Ministar odbrane Srbije Nebojša Stefanović je prije nekoliko dana izjavio da se zalaže za odmrzavanje redovnog vojnog roka, bez obzira na to što je to složeno političko pitanje koje neminovno, kako je naglasio, stavlja na test ekonomiju države da to podnese. Inače, obavezno služenje vojske u Srbiji je ukinuto još 2011. godine.
Od ljeta 2018. godine, kada je predsjednik Aleksandar Vučić objavio informaciju o mogućnosti uvođenja obaveznog vojnog roka, ova tema povremeno zaokuplja pažnju javnosti. Vučić je ranije kazao da je vojska faktor očuvanja stabilnosti i mira, ali i odvraćanja potencijalnog agresora.
Mogućnost uvođenja obaveznog vojnog roka spominjali su i hrvatski zvaničnici i često su takve poruke susjednih zemalja uzrokovale rast straha i nervoze u regionu. Međutim, čini se da odnosi Srbije i Hrvatske u posljednje vrijeme i nisu tako loši, niti je bilo neke reakcije od hrvatskih zvaničnika u tom smislu. Ipak nepovjerenje između njih ostaje trajno, pa čak i kad zajedno nastupaju u zaštiti svojih interesa u BiH.
Bilo kakav nagovještaj promjena po pitanju vojne sposobnosti Srbije ili Hrvatske neminovno u bosanskohercegovačku stvarnost unosi najveću nervozu. Oružane snage BiH čine profesionalni vojnici i u slučaju da se zaista uvede obavezni vojni rok u Srbiji ili Hrvatskoj, neminovno bi doveo do još većeg nesrazmjera vojne moći između tri potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma. Također, problem predstavlja što reciprocitet u tom smislu nije moguće provest, zbog potrebnog konsenzusa svih političkih snaga u BiH.
Šta Srbija zapravo želi postići?
Provela svoju zamisao ili ne, Srbija pokazuje političku snagu prema susjednim zemljama i dok takva informacija kruži javnim prostorom, nervoza bosanskih, crnogorskih i kosovskih političkih snaga dodatno raste, jer nijedna od njih pojedinačno, a vjerovatno ni zajedno, nije u stanju da se bez međunarodnog upliva nosi s političkim ambicijama Srbije.
Snaga Srbije se obuzdava utjecajem stranih sila, međutim bilo kakvo popuštanje u tom smislu Srbija vješto koristi, kao što se to vidjelo u Crnoj Gori, gdje su prosrpske stranke uspjele zaustaviti, makar na trenutak, jačanje crnogorskog identiteta i države.
Osim što ima direktnog upliva u procese u susjednim zemljama, preko srpskih stranaka, Srbija svojom komotnom situacijom, gdje jedina djeluje kao država koja vodi samostalnu politiku, nameće različitim odlukama dinamiku svim ostalim i u stanju je da antidržavno djelovanje u nabrojanim državama ohrabri porukama o uvođenju obaveznog vojnog roka.
Samo retorika dobrog dijela srpskih stranaka u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini pokazuje da se osjećaju komotno. Bez obzira na to šta će Srbija odlučiti, ona je još jednom pokazala da jedina može nametati novu političku realnost, dok drugi najčešće ne mogu samostalno da se odupru takvom pritisku.
Naravno, opravdanje koje se moglo čuti od pojedinih visokorangiranih vojnih lica u Srbiji, da ulazak Sjeverne Makedonije i Crne Gore jeste razlog potencijalnog uvođenja obaveznog vojnog roka. Međutim, sama Srbija aktivno sarađuje s NATO-om. Također ne postoji nikakva opasnost da bi Sjeverna Makedonija predstavljala veću prijetnju po nacionalne interese Srbije od, naprimjer, Mađarske, Rumunije ili Bugarske, koje su odavno članice.
Vlada Crne gore je trenutno jasno naklonjena Srbiji te ni s te strane ne postoji bilo kakva opasnost, a čak i da nije, koliko je stvarno realno da neko ugrozi Srbiju iz Crne Gore. Srbija se ne boji napada susjednih zemalja, jer u trenutnim okolnostima to izgleda skoro pa nemoguće, ipak, ona se boji gubitka utjecaja unutar interesne zone Srbije, koja daleko prelazi granice same države.
Srbija u očima međunarodne zajednice sebe nastoji predstaviti ugroženom, međutim trenutna politička situacija, govori da je realnost potpuno drugačija.
