene (h)istorije  koju itekako trebaju upoznati, kako živuća, tako i buduće generacije. Ona je magistrala koja nas upućuje kako se trebamo međusobno ponašati i odnositi prema drugima koji imaju ili mogu imati uticaj na naš život. Krajina u svojoj (h)istoriji (koliko mi je poznato) nije dobila bolju knjigu koja je odrazila njenu stvarnost, kao što je to učinjeno u knjizi „Cazinska buna 1950.“

Zaključci do kojih je autorica došla, baveći se Bunom više od tri decenije, nisu do sada osporeni. Na primjer, dokazala je :

1.) Da je Buna upozorila (natjerala) Vlast da preispita svoju politiku prema selu. Otkup u cijeloj ex  Jugoslaviji bio je ukinut do konca 1953. godine.

2.) Silom utjerivanje seljaka u zadruge je ukinuto. Formiranjem zadruga došlo je do smanjenja proizvodnje žita u Državi.  Kao neproduktivan oblik privređivanja ukinute su. Zadnje zadruge su nestale 1957. godine.

3.) Da je masovna odmazda Države prema seljacima bila zločin, do tada nezapamćen u Cazinskoj krajini.

4.) Odnos Države prema seljaštvu se izmijenio. Država je seljaštvo počela uvažavati kao i ostale subjekte u društvu. Do Bune bili su građani drugog reda.

5.) Buna je spasila dostojanstvo seljaka, ne samo u Cazinskoj krajini i Kordunu već i šire.

6.) Bunu je vlast krila od domaće javnosti, ali nije uspjela sakriti je i od strane. O njoj domaća cenzurisana štampa nije pisala, ali jest strana, tako je Buna postala i internacionalni slučaj.

Ostaće upamćeno da je vlast uvažila zahtjeve pobunjenika, ali tek što je sprovela svoje i prije samog nastanka pobune planirane mjere. Sama udbovska istraga je utvrdila da nije bilo umiješanosti inostranog faktora, niti kvislinških elemenata iz Drugog svjetskog rata nastalih na tlu Jugoslavje. Međutim, Udba se nije pozabavila da istraži brojne iskaze ustanika na suđenju koji su ukazivali da baš i nisu bili usamljeni u pripremi ustanka. Ko su bili ljudi koji su dolazili na sastanke u Crnaji? Ili, zašto nisu kažnjeni čelnici Udbe koji su i pismeno sa terena upozoravani da se ustanak priprema itd., itd.

Pojedini viđeniji ustanici u Krajini, s kojima sam razgovarao, bili su mišljenja da je cijela stvar montirana kako bi se dodatno kaznili Muslimani za zločine učinjene u ovom kraju nad Srbima u minulom ratu. O podmetanju Bune govorili su mi i u Sremu. Itekako je bilo podosta streljanih Srba od srane partizana dok su ih privolili da im se priključe. Sestra Mile Devronje, Draga Božić, (Stevina supruga) mi je rekla da se njen brat Mile 1941. godine danima krio u šumi Mašvina od partizana. „ Kako baš nas ovdje u Krajini nađoše i digoše …“, ponovio je Stevo i više puta dok smo razgovarali. Nažalost, Stevo to izgovara 40 godina poslije. Nikola je u vrijeme organizacije ustanka upozoravao oca i Alu da je stvar montirana. Oni vjeruju ljudima koji im prenose informacije „odozgo“, da više od pola Vlasti i vojska stoji uz ustanike, ušutkavaju Nikolu. Nikola obavještava Udbu da se priprema ustanak, koja ne reaguje. Splašnjava Nikolina sumnja i sam postaje član Štaba ustanka.

Svaki zločin ima ime i prezime. Umjesto da se pred sud izvedu svi koji su zločin počinili, pristupa se kolektivnom kažnjavanju naroda na prostoru sa većinskim muslimanskim življem. To samo posebi izaziva sumnju, da se radilo o ciljanoj akciji.

