Daleko u dijaspori bilo je teško živjeti bez okusa zavičaja. Svi oni koji su otišli iz rodnog kraja, ne samo da su drastično promijenili okruženje nego i način prehrane.
I tako su se naši ljudi u New Yorku pomalo navikavali na krvavi američki steak, hot dog, kavu od pola litre i ljute umake. Međutim, ponekad im je nedostajalo ono što su kušali u djetinjstvu.
Jedan franjevac ispričao mi je kako su naši iseljenici teško proživljavali trenutke kad im je osiguranje u zračnim lukama oduzimalo hranu. I svaki put su je ponovno pokušavali prošvercati, ali bezuspješno.
No, onda su Hrvati pronašli rupu u američkom sustavu. Za ovaj događaj bitno je spomenuti kako datira prije 11. rujna 2001. kad su aerodromske kontrole bile na nešto "nižoj razini".
Martin pamti mnoge teške trenutke iz iseljeničkog života. Ipak, najviše ga je pogađalo što je svaki put na JFK-u morao ostaviti očev pršut iz rodnog kraja.
Svećenik koji mi je ispričao ovu anegdotu, prije više od 20 godina bio je pozvan u New York na jedno slavlje.
- Martine, odakle ti tako dobar pršut? Kako si ga ovdje uspio osušiti, pitao ga je, onako usput.- Eh, previše me srce boljelo kad sam vidio da ga na aerodromu bacaju u smeće. Gdje ćeš to napraviti očevom pršutu, odgovorio je Martin svećeniku.
- Pa koliko ih imaš, odakle ti, pitao ga je ponovno.
- Imam deset komada i svi su iz domovine, pohvalio se domaćin i dodao: - Čuj, dugo sam ti ja razmišljao i onda mi je sinula ideja kako da zaobiđem te bezobrazne carinike. Naravno, došao sam kući, pokupio pršute, koliko god ih je moglo stati u torbu, sjeo u zrakoplov i doletio na JFK.
Samo tri sata kasnije, dok je on pio kavu sa svojom suprugom, prtljagu su mu pred kućni prag uz ispriku dovezli predstavnici zrakoplovne tvrtke.
- Hvala, dečki, rekao je službenicima, a večera je mogla početi.
- Pa kako si izbjegao kontrolu, pitao ga je svećenik, kojem sada više ništa nije bilo jasno.
- Eh, oče, oče, odgovorio mu je s osmijehom. - Kad sam sletio u New York, odmah sam prijavio gubitak prtljage koja naravno nije bila izgubljena. Kako je kompanijama tad bio cilj da je što prije dovezu kući zbog troškova gubitka, nisu je ni pregledavali. Uzmi, oče, malo pršuta, domaći je.
