“Iz Korane izvučeno tijelo muškarca”.
– To je jedan sasvim običan i svakodnevan naslov, koji će na sebe skrenuti jako malo pažnje u ovom izopčaenom svijetu, koji više prati kakvu je mudrost izjavio Big Broder, ili neka starleta, nego ko se gdje utopio.
A utopljenik je dvadesetogodišnji mladić iz Avganistana, koji je pokušao preći ovu riječicu, više nalik na potok nego rijeku, kako bi se domogao Hrvatske i tako željene EU.
U tog mladića su roditelji uložili velike nade. Dali su mu svu ušteđevinu i gdje god su mogli šta pozajmiti. Njegova mlađa i starija braća i sestre prate muke s kojima se suočavaju na tom putu do slobode i krijući se jedni od drugih plaču, kad saznaju da ih dočekuju bodljikave žice ili Čovićevi specijalci na Ivan sedlu, u prijateljskoj državi Bosni i Hercegovini.
Mislili su da će im brat baš tu biti lijepo primljen, jer su čuli za zbjegove s kojima su Bošnjaci – muslimani išli od Mašrika do Magriba, spašavajući gole živote.
Taj mladić je imao djevojku, koja ga je ispratila prepuna tuge i nade. Ona noćima ne spava, jer joj se nekoliko dana ne javlja i ne bodri je da saburi još malo.
Rijeka-potočić Korana, bila je zadnja prepreka koju je trebao preći i da sve nade onih koji su ga ispratili postanu stvarnost.
Kad im dođe tužni haber da za njih više nema nade, oni će tražiti Koranu na kartama svijeta i neće je moći naći, pa će im to opet biti neka nada, da je vijest lažna.
Dok ovo pišem nikako se ne mogu oteti dojmu da je ovaj mladić jedan od onih mladića iz naših tužnih kolona koje su se probijale kroz linije krvožednih ubica iz udruženog zločinačkog poduhvata.
Kasnije sam te mladiće, koji su imali sreće da preplivaju Koranu, susretao širom svijeta kao uspješne ljude kojima je i dalje domovina u srcu.
Mladić iz Avganistana nije imao sreće, a mi nemamo suosjećanja prema njemu ni u ovom svetom mjesecu Ramazanu.
Nek nam je Bog na pomoći, njemu je pomogao!”