Utjerivanje otkupa i učlanjivanje u zadruge ni uz nezapamćenu torturu nije išlo. Silom odvedeni na „društveno koristan rad“, bježali su.  Nezadovoljstvo sa agrarnom politikom bilo je u cijeloj Džavi. Trebalo je izvesti takav „potres“ kojim bi se seljaštvo privolilo na pokornost i zauvijek ušutkalo. Vlast, umjesto da agrarnu politiku uskladi prema mogućnostima sela, pribjegla je primjeni sile koja će pojedine seljake odvesti u smrt, a druge na robijanje i bezuslovnu pokornost. Za predstavu odabire ratobornu Cazinsku krajinu. Da bi predstava bila što uvjerljivija, na binu se ulazi preko Korduna. Dozirane informacije donose nepoznati ljudi za koje u Štabu i ne znaju ko su, ali im se vjeruje samo zato što ih dovodi Mile Devrnja, itd.  Dobro osmišljeni scenarij realizovan je bez greške.

1.) U redove nezadovoljnih, do smrti izgladnjelih i prezrenih seljaka ubacuju se udbovci i preuzimaju vođstvo. Odabiru se za vođe u narodu ugledni ljudi koji ih mogu dići na ustanak. Stvara se atmosfera da se diže cijela Juga, da stiže ino pomoć itd. itd.

2.) Na sami dan ustanka, koji je već bio ugašen od nekoliko cazinskih milicionera, stiže vojska i izvodi vojnu vježbu bojevom municijom i metama živih seljaka. Na terenu se ubijaju civili koji nisu davali nikakav otpor. Horde vojnika po selima prebijaju i hapse ustanike i neustanike, otimaju stoku…

3.) Organizuje se i sprovodi montirani, a iznad svega improvizirani vojno-sudski proces, čije su posljedice: smrt streljanjem, dugogodišnje robijanje sa prisilnim radom, oduzimanje cjelokupne imovine.

4.)  Kolektivno se u logore protjeruju: bebe, djeca, žene i starci ( koji sa ustanakom nisu imali nikakvu vezu), u kojima su umirali od gladi, smrzavanja i teškog rada, uz istovremenu pljačku njihove imovine u rodnom kraju.

5.) Još u toku gušenja Bune i godinama kasnije prisilno je odvodeno na hiljade ljudi (pa i maloljetnika) na najteže poslove u Državi, na tzv.društveno-koristan rad.

6.) Godinama kasnije (dvije decenije) onemogućava se razvoj Cazinske krajine.

7.) Ustanici po izlasku iz zatvora i njihovi potomci obilježeni su kao unutrašnji neprijatelji Države i tako su, sve do njihove smrti, odnosno do propasti same Države, udbaški praćeni i onemogućavani u njihovim životima.

Znajući da ove drastične mjere neće naići na odobrenje kako kod domaće, tako ni kod inostrane javnosti, da će itekako biti osuđene, Partija unaprijed zabranjuje da se ijedna riječ o Buni objavi.Bunu, koju su u toku njenog gušenja nazvali bombastčnim imenima „kontrarevolucija“, „državni udar“, „ustanak protiv naroda“i slično, nakon što su relizirali svoje ciljeve, primenovali su u „Cazinski ispad“, „žaketerija“, „hučka“ i slično. Zabranili su i njeno spominjanje u narodu. Međutim, zabrana se nije odnosila i na partijske funkcionere koji su je na javnim skupovima, počev od Tita pa nadolje, spominjali u najcrnjem obliku, prijeteći da će kao što su prošli oni…, proći i svi drugi koji se usprotive državnim mjerama i slično. U Cazinskoj krajini najgrlatiji bili su sreski i općinski čelnici. Narod je silom dovođen na zborove  gdje bih im održali  vatreni govor. Govornici koji su bili najgrlatiji i svoj govor potvrđivali još i lupanjem šakom po stolu, bili su najcjenjeniji.  Da ne bi imali poslije posjetu Udbe zbog nedovoljnog patriotizama, domaćin na  zbor povede i djecu. Sa zbora kući se odlazi sa strahom i flasterom preko usta.

