Mnogi ne znaju cijeniti trud i rad ljudi koji su svoje zdravlje i imetak žrtvovali na Božijemu putu zarad našeg boljitka.
U mom životu se, pored mnogih jakih ličnosti, jednostavno nametnuo jedan poseban čovjek.
Hadži Derviš ef. Pindžo bio je centralna ličnost Cazina, bar onog starog dijela grada, kojeg zovemo starom čaršijom. Od prvih susreta s njima sam uočavao neke posebnosti kod njega, u mojim očima je već tad, kao i sad, bio jedan velik, plemenit i elegantan čovjek, predan svome poslu.
Kao takav, učinio mi se dobrim primjerom kakav imam treba biti, posebno u gradskim sredinama.
Hadži Derviš ef. Pindžo je rođen u Sinanovićima kod Trnova 1938. godine, završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a potom i Orjentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao imam proveo je 42 godine u Cazinu gdje je ostavio velik trag iza sebe.
Na Ahiret je preselio u ponedjeljak, 14.11.2022. godine u Sarajevu. Iza njega je ostala njegova supruga Mersija-Mersa, ali i mnogobrojna šira porodica i prijatelji.
Bio je staložen i miran, elegantan kako rekoh, svaki mu je pokret imao smisao i eleganciju. Kao malom dječaku, od svega šest godina, dopustio mi je da proučim ezan sa Gradske džamije u Cazinu. Saznao sam da su se tada mnogi bunili na tu odluku, a on ih je strpljivo slušao. Znao me je zadržati da "vježbam" učenje ezana satima, a kad bi ga njegova hanuma Mersa upitala zašto to radi odgovorio bi "Zato što vidim da će od njega biti nešto".
Baš je to ono što nas je posebno povezivalo, uz porodicu, bio mi je velika podrška i neko ko je čuvao i gradio moje samopouzdanje. Uz njega je svakako tu i njegova supruga Mersija-Mersa, koja bi se uvijek uz njega priključila temi i savjetovala.
Znao bih svaki put kad odem u džamiju posmatrati one njegove pokrete prstom preko nosa, dok iščekuje ezan, smireno gledajući svoju džamiju. Pratio bih svaki pokret, od ulaska u mihrab, sjedanja, uzimanja i ostavljanja tespiha, učenja dove i drugih stvari. Želio sam upiti tu eleganciju, pa sam tako dosta stvari usvojio i ponosno ih gajim. Bilo mu je posebno drago kada vidi neku moju sliku u uniformi. "Mašallah Mersa, vidi ga što mu lijepo stoji" govorio bi...a meni bi tad, kao i na samo sjećanje na njega zatreperilo srce.
Drago mi je da sam zapamtio čovjeka kojeg su nekadašnji velikani naše Islamske zajednice mnogo cijenili i bili mu iskreni prijatelji.
Gradsku džamiju u Cazinu, simbol muslimana Bosanske krajine, hizmetio je više od četrdeset ljeta, tačnije četrdeset dvije godine, služio je svom Gospodaru, nakon Njega svojim džematlijama.
Svjedok sam da je tu džamiju volio toliko da je svaki dan gledao na slikama, rezbarijama i fotografijama koje su se nalazile oko njega. Svaki put kad bih ga posjetio, a bili su to za mene posebni momenti, pitao bi za džamiju, za džematlije, pamtio im je imena, za svakog posebno koga se sjećao. Zanimalo ga je jesu li svi dobro, da se nije pojavila koja nova pukotina u džamiji i mnogi detalji.
Vazda mu je u srcu bio Cazin i njegova prelijepa džamija.
Svjedok sam i da je skoro do posljednjeg dana aktivno čitao i izučavao razna djela, pa bi mi se svaki put kad bih im došao u posjetu "pohvalio" kako je pročitao neku knjigu ili dio knjige. Radovalo me je da čovjek u devetoj deceniji života ima toliko elana.
U tim posjetama, koje bi nekad trajale tri i više sati, raspričali bismo se o svemu, a meni najdraža tema bi bila kad on krene pričati o svom životu, o vremenu kad je tek postao imam Gradske džamije, o vremenu kad je bio softa, o važnim momentima iz njegovog života, poznanstvima, prijateljstvom sa rhm. Husein ef. Đozom, Ahmed ef. Smajlovićem i sa tadašnjim reisu-l-ulemom Sulejman ef. Kemurom.
Za mene je on bio jedan manifest historije, gospodin, efendija koji je skoro svake godine svoje službe(do dublje starosti) izvodio po jednu generaciju svršenika mektebske pouke.
I da znate, da je pisati još koliko je dana i noći, ne bih mogao opisati to što mi je značio i znači dugogodišnji imam Gradske džamije u Cazinu, rhm. Derviš ef. Pindžo.
Njegovo tijelo smo danas predali zemlji u njegovim Sinanovićima, na mezarju blizu izvora u Sinanovićima, nedaleko od mjesta gdje je kao mladić učio ezan za podne-namaz pred alimima koji su došli posjetiti taj narod. Mnogo mi je puta pričao o tome, imam dojam da mu je to bila najdraža uspomena, najljepša priča o njegovoj ljubavi prema ezanu i imamskom pozivu.
I možda nije slučajno, da se baš tu, među brdima i drvećem koje je popratilo njegovo djetinjstvo i mladost, njegovo tijelo vratilo zemlji.
Njegov ovozemaljski život je završen, sa njim idu njegova djela, a mi svjedočimo da je bio čestit i uzoran čovjek, ugledni imam kojeg su njegove džematlije voljele i poštovale.
Pored njegove mnogobrojne šire porodice i prijatelja, Derviša ef. Pindžu je došla ispratiti grupa njegovih džematlija, predvođena našim današnjim imamom Gradske džamije, Smajom ef. Šabićem i članovima džematskog odbora, kao i drugim imamima iz Medžlisa islamske zajednice Cazin.
Molim Allaha dž.š. da mu se smiluje, oprosti grijehe i uvede ga u Džennet”- napisao je Sulejman Rekić.