Karakterističan je slučaj ustanika Muhameda Čovića. Po povratku iz zatvora upućen je na odsluženje vojnog  roka. Njegov komandir ga je pitao zašto je bio u zatvoru. Muhamed je šutio i šutio. Iznervirani starješina poslao ga je na raport. Stvar se razjasnila tek kada se umiješao drugi oficir i osobno pojasnio stvar. Muhamedu je bilo zaprijećeno, kada je izlazio iz zatvora, da Bunu nigdje i nikako ne smije spomenuti, u protivnom, biće mu ponovo suđeno.

Sve ovo što je „pedesete“ Partija-Država učinila u Cazinskoj krajini nije i ne može biti antifašizam. Naprotiv, bio je to fašizam i nacizam u najcrnjem obliku realizovan na ondašnji komunistički način. Izvesti agresiju u mirnodoskom vremenu na sopstveni narod, ne poštujući sopstvene zakone ni međunarodne konvecije koje se odnose na zaštitu ljudskih prava, a s ciljem likvidacije ciljane grupe ljudi, progon sa vjekovnih ognjišta, pljačka imovine i drugo, ne može se drukčije nazvati nego zločin nad civilnim stanovništvom, koji se graničio sa genocidom.

O pripremi proširenog izdanja vlastite knjige IZMIŠLJENI NEPRIJATELJ

I Vi pripremate prošireno izdanje svoje knjige IZMIŠLJENI NEPRIJATELJ. Što su razlozi proširenom izdanju i kada će knjiga izići iz štampe?

ČOVIĆ:Bilo je više razloga koji su me motivisali da pristupim pisanju knjige o pojedim događajima vezanih za Cazinsku bunu iz 1950. godine:

1.) Kako sam već rekao, bio sam prisutan na sjednici komisije Parlamenta Bosne i Hercegovine kada se raspravljalo o Deklaraciji-Rezoluciji zastupnika Nanića. Tada sam spoznao da za našu Bunu većina prisutnih ni čuli nisu, a pojedini su o njoj ponešto znali. Predložio sam gospođi Veri da bi bilo dobro prije predstojeće rasprave o njenoj Rezoluciji zastupnike upoznati sa Bunom. Kako na tržištu njene knjige više nije bilo, ona je odobrila doštampavanje 400 komada. Ja sam prekinuo prikupljanje svjedočenja stradalnika Bune na terenu i dao da se odštampa do tada pripremljeni materijal. Očekivali smo da bih uskoro moglo doći do uvođenja Rezolucije u BiH Parlament, obzirom da je  već bila usvojena u Cazinu i Bihaću. Gotovo cjelokupni tiraž obiju knjiga stavljen je na raspolaganje bez naknade Općini Cazin, koja je preuzela obavezu da pred zasjedanje Parlamenta svim zastupnicim dostavi po jedan primjerak, kao i svim  gradskim i školskim bibliotekama u Općini po najmanje 5 komada naših knjiga.

2.) Pojedini Cazinjani su mi govorili da bi bilo dobro Bunu „prosječno“ obrazovanim ljudima u Krajini predstaviti u što kraćem obimu, vele, Verinu knjgu zbog „tvrdoće“ jezika, obimnosti sadržaja nerado čitaju, a nije je na tržištu ni bilo, i slično.

3.) Kada bih otišao u Cazin često sam se susretao sa srbačkim logorašima, čiji dio sam i sam bio. Osjećao sam se moralno obaveznim, kao među njima najpismeniji, da zabilježim njihova sjećanja na golgote kroz koje su prošli. Naravno tu je i „dug“ prema brojnima ustanicima čija sam svjedočenja na Bunu bilježio još od ranih devedesetih prošlog stoljeća. Prikupljanje svjedočenja logoraša je još aktuelno.

U namjeri sam da u dopunjeno izdanje unesem izostavljenu građu pri izdanju prvog izdanja, detaljnije pojasnim već napisano, iznesem probleme na koje smo naišli i nailazimo pri donošenju Rezolucije, te najnovijem pokušaju politizacije Bune i drugo. Ne mogu reći kada će biti druo izdanje knjige govovo. To će, prije svega, ovisiti o mom zdravstvenom stanju, s kojim se i ne mogu pohvaliti. Knjigu nisam pisao da bih na tome zarađivao, sve je podijeljeno ili se još uvijek poklanja. Umirovljenik sam pa mi je i budžet limitiran. Ipak, optimista sam.

O zavičajnim kontaktima

Iako već dugo živite u Zenici, da li posjećujete svoj zavičaj i imate li kontakte sa sadašnjim općinskim rukovodstvom Cazina?

ČOVIĆ:Do sada sam redovno odlazio u Cazin na godišnjicu Bune. Općina Cazin je 6. maj proglasila Danom sjećanja na žrtve Cazinske Bune 1950. i svake godine prigodnim programom to i obilježi. Još jednom moram da spomenem načelnika općine gospodina Nermina Ogreševića koji je pokazao ogromno razumijevanje za Bunu, da se ona rasvijetli do kraja. Ispravno je shvatio da narod, koji mu je i više puta dao povjerenje, to od njega i očekuje. Općina je finansijski pomogla većinu autora koji su istraživali i pisali o Buni. Finansirala je i štampanje moje knjge. To svakako ne bi išlo i bez njegovih najbližih saradnika. Teško je nekoga od njih izdvojiti i reći da je doprinio više od drugih. Da mi ne zamjere ostali, reći ću da je vijećnik Rifat Hozanović, koji je Verinu Rezoluciju unio u Vijeće na razmatranje, ispoljio nesebičnu aktivnost. Rezoluciju je Vijeće, kojem je presjedavao Haris Ćoralić, sa ogromnom većinom i usvojilo. Hozanović je jedan od  najzaslužnijih što se Rezolucija ubrzo iza toga našla na dnevnom redu u Skupštini Unsko-sanskog kantona i jednoglasno usvojena. Tu je i vrijedna Adisa Muhamedagić, koja je pored ostalog, i autorica dokumentarnog filma o Buni „Neispričana priča“. Prošle godine bio sam u posjeti nekolicini srbačkih logoraša u cazinskoj i velikokladuškoj općini, kojom prilikom mi je ispred općine domaćin bio gospodin Jusuf-Juka Bajraktarević.

Općina Cazin (našu) Verinu Rezoluciju dostavila je na razmatranje i usvajanje Parlamentu Bosne i Hercegovine. Ona se do sada, koliko mi je poznato, nije našla na dnevnom redu Parlamenta. Žrtve Bune, a to su većina stanovnika Cazinske krajine, očekuju da će se to uskoro desiti. Očekuje se, prije svega, od zastupnika porijeklom iz Krajine, da oni unesu Rezoluciju u Parlament na razmatranje. Uvjeren sam da će ih u tome podržati sve političke opcije iz Krajine. Prvi korak je učinila općina Cazin i Unsko-sanski kanton, a što je opet bilo uz podršku političkih subjekata iz regiona.

Rezolucija o osudi zločina najmanje je važna za ustanike. Oni su svoju rolu odigrali i otišli sa političke scene. Ona je važna za sadšnju i buduće genaracije. Bila bih to snažna opomena svima koji počine zločin, da će, ako i izbjegnu osudu za vrijeme njihovog života, biti izvedeni pred sud povijesti.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

ČOVIĆ:Hvala Vama Bedrudine na prilici da iznesem ove činjenice i svoje mišljenje. Ova tema je vrlo bitna za moje Krajišnike, ali i šire. Želja mi je da ne zaborave svoju prošlost i da se je sjećaju sa ponosom.

Srdačan pozdrav.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (863)

brade i namrštenog lica i s ocem razgovarali. Bili su to njegovi saborci koji su se žalili na teške uslove života. Tražili su da on, njihov bivši komandant, poduzme nešto što bi njima i njihovoj djeci olakšalo život. On je to i pokušavao, ali umjesto razumijevanja, vlast ga je proglašavala izdajnikom. U intervju koji mi je 90-tih godina dao Stevo Božić, sin Milanov, rekao mi je da je bio na sastanku u Šturliću kada su Ale i Milan tražili da se ukine tortura nad narodom i da oni u tome neće učestvovati. Tada im je „drug“ Hakija Pozderac, tadašnji a i kasniji gospodar života i smrti u Cazinu i šire, rekao da će im doći glave. Zbog toga je moga oca razriješio odborničke funkcije.